- Peščanik - https://pescanik.net -

Šejtanov rečnik

Foto: Predrag Trokicić

Jednom, u bližoj budućnosti – ako je uopšte imam – pokušaću da napravim odvratnu antologiju izabrane misaone sekrecije predsednika nečega, koji se uprkos zdravom i bolesnom razumu i dalje nalazi u onoj važnoj zgradi na Andrićevom vencu.

Biće to zamašna kupusara, prepuna pretencioznog ludila, besramnih laži i obmana, ostataka narcisističke histerije, prikaz razdraganog festivala nakaza. Pristojno uverljiva skica za ispisivanje istorije koju su pojeli skakavci, smrdibube, zmije i brojne glodarske kolonije.

Neka mi oproste ugledne socijalne priguzne grupe koje ovde nisu pobrojane. Kad budem sabrao zagađenu građu za antologiju, ili mi ona sama dođe poznatim putevima, biće mesta i za njih.

Slušao sam još u mladim godinama govore državnika, pamtim Šarla de Gola, Dvajta Ajzenhauera. Gledao sam na televiziji, kroz prozor jednog izloga u Nišu 1962. veliki susret nesvrstanih u Beogradu. Tito, Nehru, Naser, Sukarno, Selasije, Nkrumah, Seku Ture, da ne nabrajam sve.

Gledao sam Hruščova kako sa izuvenom cipelom lupa po govornici na sednici Generalne skupštine UN, i preti žustrim, folklornim no pristojnim jezikom sile. Slušao sam Kenedija kako uzvraća, i njegov čuveni govor u Berlinu, uz legendarnu rečenicu na kraju: Ich bin ein Berliner!

Svega ovoga se sećam samo iz jednog razloga: da obnovim lekciju o javnom jeziku državnika. Nijedan od njih nije rekao ništa slično kao ovaj ovde. Nikome, nikada, bez obzira na ljutnju, nemoć, glupost, mržnju, pretnje i odgovore na njih: Sikter bre, bando! Zamislite samo kakvoću uma koji je proizveo (reprodukovao) ovu zapuštenu uličarsku ekspresiju.

Zbog te lucidne leksičke vragolije, iznova sam fasciniran Vučićem i njegovim besnim samokuraženjem. Tupavo jeste, ali nije bez zahvalne publike. Izveo je scenu koja je mogla da bude isečak iz bašibozačkih terevenki, ili izvršnih večernjih dosetki kod nervoznih trgovaca na kvantaškoj pijaci. Ima mnogo muljevitih mesta u ovdašnjem polusvetu gde se genijalna politička replika predsednika može primiti kao uzorna rodoljubiva lekcija.

U izjavi srpskog državnika, koji je pred svima slavio svoju neuporedivu hrabrost i funkcionalnu neuračunljivost, povika je upućena Albancima. Da raščlanimo: „sikter“ je turcizam, pojam udaljen od bilo kakve pristojnosti potrebne čak i za nenormalni dijalog. Znači otprilike: beži odmah, kidaj, mrš!

Ako mu se doda „bre“, onda sintagma dobija dodatnu armaturu, nacionalni patos, odlučnost ojačanu do nivoa realne grube pretnje o kojoj više nema rasprave. Taj dodatak je neuporedivi ukras notornog govorničkog artizma šefa raspadnute srpske države.

Predsednik je tako potresao, uznemirio, frustrirao i konačno proterao kosovsko rukovodstvo, i pomerio ga iz ravnoteže. Izbacio ga iz samara. Izrekao je besnu, izvršnu komandu, koja znači iš, trk, tornjajte se, popeli ste mi se na vrh krastavca. Ma neću više da vas vidim.

Muka mi je bre od vas! Samo ako vam dođem tamo, videćete svoga i moga boga, to jest mene, milu li vam bre mamicu! Nego ne čekajte me, nego ojs! Bež’te more, kečeta na glave, i noge na dugačak put. Marš odavde bando pokvarena! (Zoran Radmilović u Maratoncima).

Bando? Šta mu to znači? Kako taj pojam (grupa delinkvenata organizovana za vršenje zlodela) doprinosi epskoj odlučnosti našeg vrhovnog u reosvajanju naših teritorija, koje je zauzela banda? „Sikter bre“ jeste esencija odlučnosti vrhunskog srpskog vojskovođe, ali to ima smisla tek kad se u brk opali bandi.

Ali, zar vrhovni nije godinama pregovarao sa tim istim banditima, rukovao se sa njima i postao im neka vrsta intimusa. Češće je prekonačio pod istim krovom sa Tačijem nego sa Vesićem. Ne verujem da je sa Vesićem ikada.

Ne znamo o čemu su pričali Hašim i on, šta je tu radila Mogerini, ako je pustila da se Tači vrati u bandu? Niko ne otkriva tajnu šta se sve događalo u dugim časovima opštenja utroje, kada su se iz specijalnih briselskih prostorija čuli krici i šaputanja.

Da li je ovaj, neovlašćeno u ime svih nas, istupio sa nepristojnom ponudom o transferu stanovnika i razmeni teritorija, o podeli svega što više ne postoji. Tebi Medveđa meni Radonjić, tebi Preševo, al’ da mi ne hapsite Đurića. Meni Gazivode, bar da imam gde da se plaknem, tebi Bujanovac sa Vranjem, uključujući Vlasotince i Žitorađu. Tamo su rođeni Ceca i Ivica.

Ne znaš ko je Ivica? E jebi ga! Ceca peva. I Ivica peva.

Oko sebe vrhovni ima više budala nego što je pijanih u Guči, izgubio je moćne prijatelje, nemoćan je da vidi gde luta, jer da vidi – bar jednom bi progledao.

Banda sa kojom se svađa bliža mu je od bilo koga, to mu je rod rođeni. Sikter bre, to je tepanje, političko maženje. Poruka prijateljima, on zna kako se razgovara sa takvima.

Članovi njegove sekte, Srpske liste, vladaju sa Haradinajem. Nije to greh, vlast se mora držati, ma gde bilo. Zato ih je gospodar učlanio u bandu, pa ih sikteriše sve na gomilu, sebe prvog tera u sikter, gde bi drugde?

Meni ostaje, kao što rekoh, da skupljam trulu građu za onu moju ludačku antologiju. Trebaće za generacije koje budu doživele vreme u kome se neće buditi i uspavljivati uz isto lice i isti govor koji se ne može trpeti niti zaustaviti razumom.

Negde u zimu davne 1968. godine, sa kolegama iz vojske zatekao sam se u čuvenoj ćevabdžinici Asima Ferhatovića na Baš čaršiji. Izbila je neka svađa, te su, inače ljubazni momci u tom, meni dragom lokalu, izbacili čoveka koji je dizao galamu i pravio nered, uz povike: „Sikter hajvane otale, i nemoj se vraćat!“

Zašto hajvan?, upita neko od nas.

Hajvan je, jašta. Insan od takvog papka ne biva!

Peščanik.net, 12.03.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)