- Peščanik - https://pescanik.net -

Sekularnost – šta to beše?

Sekularnost – šta to beše?
Biljana Stojković

Približava nam se popis stanovništva, korisna administrativna delatnost koja bi trebalo da nam pruži prilično jasnu sliku našeg društva. Koliko nas je, kakva nam je uzrasna struktura, koliko smo obrazovani, pismeni ili nepismeni, da li smo zaposleni, kojim sve jezicima govorimo, gde se samosvrstavamo u etničkom i nacionalnom smislu, itd., samo su neka od pitanja na osnovu kojih ćemo, valjda, bolje razumeti demografska, kulturološka, pa i politička svojstva onoga što sačinjava državu Srbiju. Ja zaista mislim da je to veoma važna akcija. Kako bi inače razna državna tela, istraživači, ili jednostavno, radoznali i zainteresovani građani, formirali predstavu o društvu u kom žive?

Osnovni preduslov, međutim, za realno oslikavanje stanovništva jeste nesubjektivan, ideološki neobojen i nesugestivan popisni obrazac. Sve ovo dobija posebnu važnost ukoliko imamo na umu da će se mnogi politički zaključci, kao i projekcije buduće socijalne, obrazovne i kulturne politike, zasnivati upravo na rezultatima popisa. Daleko van očiju javnosti, tokom poslednjih par meseci vodi se diskusija oko kvaliteta upitnika koji će nam prezentovati popisivači kada stignu na naša vrata, jednog dana između 1. i 15. oktobra. Iako nas nikada nisu pitali za mišljenje, društveno svesni građani, okupljeni oko različitih organizacija civilnog društva, pre svega organizacija za mir i ljudska prava, uputili su različite komentare, molbe i pitanja na adrese nekoliko institucija koje su nadležne za sam popis (pre svega Zavod za statistiku), ali i onih kojima bi ova pitanja morala biti u sferi interesovanja. Moram odmah reći, nismo postigli ama baš ništa.

Na sajtu Peščanika moći ćete da pročitate tekstove o aktivnostima organizacija koje su se bavile temom popisa – dopise i odgovore na dopise po hronološkom redu, kao i tekstove društveno angažovanih pojedinaca koji smatraju da ih se budućnost Srbije itekako tiče. Centralna tema, koja je ovde pokrenuta, jeste pitanje Ustavom zagarantovane sekularnosti srpskog društva i države, tj. principa razdvojenosti religije i državnih institucija. Nekoliko kratkih brošura, napisanih i izdatih u organizaciji Koalicije za sekularnu državu, koja okuplja veći broj nevladinih organizacija (videti „Manifest o sekularizmu“), biće predstavljene na ovom mestu. U njima možete pronaći, u kratkoj formi, sve što je važno za razumevanje pojma sekularnosti, kao i koje se sekularne vrednosti nadovezuju na pitanja ljudskih prava, na formiranje pogleda na svet i odnosa prema društvenoj (i prirodnoj) stvarnosti.

Jasno je, čak i onima koji se nisu previše zanimali za društvene tokove u proteklim decenijama, da su sekularne tekovine u državi Srbiji u velikoj meri okrnjene, oklevetane, nekvalifikovano tumačene i gurnute u zapećak društvene svesti. S druge strane, javni prostor je sve više oblikovan religioznim simbolima i religijskim sadržajima. Gotovo da više i nema zvaničnog tela u kojima nisu prisutni i predstavnici Crkve, kao univerzalni stručnjaci u svakoj sferi društvenog, kulturnog, radio-difuznog, obrazovnog i političkog života. Čak i bez detaljnijeg proučavanja studijskih programa Bogoslovskog fakulteta, prilično sam sigurna da oni ne pokrivaju ni minimum potrebnih znanja iz svih ovih struka koje je, na kraju krajeva, izrodila moderna civilizacija i nauka, a nikako Biblija.

Naravno, niko ne može sporiti da svako, uključujući sveštenike i Crkvu kao instituciju, ima pravo da o bilo kom društvenom pitanju formira sopstveno mišljenje i da svoje stavove javno oglašava. Neke misli sveštenih lica različitog ranga možete pronaći u brošuri „Šta svaka građanka i građanin treba da znaju o SPC“. Kako god se mi odnosili prema onome što su rekli i napisali, a sve dok takve misli ne pređu zakonske granice govora mržnje, ne možemo im osporavati pravo na izražavanje, i vice versa. U galimatijasu različitih stavova i gledišta, svako će valjda pronaći ono što mu je blisko srcu, tj. mozgu. Kvalitet pluralističkih sekularnih principa jedne države i podrazumeva jednako poštovanje svih pojedinaca i civilnih organizacija, bez obzira na njihovu (ne)religioznost (videti brošuru „Šta svaka građanka i građanin treba da znaju o svetovnoj državi“).

Problem u jednom društvu, međutim, nastaje kada odnos prema religiji prestane da bude privatna stvar i rezultat individualno različitih pogleda na svet. Drugim rečima, sve vrednosti društva slobodnih i jednakih građana padaju u vodu kada vršenje političke vlasti počne da se oslanja na nadležnosti neke religijske grupe, kada religijske institucije uživaju posebna priznanja i materijalne povlastice (da pomenemo samo problematično neplaćanje državnog poreza veoma profitabilnog preduzeća, tj. Crkve), a konkretno duhovno uverenje se direktno ili indirektno nameće drugima (npr. kroz sistem obrazovanja, videti brošuru „Šta svaka građanka i građanin treba da znaju o sekularnom obrazovanju“).

Mislim da je potrebno naglasiti još jednu stvar. Zalaganje za sekularne vrednosti ne podrazumeva isključivo ateizam. Iako je, verovatno, nevernicima lakše da se zalažu za odsustvo religijskih uticaja u društvenim poslovima, svaki obrazovani i moderni vernik, a takvih na sreću ima u Srbiji, jasno razume prednosti oslanjanja na racionalne, svetovne i logične odluke u oblikovanju pravaca razvoja jednog društva i države, umesto da se kolektivno prepuštamo transcendentalnim doživljajima o tome ko smo i šta smo. Dok na ličnom psihološkom nivou religija može donositi utehu i sigurnost, ukoliko je to potreba pojedinca i sastavni deo njegovog svetonazora, misticizam i praznoverje ugrađeni u državni aparat uništavaju samu logiku demokratske države.

A kakve sve to veze ima sa predstojećim popisom? Osnovna zamerka građanskih grupa, koje su se pozabavile ovom temom, odnosi se na deo popisnog obrasca u kome smo upitani o našoj nacionalnosti i religijskoj pripadnosti. Pored toga što su ta pitanja uokvirena u zajednički odeljak Etnička obeležja, i samim tim sugestivna, tj. religioznosti se neprimereno (i protivustavno) dodeljuje nacionalna nota, činjenica da ne postoji posebno pitanje o religioznosti, ili ponuđen odgovor „nisam religiozan“, značajno umanjuje mogućnost da se stekne objektivan uvid u procenat verujućeg građanstva. Setite se koliko ste puta čuli da Srbin mora biti pravoslavac i biće vam jasno da će se priličan broj ljudi upisati u pravoslavnu pastvu iako o veri niti išta zna niti je praktikuje. U kontekstu klerikalnih tendencija naše države, skoro stoprocentna religioznost biće lepo opravdanje za crkvene fondove, razne privilegije i političke uticaje SPC, kao što i do sada bejaše.

Čitav problem pred kojim smo se sada našli, možemo shvatiti kao povod za otvaranje teme sekularnosti i ateizma u svakom kontekstu, od etičkog i filozofskog do povezanosti sa društvenim pitanjima, kao što su politika, kultura, obrazovanje, odnosi među ljudima, itd. Dakle, neposredni povod jeste popis, ali, priznaćete, došlo je vreme da se ova goruća tema konačno pokrene.

Peščanik.net, 17.09.2011.

Manifest o sekularizmu

Polazeći od:

– svesti da je sekularno društvo tekovina modernog doba i da je afirmacija sekularnih vrednosti nužan uslov održavanja i jačanja demokratskog poretka zasnovanog na poštovanju ljudskih prava;

– uvida u sve agresivnije mešanje verskih zajednica, pre svega Srpske pravoslavne crkve, u državne poslove, zbog čega najveću odgovornost snosi država;

– tendencije rasta klerikalizacije društva;

– činjenice da ukidanje odvojenosti verskih zajednica od države ugrožava osnovna ljudska prava svih građanki i građana, kako verujućih, tako i neverujućih;

Koalicija za sekularnu državu predlaže Manifest o sekularizmu.

Mi smo:

Koaliciju za sekularnu državu pokrenula je početkom 2006. godine grupa nevladinih organizacija, reagujući na Zakon o crkvi i verskim zajednicama.

Koaliciju čine: aktivisti/kinje civilnog društva, pre svega organizacija za mir i ljudska prava, autonomnih ženskih grupa, eksperti i ekspertkinje pravnih i uopšte humanističkih nauka, aktivisti/kinje političkih partija građanske orijentacije, ukratko građanke i građani zabrinuti/e zbog sve veće klerikalizacije u Srbiji, gubljenja sekularnog karaktera države i jačanja uticaja verskih zajednica, pre svega Srpske pravoslavne crkve na državne poslove, na obrazovni sistem i uopšte na javni život u Srbiji.

Zalažemo se:

– za sekularnu državu – potpunu odvojenost crkve od države, nemešanje crkve u državne poslove, ali i nemešanje države u religijska pitanja;

– za laički obrazovni sitem – za škole u kojima nema verske indoktrinacije i mešanja crkve i verskih institucija, zasnivanje obrazovanja na temeljima naučnog racionalizma;

– za slobodu verispovesti, afirmisanje prava da se pripada verskoj zajednici, da se ona promeni ili napusti, te najzad, da se ne veruje i ne pripada ni jednoj verskoj zajednici;

– za jednak tretman verujućih i neverujućih – odsustvo bilo kakve vrste diskriminacije, ili privilegija kod javnog ispoljavanja vere ili odsustva verovanja;

– za društvo u kome je ispoljavanje veroispovesti isključivo privatna stvar svakog pojedinca/pojednike, a naročito državnih funkcionera/funkcionerki.

Nameravamo:

– da upozorimo javnost da gubljenje sekularnog karaktera države ima ozbiljne posledice po mir, demokratiju, ljudska prava, posebno ženska ljudska prava;

– da ukažemo na stalne zloupotrebe religije, tradicije, nacije, kulturnog nasleđa u političke svrhe, radi sticanja legitimiteta, zadobijanja političke moći, sticanja političkih poena;

– da podržimo istinsku slobodu veroispovesti i sekularizam kao ključnu tekovinu modernog doba;

– da podstičemo i širimo slične koalicije unutar civilnog društva jer na taj način najbolje štitimo mir, demokratiju i ljudska prava.

Pokrećemo:

– edukativne aktivnosti širenjem informacija o vrednostima sekularizma, putem letaka, brošura, javnih tribina, seminara…;

– zakonodavne inicijative, od kojih će prva biti ocena ustavnosti Zakona o crkvi i verskim zajednicama;

– organizujemo 10. decembra na Međunarodni dan ljudskih prava – niz aktivnosti pod sloganom Stop klerikalizaciji, o čijem ćemo sadržaju blagovremeno obavestiti javnost.

Žene u crnom

Centar za mir i razvoj demokratije

Centar za unapređenje pravnih studija, CUPS

Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji

Inicijativa mladih za ljudska prava

Beogradski centar za ljudska prava

Komitet pravnika za ljudska prava, YUCOM

Queeria, centar za promociju kulture nenasilja i različitosti

List Republika

Socijaldemokratska unija SDU,

Urban In Novi Pazar

Ateisti Srbije

Peščanik.net, 17.09.2011.

Šta svaka građanka i građanin treba da znaju o svetovnoj državi
Mali pojmovnik sekularizma

1. Uvod

U Ustavu Republike Srbije, u članu 11, država se definiše kao svetovna (sekularna, laička) i navodi da su crkve i verske zajednice odvojene od države, kao i da se nijedna religija ne može uspostaviti kao državna ili obavezna.

Uprkos tome, pod uticajem tradicionalnih crkava i verskih zajednica, a pre svega Srpske pravoslavne crkve, koje su zauzele vakuum koji je ostavila neuspešna država, javni prostor u Srbiji je sve više oblikovan religioznim simbolima i religioznim sadržajima, a sekularizam se sve više demontira i pretvara u klerikalizaciju društva i države.

Reagujući na ovu pojavu, Koalicija za sekularnu državu, koju čine aktivistkinje i aktivisti civilnog društva, pre svega organizacije za mir i ljudska prava, autonomne ženske grupe, eksperti i ekspertkinje u oblasti pravnih i humanističkih nauka, aktivisti i aktivistkinje političkih partija građanske orijentacije, pokrenula je niz aktivnosti pod sloganom „Stop klerikalizaciji“.

Brošura koja je pred vama sastavni je deo tih aktivnosti i predstavlja pokušaj da se pomoću pojmova koji se vezuju za svetovnu državu, čitaoci i čitateljke upoznaju sa vrednostima sekularizma, jedne od ključnih tekovina modernog doba.

2. Etimologija

Prema rečniku stranih reči i izraza M. Vujaklije, u našem jeziku se reči sekularizacija, sekularizam, sekularno…, koje potiču iz novo-latinskog, prevode rečima: posvetovljavanje (pretvaranje nečeg crkvenog u svetovno), svetovnost, svetovno.

I reči iz grčkog jezika, kasnije preuzete u novo-latinskom, kakve su: laik, laički, takođe se prevode rečima: svetovnjak (svetovno lice koje nije sveštenik), narodni, pučki, svetovni.

Sam pojam sekularizam (svetovnost), skovao je engleski filozof George Jacob Holyoake (Džordž Džejkob Houliouk). Pod ovim pojmom se podrazumeva pokret koji se zalaže za umanjivanje značaja religije u javnom životu, za odvajanje crkve od države i za slobodu mišljenja. Takođe, sekularizam ne dopušta uspostavljanje državne religije ili favorizovanje jedne religije nauštrb druge.

Iako se reči sekularizam i laicizam, koriste kao sinonimi u našem jeziku, neki smatraju da se radi o dva različita pojma.

Jean Bauberot (Žan Bobero) predlaže sledeću definiciju koja se odnosi na procese sekularizacije i laicizacije: sekularizacija znači relativan i progresivan gubitak društvenih i individualnih povlastica koje su pripadale svetu religija u korist zajedničke kulture, dok laicizacija uključuje razmatranje mesta i društvene uloge religije na institucionalnom planu. Dakle, društvo bi bilo sekularno, a država laička. Mi ćemo ipak koristiti te termine kao sinonime.

3. Kratka istorija

Sekularizacija (posvetovljenje, podržavljenje), najpre se vezuje za oduzimanje crkvene imovine od strane svetovne vlasti na svim etapama razvoja (od Franačke države do XX veka) i njeno pretvaranje u državno vlasništvo. To je bio način ograničavanja materijalnih privilegija, pre svega katoličke crkve, oslobađanja vlasti od tutorstva crkve i jačanja državnih finansija na račun prihoda sveštenstva.

Sekularizacija ili posvetovljenje života, u vreme kasnog Srednjeg veka, orijentisana je na razum i iskustvo, a uporište nalazi u emancipatorskim filozofijama humanizma i renesanse, racionalizma i empirizma, te najzad, prosvetiteljstva. Zatim su politički poslenici podstakli mišljenja o odvajanju društva od religije i njenih raznorodnih institucija.

Vrhunac praktičnog razdvajanja religijskog i političkog bila je Francuska revolucija (1789-93), nakon koje je etablirana sekularna (svetovna) država, kao negacija srednjevekovne države koja je počivala na teološkim učenjima.

U toku XIX i XX veka, sekularizacija je delimično ili potpuno sprovedena u nizu zemalja. Niz poslova koje je obavljala crkva prešlo je u nadležnost države ili javnih službi. Školsko obrazovanje je oslobođeno od svakog religioznog elementa i uticaja crkve. Danas postoji više sekularnih država, uključujući i neke unutar islamskog sveta.

Sekularna društva se razlikuju po svom odnosu prema religiji i politici, pa se tako govori o radikalnom sekularizmu (Francuska), gde se isključuje svako mešanje političkih vlasti u unutrašnje poslove crkve, ali i bilo kakav uticaj crkve na javni prostor.

Nešto drugačiji je sekularizam u SAD, gde je proglašeno odvajanje crkve od države i garantovani su nemešanje države u religije i sloboda praktikovanja vere, ali se u ustavu referiše na Boga, kao zajedničku tačku svih religija.

Treći model sekularizma, jeste onaj koji poznaje Turska. U njenom Ustavu navodi se da je islam državna religija, proglašava sloboda savesti i veroispovesti, ali se političke vlasti mešaju u religiju i mogu da propisuju pravila koja se tiču religije.

4. Svetovna država

I Principi (prema ideji laičnosti francuskog filozofa H.P.Ruiza)

Ustavna država zapadnog tipa počiva na vrednostima slobode, jednakosti, bratstva, individualnosti i punog poštovanja dostojanstva čoveka, na nepovredivosti privatne svojine i principima demokratije i podele vlasti.

Laičnost (svetovnost) jeste izvorna afirmacija naroda, kao društva slobodnih i jednakih građana koji se ne potčinjavaju nijednom prisilnom verovanju i samim tim, predstavlja odgovor na potrebu uvažavanja pomenutih vrednosti i principa.

Svetovna emancipacija se temelji na autoritetu nauke i naučnoj slici sveta, na filozofskoj kritici, racionalnoj misli, slobodi umetničkog stvaranja i na kulturi uopšte.

Svetovnost takođe počiva na slobodi savesti koja ima istu važnost za sve i omogućava građanima da izaberu svoj duhovni ili religijski život, kao i na jednakopravnosti svih opcija, od kojih država ne privileguje nijednu (jednakopravnost uverenja).

Svejedno da li je neko vernik/ca, monoteista ili politeista, slobodan mislilac ili mistik, ateista/kinja čije se temeljno uverenje razlikuje od onog koje nadahnjuju religije, svi oni treba da uživaju jednaka prava. Nijedno od tih uverenja ne može da pretenduje na nadmoć nad drugim uverenjima. Sloboda nije ništa više verska nego što je ateistička: ona je naprosto sloboda da čovek ima religiju ili da je nema, odnosno da usvoji ateistički humanizam ili humanizam verskog tipa.

To znači da nijedno duhovno uverenje ne sme da uživa priznanje ili materijalne i simboličke povlastice koje bi ugrozile tu jednakost.

Država je suzdržana ili načelno neutralna u odnosu na konfesionalne uticaje. Međutim, ni vernici, ni ateisti neće biti žigosani ili etiketirani u svetovnoj državi zbog svojih ličnih uverenja. Razlog postojanja svetovne države se sastoji u propagiranju onoga što je zajedničko svim ljudima, a ne samo pojedincima.

Svetovna je ona politička zajednica u kojoj se svi mogu prepoznati, a gde je odnos prema religiji privatna stvar. To znači da laički ideal afirmiše i ideju o podeli na ono što je zajedničko svima i na ono što proizlazi iz individualne slobode, dakle iz privatne sfere. Po tome je ideja svetovnosti bliska ideji demokratije, jer u određenom smislu upućuje na ideju suverenosti građanina nad samim sobom, istovremeno ukidajući mogućnost povlašćenosti bilo koje religije ili filozofske doktrine. To znači da se izbegava pretenzija neke religije ili uverenja na monopol nad istinom.

Čovek u procesu socijalizacije usvaja različita duhovna uverenja (verska, ateistička, agnostička). Društvo tako postaje pluralno, a pluralnost isključuje nametanje nekog uverenja svima i podrazumeva takvo uređenje sveta koje uvažava jedinstvo u mnoštvu različitosti na principima tolerancije.

Poznato je da kada su religije dominantne u javnom prostoru, onda one gube na svojoj duhovnosti. Opet kada su potisnute, one trpe nejednakost, koja proizlazi iz postojanja jedne službene ideologije. Stoga, svetovni poredak sprečava da jedna veroispovest postane javna norma i za sebe osigura dominaciju nad društvom, ali istovremeno omogućava slobodno izražavanje svakog duhovnog opredeljenja u javnom prostoru, ali ne i njegov uticaj na taj prostor. Tako svetovnost postaje i načelo političkog prava koje se izražava oslobađanjem celokupne javne sfere od svakog uticaja religije ili neke ideologije. Time se čuva javni prostor od komadanja na više zajednica i više konfesija, a ljudima se omogućuva da se u njemu prepoznaju i okupe.

Obrazovanje u svetovnoj državi ima za cilj da kod pojedinca razvije samostalno, a ne kolektivno mišljenje, kao i kritički duh, dok naučne teorije i naučne discipline ne smeju biti predmet manipulacije od strane bilo koga. Dogmatski stav takođe nije prihvatljiv, kao ni isticanje religijskog verovanja, prozelitizma (nametljivo nastojanje da se ljudi prevedu u određenu veru) ili ateizma.

Humanističke studije treba da uključuju i dela nadahnuta religijama, kao svedočanstva o određenom načinu razumevanja sveta, ali nipošto kao primere naučnih teorija u kojima je sadržana istina.

II Konkretna primena principa: francuski model

Navodimo francuski model, ne samo zbog velike tradicije sekularizma u Francuskoj, nego zato što taj model najdoslednije i najjasnije provodi principe sekularizma.

a) na zakonodavnom nivou

Ustavom se proglašava da je država laička (svetovna) i da je crkva potpuno odvojena od države, odnosno političko-administrativna moć od religijske moći.

Odgovarajućim zakonom se uvodi princip neutralnosti i nemešanja države u crkvene stvari i odvajanje religioznih institucija od države. Verovanje se tiče privatnog domena, što podrazumeva da te institucije ne mogu imati uticaj na javni prostor, ali se isključuje i svako mešanje političkih vlasti u unutrašnje poslove crkve. Država ima uticaj na vernike samo kada se pojavljuju u svojstvu građana. To znači da verska pripadnost nikoga ne može da oslobodi poreza ili krivične odgovornosti. Važi i obrnuto: vernik (ali samo kao građanin) ima pravo glasa i pravo da bude biran. Vernik koji je ministar ne može svoju versku pripadnost da ističe na javnim mestima. Isto tako verski simboli ne mogu biti isticani na javnim mestima i javnim zgradama, kako bi se sačuvale univerzalne vrednosti i simboli zajednički svima. Takodje se garantuje sloboda veroispovesti i jednakost i ravnopravnost svakoj religiji na teritoriji države.

Iako zakon ne izvodi svoj legitimitet iz saglasnosti sa religioznim propisima/pravilima i najčešće je udaljen od njih, ponekad se može dogoditi da sadrži neke paragrafe koji su u vezi sa religioznim propisima.

Zakonom se istovremeno brani pravo svakog građanina da se suprotstavi nekom religioznom pravilu koje je u suprotnosti sa javnim poretkom, posebno sa pravima i slobodama pojedinca.

Za predsednika republike, premijera i ministre, kao državne službenike izabrane na određene dužnosti, vredi da ne mogu imati religiozne oznake kada predstavljaju državu (javni prostor treba da ostane neutralan).

Ni deca, učenici, učitelji/ce u osnovnim i srednjim školama, te javni službenici, kada su u kontaktu sa javnošću, tj. kada predstavljaju svetovnu državu, ne mogu da nose izričite simbole religija (krst, jevrejsku kipu, feredžu, mahramu i sl.).

Država garantuje pravo svim građanima da religiozne oznake nose u svakom drugom prostoru, koji ne simboliše državu, tj. na ulici, na poslu itd. Ovim su zaštićena i garantovana prava svih građana, kao i onih koji ne ispovedaju ni jednu religiju da zbog toga ne budu proganjani.

Veronauka se ne predaje u državnim školama, ali se ni ateizam ne propagira.

Država ne daje pare, niti subvencionira religije. Država plaća svoje činovnike, tj. one koji su zaduženi za opšte dobro i javne službe, a ne sveštenike, budući da oni postoje u odnosu na verovanje, koje je privatna stvar.

Rođenje deteta, sklapanje braka, smrt upisuju državni službenici u opštini, umesto sveštenika koji su to ranije činili.

Religiozne ceremonije (venčanje, pogreb) nemaju zakonsku vrednost i ne mogu imati pravne posledice, ako se prethodno ne izvrši upis od strane civilnih vlasti.

Stanovništvo se ne popisuje prema veroispovesti.

Uprkos tome što postoji tolerancija svih religija od strane države i jednakost svih veroispovesti, kada su neki religiozni propisi u suprotnosti sa državnim (npr. ako neki kult podrazumeva ljudske žrtve), takve religije će biti progonjene.

b) na sudskom nivou

Građanima se sudi nezavisno od njihovih religioznih uverenja.

c) na izvšnom nivou

Vršenje političke vlasti nije uslovljeno niti uvažavanjem religioznih propisa, niti uvažavanjem nadležnosti neke religiozne grupe.

5. Svetovna država na srpski način

a) na zakonodavnom nivou

Ustavom je proglašeno da je država svetovna, da su crkve i verske zajednice odvojene od države, te da se ni jedna religija ne može uspostaviti kao državna ili obavezna. Zakonom se jamči pravo na slobodu savesti i veroispovesti i ističe da su crkve i verske zajednice nezavisne od države i jednake pred zakonom. Verovanje, međutim, nije privatna stvar, jer se dopušta javno ili privatno ispoljavanje verovanja ili verskog uverenja učestvovanjem u bogosluženju ili obavljanjem verskih obreda…

Zahvaljujući takvom zakonskom rešenju, u praksi se događa sledeće: inauguracija predsednika opština je praćena verskim ritualima; zgrade skupština opština se koriste za crkvene manifestacije; verski praznici i krsne slave dobijaju državni, javni karakter; vladajuće i opozicione partije javno obeležavaju krsne slave; predstavnici vlasti (ministri, predsednik i dr.) ističu svoju versku pripadnost i prisustvuju verskim obredima kao predstavnici države; tzv. Srpska nova godina se slavi u organizaciji države i novcem svih građana; osveštavaju se gotovo sve javne ustanove; vojska učestvuje u crkvenim manifestacijama i obratno; crkveni velikodostojnici učestvuju u državnim pregovorima (npr. o Kosovu); verski obredi se obavljaju u nekim vaspitno-obrazovnim ustanovama; jača verska propaganda sa javnog servisa i nekih gradskih i opštinskih televizija; klerofašistički i fundamentalistički lideri imaju svoje redovne tribine na državnim fakultetima (Mašinski i Pravni fakultet u Beogradu).

Državni službenici mogu da imaju religiozne oznake i kada predstavljaju državu.

Učenici državnih škola, te učitelji/ce kada su u kontaktu sa javnošću, takođe mogu da nose bilo koje religiozne oznake.

Država može materijalno da pomaže crkve i verske zajednice, pa se u budžetu predviđaju sredstva za zdravstveno i penzijsko osiguranje sveštenika, odnosno verskih službenika.

Crkve i verske zajednice mogu biti oslobođene, potpuno ili delimično, plaćanja poreza u svim svojim delatnostima i ne moraju da izdaju račune za usluge koje obavljaju.

Verska ravnopravnost se ne poštuje budući da se daje primat Srpskoj pravoslavnoj crkvi i drugim tradicionalnim crkvama i verskim zajednicama, na štetu manjih konfesionalnih zajednica i verskih organizacija.

Veronauka se predaje u državnim školama osam godina, a Bogoslovski fakultet je vraćen u sastav Beogradskog univerziteta.

Stanovništvo se popisuje i prema verskoj pripadnosti, a i u pristupnicama nekih stranaka postoji pitanje o veroispovesti.

b) na sudskom nivou

Uveden je imunitet za poslenike crkava i verskih zajednica kada sa propovedaonice govore bilo šta, jer po zakonu ne mogu biti pozvani na odgovornost za postupanje pri obavljanju bogoslužbene delatnosti. Takođe se izbegava pravično suđenje i presuđivanje crkvenim službenicima za seksualne delikte (slučaj vladike Pahomija).

c) na izvršnom nivou

Za izvršenje pravosnažnih odluka i presuda, koje izdaju nadležni organi crkava i verskih zajednica, država pruža odgovarajuću pomoć, na njihov zahtev, što uključuje mešanje crkve i države.

Zakon omogućava da pre donošenja propisa o vraćanju imovine, državni organi i organi lokalne samouprave ustupe na korišćenje oduzetu imovinu ili njene delove crkvama i verskim zajednicama (očigledna diskriminacija građana).

Tako je sada, a na nama je da biramo da li želimo francuski model svetovne države ili možda teokratsku državu, kakva je na primer iranska!

Literatura

Henri Pena Ruiz, Što je laičnost, Politička kultura, Zagreb 2004.

dr Anđelko Milardović, Sekularizam i religiozni fundamentalizam, Tribina, Vjesnik on-line, 2007.

Nermina Šačić, Javni prostor bez prava prvenstva, Zeničke sveske, 2006.

Marieme Heli Lukas, Fundamentalizmi danas-demokratski i feministički odgovori, Žene u crnom, Beograd i Žene i društvo, Sarajevo 2007

dr Josip Sabol, Teološki osvrt, Glas koncila, 2005.

Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb

Slobodna enciklopedija Wikipedia, Francuska redakcija

Rečnik stranih reči i izraza Milana Vujaklije, Beograd.

Sekularizam i žene, Žene u crnom, Beograd, 2007.

Koalicija za sekularnu državu, uredila Snežana Tabački, saradnice/ci: Lino Veljak, Staša Zajović, Miodrag Kapetanović

Peščanik.net, 17.09.2011.

Šta svaka građanka i građanin treba da znaju o sekularnom obrazovanju

Poslednjih decenija, širom savremenog sveta primetan je porast religijske participacije i reafirmacija religijskog pogleda na svet za koji je odgovorna duboka kriza modernog društva, praćena atmosferom društvene strepnje, individualne i kolektivne ugroženosti i usamljenosti.

I u Srbiji, ratna razaranja i umiranja, socijalna beda i nagomilavanje društvenih frustracija, kao i krah komunističkog sistema, pogodovali su promeni orijentacije njenih građana prema religijskom i nacionalističkom svetonazoru. Država nije preduzela nikakve korake da zaustavi ovakve društvene tendencije, već ih je dodatno stimulisala ugrožavajući na taj način sekularne principe uređenja. Jedna od društveno najopasnijih pojava u savremenoj Srbiji jeste uvođenje veronauke u školske sisteme, a posebno u edukativne programe iz oblasti nauke.

Brošura koja je pred vama predstavlja sastavni deo aktivnosti Koalicije za sekularnu državu pod sloganom “Stop klerikalizaciji” i ima za cilj da vas upozna sa društvenim posledicama narušavanja sekularne prirode obrazovanja.

1. Sekularno nasuprot klerikalnom obrazovanju

Laičko (sekularno) obrazovanje podrazumeva sistem podučavanja i učenja u državama čije su političke uprave sekularne i koje su utemeljene na principu razdvojenosti religije i državnih institucija. Svetovna emancipacija u obrazovanju zasniva se na učenju nekoliko važnih vrednosti – racionalnost, humanost i pluralnost [1].

U obrazovnoj praksi, racionalnost se postiže materijalističkim pristupom u saznavanju sveta koji nas okružuje, kao i logičkim zaključivanjem o uzrocima i posledicama prirodnih i društvenih fenomena. Razvijanje ovakvog sistema mišljenja predstavlja, u svojoj osnovi, formiranje naučne slike sveta zasnovane na razumu, činjenicama i iskustvu.

Temelji humanističkih i pluralističkih tendencija u laičkom obrazovanju počivaju na neselektivnom i objektivnom prikazivanju svetskih kultura, religija i istorije, kao i na razumevanju dečjih i ljudskih prava i obaveza u savremenom svetu. Upoznavanje dece sa različitostima predstavlja prvi korak ka formiranju tolerantnog društva sa slobodnim građanima. Ukratko, ciljevi laičkog obrazovanja bi trebalo da budu sledeći:

  • sticanje upotrebljivog znanja i različitih intelektualnih veština,
  • razvijanje kritičkog mišljenja,
  • oslobađanje i razvijanje kreativnosti,
  • unapređivanje samosvesti, individualnosti i tolerancije,
  • snalaženje u savremenom svetu novih tehnologija i kompleksnih društvenih fenomena, kao i razumevanje njihovih uticaja na prirodu i društvo,

razumevanje sopstvene uloge, potencijala i odgovornosti u savremenom društvu.

Krajem 19. veka, najprogresivniji reformator školstva u SAD-u Francis Parker, opisao je osnovne elemente demokratskog obrazovanja: dete je centar nastavnog procesa, nastavne metode moraju voditi nadgradnji njihovog uma, a principi takvog školovanja mogu se pronaći u obrascima razvića svakog deteta. „Ne postoji značaj znanja bez razumevanja” (Francis Parker).

Klerikalno obrazovanje počiva na „biblijskoj filozofiji života“ [1], po kojoj postoji vrhovni autoritet Bog – nadprirodni tvorac svega živog i neživog, svih zakona prirode i moralnih normi po kojima se ljudi moraju vladati. Iako su i ovakvi sistemi obrazovanja neminovno doživeli neke transformacije pod pritiskom napretka nauke u savremenom svetu, osnovni principi na kojima se zasnivaju veoma su slični skolastici, tačnije neoskolastici [2]. Drugim rečima, obrazovanje je prevashodno u službi teologije i ne postoji istina koju je potrebno tražiti, jer sve što je ljudskom umu dokučivo već je sadržano u Svetom pismu. Biblija i Bog su nesporni autoriteti i predstavljaju dogmu koja ne sme biti predmet kritike i diskusije. Na ovaj način, favorizuju se mistične i nadprirodne vrednosti, nasuprot racionalnom i iskustvenom.

Na personalnom nivou, klerikalno obrazovanje potencira intelektualnu lenjost i nekritičko kolektivno mišljenje, a destimuliše individualnost i svaki intelektualni proces koji može ugroziti bespogovornu veru. Konflikt religijske vere i racionalnosti najbolje je opisao Martin Luter, nemački teolog, rečima:„Razum je najveći neprijatelj vere… Ko želi da bude hrišćanin neka zaboravi na razum.”

Na širem društvenom nivou, klerikalne tendencije imaju za cilj „zaštitu društva od podmuklih uticaja hedonističkih sekularnih vrednosti” kroz razgradnju važnih sekularnih institucija [1]. Poguban uticaj religijske ideologije na institucije ljudskih prava i sloboda ostvaruje se, nažalost, i preko obrazovanja kroz promociju tradicionalnih rodnih uloga, potčinjavanje žena muškarcima, netolerancije prema drugačijima (npr. prema homoseksualnim grupama) i pripadnicima drugih naroda, kultura i religija.

U svom govoru o sekularnom obrazovanju 1849. godine, uticajni britanski filozof, liberal, borac za ljudska i ženska prava John Stuart Mill je istakao: „Sekularno je sve što ima veze sa ovim životom. Sekularno obučavanje je obučavanje u kontekstu ovog života. Stoga, sekularni su svi sadržaji osim religije…. Poznavanje zakona fizičkog sveta, svojstava sopstvenog tela i uma, protekle istorije sopstvene vrste, podjednako su važni jevrejima, muslimanima, deistima, ateistima, kao i sveštenicima i bilo bi nepravdeno to im uskratiti. Obrazovanje koje organizuje država, mora biti obrazovanje za sve, a da bi bilo obrazovanje za sve, mora biti potpuno sekularno.” [3]

2. Kreacionizam

Kreacionizam je ideja po kojoj je univerzum i sve što se u njemu nalazi delo promisli natprirodnih entiteta. Za hrišćane, jevreje i muslimane, vrhovni kreator je Bog, za Navaho narod to su Sveti vetar i Herojski blizanci, za neke hinduiste postanak univerzuma se vezuje za ples Šive, itd. [4]

Iako se ovakva doktrina nalazi u osnovi svih religijskih ideja i pravaca, kreacionizam u formi „specijalne kreacije“ postaje organizovan i dominantan, pre svega u okviru pojedinih hrišćanskih crkvi, tokom poslednjih sto godina kao vid otpora prema velikoj akumulaciji naučnog znanja i njegovog uticaja na pravce razvoja savremenog društva.

Tokom 18. i 19. veka, naučna istraživanja, pre svega iz oblasti biologije i geologije, dolaze do sve većeg broja otkrića koja su u direktnoj suprotnosti sa konceptom „Božije promisli“. U skladu sa takvim trendom napretka nauke, raslo je nezadovoljstvo prema religijskoj doktrini, koje svoju kulminaciju dostiže 1859. godine kada je objavljena knjiga „Postanak vrsta“. U tom epohalnom delu, Čarls Darvin navodi veliki broj dokaza evolucije živog sveta i uobličava naučno koherentnu teoriju o mehanizmima i obrascima evolucionih promena. Kopernikanski obrt, potaknut teorijom evolucije, zahvatio je sve oblasti nauke. Naučna sporenja o promenljivosti sveta prevaziđena su pre više od pola veka, budući da su nova saznanja i nove tehnologije 20. veka u potpunosti potvrdili realnost procesa evolucije. U savremenoj nauci, evoluciona biologija se smatra konceptualnom osnovom koja povezuje sve oblasti nauke o životu [5, 6].

Naučnu teoriju o promenljivosti sveta savremeni kreacionisti doživljavaju kao najveću opasnost za rigidan i nepromenljiv teološki pogled na svet, budući da je upravo teorija evolucije u najvećoj meri doprinela transformaciji našeg razumevanja sveta i sopstvene uloge u njemu – od misticizma ka racionalizmu.

3. Pozicije savremenih religija prema kreacionizmu

Fundamentalistički kreacionizam, kao ekstremni oblik bukvalnog prihvatanja Biblije i čitanja Knjige Postanja kao apsolutne istine, najčešće se vezuje za konzervativni protestantizam. Prema ovom stanovištu, Bog je stvorio univerzum, Zemlju, živu i neživu prirodu i, naravno, čoveka za šest dana, pre svega 6000 godina. Svet je delo savršenog bića, i kao takav, nije se mogao menjati. Ovakva ideologija u potpunosti odbacuje nauku i njenu metodologiju – „nauka je loša zato što je u suprotnosti sa pisanjima Biblije“ [7].

Zvanični stavovi koje iznosi Vatikan ne negiraju sve aspekte teorije evolucije. Papa Jovan Pavle II, 1996. godine, objavio je da je Darvinova teorija „više od hipoteze“. Iako problematična iz perspektive filozofije nauke, ova izjava se često navodi u kontekstu pomirenja nauke i religije. Načelna tendencija unutar naučne zajednice, ali i naprednijih struja u okviru sveštenstva, podrazumeva shvatanje nauke i religije kao „nepreklapajućih oblasti“ (engl. nonoverlapping magisteria, NOMA) ljudske svesti i delovanja [8]. Slični navodi mogu se pronaći i u pravoslavlju i u islamskoj religiji, mada nikada ne dolaze sa najviših nivoa crkvene hijerarhije.

Iako u najmanju ruku nekoherentna, zvanična pozicija hrišćanstva, nakon čitavog veka modifikacija pod pritiskom nespornih naučnih saznanja, mogla bi se smatrati bliskom tzv. progresivnom kreacionizmu – Bog je stvorio sve, svet evoluira, ali pod nadzorom nadprirodnog kreatora [7]. Ipak, unutar katoličke crkve postoje velika neslaganja oko bilo kakvog prihvatanja evolucije. Analitičari katoličanstva smatraju da je izbor novog Pape Benedikta XVI označio zaokret Vatikana ka najradikalnijim katoličkim pokretima i jačanje struja koje otvoreno brane ekstremni kreacionizam kao dogmu.

Srpska pravoslavna crkva se, koliko nam je poznato, nikada nije zvanično ogradila od kreacionizma. Neke izjave crkvenih velikodostojnika se, naprotiv, mogu čitati kao ekstremno kreacionističke, a praksa, posebno u okviru uticaja na sistem i pravce obrazovanja, ukazuje na veoma retrogradan uticaj SPC-a u razvoju savremenog društva.

4. Kreacionizam i obrazovanje

Uticaj na nastavne sadržaje u školama jeste najvažniji projekat religijskih fundamentalista, budući da usmerenost obrazovanja predstavlja prekretnicu u formiranju životnih stavova budućih zrelih ljudi. Pripadnica jedne fundamentalističke hrišćanske sekte navela je u dokumentarnom filmu pod naslovom Jesus Camp (dečiji kamp u Severnoj Dakoti), da se ljudska bića, na uzrastu između 7 i 9 godina, mogu navesti da veruju u bilo šta. Po sopstvenim rečima, ovakav model obuke preuzela je iz prakse muslimanskih fundamentalista.

Ekstremni kreacionistički pokreti potiču iz ruralnih područja juga i srednjeg zapada SAD-a, gde je najjači uticaj fundamentalističkih pokreta. Njihov pritisak na obrazovanje započeo je sa pojavom teorije evolucije u nastavnim sadržajima početkom 20. veka [5]. U nekim američkim državama postojale su zakonske odredbe kojima se zabranjivalo predavanje ove oblasti nauke. Tek nakon nekoliko sudskih procesa, Vrhovni sud Amerike, 1968. godine, stavlja van snage zabranu učenja evolucije u školama pozivanjem na prvi amandman Ustava SAD-a, odnosno princip razdvojenosti religije i države. Kao odgovor na ovu presudu, fundamentalističke religijske grupe preformulisale su svoje zahteve sada tražeći da se na časovima nauke predaje kreacionizam u istoj ravni sa teorijom evolucije. Svoje stavove nazivaju naučnim u formi „naučnog kreacionizma“. Nakon više desetina novih zakonskih odredbi koje su podržavale kreacionizam u pojedinim američkim državama, Vrhovni sud, 1987. godine, konačno iznosi jasan stav da je predavanje kreacionizma u državnim školama kršenje prvog amandmana, jer je kreacionizam religijska ideja i nema dodira sa naukom. Oponenti evolucione teorije su ponovo odgovorili, ovoga puta izbacujući reč kreator iz svog naziva i zahtevajući ili da se u školama učenju da nema evolucije posveti jednako vreme kao i učenju da je evolucija realnost u prirodi (!!), ili da se u školske sadržaje ubaci koncept Inteligentnog dizajna (ID). Uporedo sa pokušajima potpune diskreditacije naučnog procesa, ovaj pokret pretenduje da se svrsta u ravan nauke. Iako eksplicitno ne pominju reč Bog ili kreator, pristalice ID-a smatraju da se savršenost živih bića ne može objasniti bez prisustva nekog inteligentnog tvorca. Ovaj oblik kreacionizma predstavlja do sada najprodorniji i naopasniji pritisak na obrazovanje. Naime, neobrazovanoj ili nenaučnoj javnosti kojoj se oni i obraćaju, kvazinaučna argumentacija u opovrgavanju teorije evolucije može izgledati kao rezultat jasne naučne metodologije.

Na talasu nove argumentacije, ovaj pokret dobija sve više pristalica širom sveta, a posebno među konzervativnim, nacionalističkim i ekstremnim političkim snagama bliskim crkvama [7]. Područje istočne Evrope, u procesu tranzicije, razgradnje socijalističkih režima i ponovne afirmacije crkve, predstavlja plodno tle za ubacivanje kreacionizma u obrazovanje.

Reagujući na nametanje shvatanja sveta kao proizvoda nadrealnog bića, baziranog na mitovima, mističnim inspiracijama, praznoverju, religijskim vrednostima i autoritetima, Savet Evrope je, 2007. godine, doneo Rezoluciju (broj 1580) u kojoj se objašnjavaju posledice uvođenja kreacionizma u evropsko obrazovanje [9]. U rezoluciji se navodi da u demokratskim društvima postoji nesporno pravo svakog pojedinca da veruje, ali da nametanje religije kao društvene ideologije (kroz obrazovanje) predstavlja veliku opasnost za vrednosti demokratije, tolerancije i ljudske slobode. Religija kao potreba za psihološkom utehom, ne znači materijalnu istinu, niti se religijske vrednosti mogu smatrati naučnim. Takođe, navodi se da kreacionisti zagovaraju radikalan povratak u prošlost i da negiranje nauke, pre svega evolucione biologije, znači i poništavanje svih tekovina civilizacije koje su savremen život učinile srećnijim i humanijim (medicina, lekovi, poljoprivreda, nove tehnologije, itd). Savet Evrope stoji na stanovištu da kreacionizam predstavlja veliku opasnost za društveni razvoj.

5. Kreacionizam i obrazovanje u Srbiji

Ustav Republike Srbije definiše našu državu kao svetovnu. Iz toga proizilazi da je i sistem obrazovanja sekularan. Formalno, nauka i sekularni principi još uvek pobeđuju u prosvetnim programima. Realnost nam govori, međutim, da se ove vrednosti intenzivno gube u učionicama. Razlozi za ovakav trend su opšte društveni, ali i presonalni u širem smislu. Naime, uvođenje crkvenih vrednosti u sva društvena, nacionalna i politička pitanja, kako kroz stavove pojedinih političara na vlasti, tako i kroz formalno učešće crkvenih lica u stručnim i političkim telima koja se ne bave religijskim pitanjima, stvara atmosferu duboke povezanosti nacionalnih i religijskih vrednosti. Na ovaj način, crkvi se daje ogroman značaj u formiranju pravca budućeg kretanja srpskog društva. Takvi trendovi imaju veliki uticaj na prosvetne radnike. Kako bi se izbegle konfrontacije sa učenicima, roditeljima i širom zajednicom, religijski sporne teme iz nauke (npr. teorija evolucije, astronomija) se ili ne obrađuju ili im se posvećuje minimalna pažnja. Iako u Srbiji ne postoje zvanične studije o zastupljenosti ovakvih tema na časovima nauke u školama, nezvanična saznanja ukazuju na sasvim mali procenat beogradskih srednjih škola u kojima se pominje evolucija ili populaciona genetika. Dodatni problem predstavlja nedovoljno razumevanje savremene nauke, a posebno pojedinih njenih oblasti od strane samih nastavnika ili bar nedostatak pouzdanja u sopstveno znanje. U periodu od 2001. do 2004. godine, Ministarstvo prosvete je pokušalo, preko nametanja obaveze pohađanja seminara usavršavanja, da sistemski reši problem nedovoljnog i zastarelog znanja nastavnika i neadekvatnih metoda nastave. Ovaj projekat je prekinut promenom vlasti i dolaskom Demokratske stranke Srbije na čelo Ministarstva prosvete i Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva. Od tada, veći broj događaja ukazuje na jasnu usmerenost ove političke partije ka klerikalizaciji obrazovanja.

Ministarka prosvete Ljiljana Čolić, pod velikim pritiskom demokratske i naučne javnosti, morala je podneti ostavku 2004. godine. Pored protivljenja učenju stranih jezika i kompjuterskom opismenjavanju u prvim razredima, najveću buru u zemlji i inostranstvu izazvali su njeni pokušaji da se teme iz oblasti evolucione biologije, a posebno evolucije čoveka, izbace iz nastavnih programa ili da se uporedo predaju kreacionističke ideje. Uprkos svim skandalima koji su obeležili njenu prosvetnu politiku, zadržala je visoke funkcije u Ministarstvu prosvete. Bila je zadužena za koordinaciju radnih tela koja su formirala nacionalnu strategiju obrazovanja. Među učesnicima radnih timova, ostala je poznata po svom razmevanju strategije obrazovanja – „Nama ne treba nova strategija. Mi imamo strategiju obrazovanja još od Svetosavlja!“ Reformisana i osavremenjena nacionalna strategija obrazovanja, do danas, nije zaživela niti je predstavljena javnosti.

Naslednici Ljiljane Čolić na ministarskom mestu, takođe iz DSS-a, nastavili su trend favorizovanja verskog obrazovanja u školama. Ministar Zoran Lončar otvoreno poziva na pohađanje verske nastave i nacionalnog osvešćivanja dece i omladine. Takođe, prema njegovim izjavama, raste zainteresovanost dece i roditelja za izborni predmet veronauka. Zvanični podaci o broju dece koja slušaju ovaj predmet u Srbiji, nisu dostupni javnosti.

Pomenuta Rezolucija „Opasnosti od keracionizma u obrazovanju” [9] nije potpisana od strane naših predstavnika u Savetu Evrope. Predstavnik Srbije u tom telu bio je Miloš Aligrudić iz Demokratske stranke Srbije. Parlamentarci iz Srbije nisu obavestili javnost o postojanju ovog dokumenta, niti su obrazložili odbijanje njegove verifikacije.

Udruženje kreacionista u Beogradu postoji od 1994. godine, a od 1997. godine registrovano je kao Centar za prirodnjačke studije. Aktivnosti ove organizacije ogledaju se u bogatim donacijama školama u vidu kreacionističke literature, filmova i linkova sa ovakvim sadržajima. U nekim beogradskim školama, kreacionističke teme se nude kao dopuna za program nastave biologije. Predstavnici ovog udruženja pružili su veliku podršku odlukama Ljiljane Čolić.

Ministarstvo vera Republike Srbije povećalo je budžet za versku nastavu u 2007. godini i najavljuje aktivnosti za formalno izjednačavanje diploma verskih i klasičnih državnih škola.

Nakon još jedne promene vlasti u Srbiji, 2008. godine, političke partije koje su preuzele odgovornost za prosvetnu politiku, još uvek nisu formulisale buduće pravce razvoja obrazovanja. Za sada ne postoje zvanični podaci o stavovima novih političkih struktura prema pitanju kreacionizma u školama.

Nauka stvara slobodne ljude i perspektivno, tolerantno i moderno društvo. Ugrožavanje formiranja racionalnog (naučnog) pogleda na svet kod dece, svrstaće Srbiju u red malobrojnih evropskih država koje religijsko-konzervativnim vrednostima daju prednost u odnosu na vrednosti modernog sveta. Koalicija za sekularnu državu skreće pažnju javnosti Srbije na ove retrogradne tendencije u srpskom društvu.

Literatura

1. Robert Fuller: Naming the Antichrist: The History of an American Obsession. Oxford University Press, NY, 1995.

2. Joseph Rickaby: Scholasticism, Dodge Publishing Company, New York, 1908.

3. John Stuart Mill: Speech on Secular Education. Not delivered: written in 1849.

4. National Science Teachers Association (NSTA) Position Statement: The Teaching of Evolution. Arlington, VA, 2003.

5. Freeman S. And Herron J.C: Evolutionary Analysis. Pearson Education, Inc., Pearson Prentice Hall, U.S., 2004.

6. National Academy of Sciences (Institute of Medicine): Science, Evolution and Creationism. The National Academies Press, Washington, D.C. 2008.

7. Committee on Culture, Science and Education, Council of Europe: The dangers of creationism in education (Doc. 11375). 2007

8. Stephen Jay Gould: Nonoverlapping Magisteria. Natural History 106: 16-22, 1997.

9. Parliamentary Assembly, Council of Europe: The dangers of creationism in education (Resolution 1580). 2007

Koalicija za sekularnu državu, uredila Biljana Stojković

Peščanik.net, 17.09.2011.

Šta svaka građanka i građanin treba da znaju o Srpskoj pravoslavnoj crkvi

Pred vama je brošura Šta svaka građanka i građanin treba da znaju o Srpskoj pravoslavnoj crkvi koju je pripremila i uredila uža grupa Koalicije za sekularnu državu.

Koalicija je formirana aprila 2006. godine, a okuplja nevladine organizacije, pre svega organizacije za mir i ljudska prava, autonomne ženske grupe, eksperte i ekspertkinje humanističkih nauka, aktiviste i aktivistkinje političkih partija građanske orijentacije, ukratko građane i građanke zabrinute zbog gubitka sekularnog karaktera države i jačanja uticaja verskih zajednica, pre svega Srpske pravoslavne crkve.

Brošura sadrži izbor izjava, intervjua, napisa i sl., koji pokrivaju poslednjih petnaestak godina. Njihovim strpljivim raščlanjivanjem i rekonstrukcijom, pokušali smo pokazati kako velikodostojnici Crkve i ljudi bliski njoj promišljaju velike društvene i političke teme, ali i kako se hvataju u koštac sa konfliktima svoga doba, borbom za demokratiju, odnosom prema manjinama, sekularizmom, pravima žena, moralnom odgovornošću, odnosom prema ratu i ratnim zločincima, pravom na ljubav i različitost, itd.

Može se postaviti pitanje zašto je brošura dokumentovana upravo izjavama i napisima koje dolaze iz Srpske pravoslavne crkve i kruga oko nje. Razlog je jednostavan. Postoji nesumnjiv dokaz o tome da Crkva, kao nikada pre, ima političku moć i veliku političku podršku, a njeni poslenici arbitriraju u stvarima morala i vrše veliki uticaj na ukupno društvo i državu, što predstavlja pomak prema stvarnoj klerikalizaciji.

Šta smo utvrdili sledom ovih izjava i zašto smatramo da je crkveni diskurs ispunjen arhaičnim sadržajima i obrascima.

Afirmišući ideologiju nacionalizma, utemeljenu na kolektivnom identitetu, umesto naglašenog individualizma i pluralizma, koji su uspostavili intelektualni krvotok i preobrazili Evropu, SPC se organizuje nasuprot pojedincu i njegovoj slobodi, čineći od njega plašljivog, poslušnog i neukog jadnika, koji se čvrsto drži slova dogme i hrani se opasnim, zamršenim, ultrakonzervativnim, desničarskim i retrogradnim mitovima i idejama.

Pokušajima liberalizacije, modernizacije i promocije novih emancipatorskih pokreta i pojava, te neprekidnim promenama u ekonomskoj i društvenoj sferi, Crkva suprotstavlja vrednosti snažne i centralizovane „crkvene države” i odbrambeni militarizam, te pokušava da negira svojstva razuma i na racionalnoj spoznaji utemeljenu interpretaciju prirode, društva i države.

Upravo ta nesposobnost SPC da u objektivnom svetu odabere skladne i logične odgovore na pitanja koja su nametnuta tranzicijom i globalizacijom, alter-globalističkim konceptom, kao i često odsustvo neposredne humanosti i razumevanja za druge i različite, vodi srpsko društvo u bolesno i licemerno bogomoljstvo.

O ženama

Pokrivanje glave je simbol pokornosti žena mužu i crkvi; to je znak vlasti muškaraca nad ženama, to je princip uzvišenosti i časti (Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd 1998.)

Crkva smatra da je svaki odnos između muškarca i žene izvan braka blud (Protojerej Dejan Dejanović, NIN, april 2002, Zaglupljivanje devojčica)

Kada crkva kaže da žena treba da se boji muža, to znači da ona treba da bude u stalnom trepetu da ne povredi ljubav prema njemu. (Akademsko sebeukidanje, Vreme, oktobar 2004, vladika jegarski Porfirije)

Veliki pesnici među ženama mogu se na prste izbrojati, i to uzimajući u obzir čitavu ljudsku istoriju. (Šta treba da zna svaka pravoslavna devojčica, Svetigora, Cetinje, 2000.)

Nalažući ženama kao obavezu, bez obzira na sve loše osobine muža, da bude poslušna i da mu čini ustupke, hrišćanstvo vidi u tome sredstvo za ukorenjivanje mira u bračnim odnosima i ponovno uspostavljanje bračne sreće (Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd 1998.)

Mesto žene u svetu za poslednjih dve hiljade godina nije se nimalo izmenilo. Sve ono čemu uči Sveto pismo, čemu uči Crkva, i dalje je životno i aktuelno, i mesto žene u svetu ostaje neizmenjeno… (Pravoslavna žena u savremenom svetu, časopis Istina, izdanje Pravoslavne eparhije dalmatinske)

Žene nisu poželjne u crkvi tokom menstruacije, ali savremena higijenska sredstva mogu efikasno sprečiti da se slučajnim istečenjem krvi hram ne učini nečistim, kao i ublažiti zadah koji isticanjem krvi nastaje (Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd 1998.)

Pravoslavna crkva nije protiv toga da žene nose pantalone zbog prirode posla koji vrše, na primer, u fabrikama, ili putovanju zimi na konjima, motociklu, skijanju i tako dalje….Crkva je protiv takvog oblačenja kad je ono zbog mode i pogrešnog shvatanja jednakosti polova (Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd, 1998.)

Majke začinju jer je to skopčano sa uživanjem i zadovoljstvom, ali neće da rađaju i podižu decu, jer je to naporno i tobož ugrožava njihov komoditet (Patrijarh Pavle u Božićnoj poslanici, 1995.)

O ratu, ratnim zločinima, ratnim zločincima…

Kada postoji na nebu može postojati i na zemlji, za nas je odbrambeni rat blagosloven, a napadačko osvajački osuđujemo – to je reč Hristova. (Zbornik Rat i Crkva u izdanju Mitropolije Crnogorsko-primorske)

Jasno je da drugog puta nije bilo. Tako je sada i nama nametnut rat. Zato je taj naš rat pravedan jer je odbrambeni. Ne napadački ni osvajački (Patrijarh Pavle, Duga, april 1999.)

Mnoge majke, koje nisu želele da imaju više od jednog deteta, danas čupaju kose i gorko ridaju nad izgubljenim sinovima, u ovim ratnim sukobima, proklinjući često Boga i ljude, ali pri tom zaboravljajući da optuže sebe što nisu rodile još dece da im ostanu kao uteha (Patrijarh Pavle u Božićnoj poslanici, 1995.)

Da bi se u našem narodu više rađalo, mi smo ustanovili orden Majke Jugovića. Majke su pre mogle da otpreme i po devet sinova u carevu vojsku, da se bore za slobodu otadžbine i svoje vere pravoslavne. I danas ima takvih majki, mada vrlo retko (Vladika raško prizrenski Artemije, 1994.)

Nama je vrhovni komandant patrijarh Pavle (Željko Ražnatović Arkan, oktobar 1991.)

Tamo gde se prospe srpska krv i gde padnu srpske kosti, to mora biti srpska zemlja (Vladika Nikanor, Borba, 1991.)

…Gledam televiziju… Srebrenica… Trnovo… Godinske bare… Streljanje muslimana iz Srebrenice u Godinjskim barama… Nataša Kandić osuđuje Srbe za genocid nad muslimanima… Mučnina… Tuga… Nespokoj… I dalje gledam televiziju, оpеt bјеsni Irodijada, оpеt trаži glavu srpskоgа naroda na tanjiru. Što ne pročita “Na Drini ćupriju”? Luda li je, Bože dragi… (sveštenik Milorad Ostojić u Pravoslavlju, mart 2006. u rubrici Reagovanje)

Rаtničkо u srpskоm narodu jeste оnо štо predstavlja odbranu svoga doma i svojih bližnjih. Маlо је primеrа kаdа је tо ratničko bilо u službi оsvајаčkih ciljеvа. Naprotiv, gоtоvо svi srpski rаtоvi imаli su isključivo odbrambeni karakter (Boško Obradović u Pravoslavlju, oktobar 2005.)

O odnosu Crkve i države

Smatramo da je najbolji odnos između države i crkve onaj koji je već bivao i pre, to je simfonija – saglasnost između države, odnosno društva i crkve (Patrijarh Pavle, intervju, Danas, januar 2002.)

Posle patrijarha se ne govori i njegove odluke se ne komentarišu (Velimir Ilić, Ministar u Vladi Srbije)

Eparhija žička smatra da prvo treba doneti Ustav kojim će se pravoslavlje proglasiti državnom verom, a SPC državnom crkvom, pa onda na toj osnovi pisati Zakon (Milan Radulović, Ministar vera u Vladi V. Koštunice)

Skupština Vojvodine nije srpska jer su Srbi manjina u njoj … Skupština Vojvodine nema demokratski legitimitet, ruga se građanima i između nje i većinskog srpskog naroda u Vojvodini ne postoji ni minimum saglasnosti … Ona deluje otvoreno protiv države Srbije … protiv srpskog jedinstva i sabornosti (Episkop bački Irinej, Danas, decembar 2002.)

Srbi treba da slede jedini ispravni put, put Crkve, a ne da prate izdajnike i jajare (Vladika Filaret na Slobodnoj Evropi, 25. maj 2005.)

Svi oni koji se protive verskoj dogmi, kao temelju moralnog vaspitanja, predstavljaju sledbenike satane (Saopštenje Informativne službe SPC, novembar 2000, povodom protivljenja uvođenju veronauke u državne škole)

Do razdvajanja Srbije i Crne Gore može doći samo protivno volji naroda, putem nasilja, krađe, ucena i pretnji. Zato će SPC ignorisati eventualnu odluku Crne Gore o samostalnosti (Mitropolit Amfilohije Radović, na javnoj proslavi pravoslavne Nove godine, Podgorica, januar 2002.)

Crkva je tokom cele svoje istorije, uključujući i XX vek, morala da ostavi po strani svoje primarne dužnosti, kako bi se aktivno uključila u borbu za ujedinjenje srpstva, u kojoj je sveštenik morao da bude i učitelj, i sudija, i da uzme pušku da brani sebe i svoju porodicu (Patrijarh Pavle, intervju, Danas, januar 2001.)

Kosovo nam je drugo ime za najviša načela, za istinu i pravdu, za poredak i pravo, a Kosovski zavet nam je primenjeni Novi Zavet. Zato je pitanje Kosovo i Metohija neodvojivo od pitanja Srbije i sudbine srpskog naroda… (Poruka Patrijarha Pavla, Pravoslavlje, 15. mart 2007.)

O onima u istoj naciji koji/e misle drugačije

Pustite te evroslinavce po Beogradu, ima ih jedan kombi da ih skupite, dve Nataše, dve Sonje, dva, ne znam kako se zove, Mirko Ðordević, nažalost bili se dokopali prethodne vlasti, takozvane dosovske, gde se šljam okupio, nazadnjaci koji su usred Beograda demonstrirali svoja prava na nastranosti (Manastir Ćelije – Beseda pod šatrom vladike Atanasija, april 2004.)

Ove grupe nemaju nikakve veze sa Crkvom, a isto tako ni sa bićem srpskog naroda. To su izdajnice i nikakve žene. Ne želim da ulazim u to ko ih organizuje, ko ih plaća da bi se odevale u posebnu uniformu (crninu) i u koju svrhu baš u Beogradu propagiraju da srpske majke ubijaju svoju nerođenu decu (Saopštenje povodom protesta Žena u crnom, Ženskog parlamenta i Beogradskog ženskog lobija ispred Patrijaršije, mart 1993.)

Lezbejke su najopasnije zbog toga što su najkrivlje za pad nataliteta. Za razliku od pedera, koji jesu zlo, ali ne ugrožavaju natalitet, lezbejke bih sudski gonio (Marijan Rističević, poslanik u Skupštini Srbije, 2002.)

Feministkinje su za ubijanje nerođene dece. Na sreću, one nemaju nikakve veze sa bićem srpskog naroda (Vasilije Kačavenda, Vladika zvorničko-tuzlanski, 1993.)

Čovek koji ne slavi krsnu slavu, manje je čovek (otac Raša, starešina hrama Sv. Nikole, Niška eparhija)

U mom kraju, u mom selu, Srbin je čovek, komunisti nisu Srbi govorili smo, to su Turci, ne može samo krv i meso da bude karakteristika Srba (Manastir Ćelije – Beseda pod šatrom vladike Atanasija, april 2004.)

Biti Srbin znači biti obavezno pravoslavac… Srbin ne može biti ateista… Srbin nekršten ne biva (Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, 1998, prema pisanju lista Vreme, decembar 2002.)

Ateizam je krivac za ratove i siromaštvo i moralni sunovrat (Vojislav Milanović, Ministar vera, Politika, januar 2002.)

Srbofobija i bogoborstvo komunističkih hordi… učinili su itekako veliku pustoš na duhovnom polju srpstva”. (Pravoslavlje, februar 2001.)

U grobnici srpskog naroda, odnosno SFRJ, školstvo je bilo sazdano na temeljima ateizma… Vekovima je bogoljublje krasilo srpski nacion, a danas smo beslovesna rulja koju svaki hohštapler uspeva da zavede i prevari (Pravoslavlje, februar 2001.)

O drugima – drugim nacijama, verama, rasama i svetskoj zaveri protiv Srba

Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj (Patrijarh Pavle u pismu lordu Karingtonu, avgust 1991.)

Ima ljudi s neprijatnim znojem, šta da radite, jadni muslimani pošto jedu loj… (Manastir Ćelije – Beseda pod šatrom vladike Atanasija, april 2004.)

Albanci, Muslimani i Romi, sa višom stopom rađanja, odstupaju od racionalne, humane reprodukcije, što ugrožava prava drugih naroda. To je sveopšta zavera protiv srpskog naroda i žene tih naroda rađaju iz separatističkih, fundamentalističkih razloga i zato bi Srpkinje trebalo da rađaju iz patriotskih i moralnih razloga: treba mobilisati volju za rađanje (Kongresni dokument SPS Upozorenje, podržan od strane SANU i SPC, 1990.)

Ponovo smo kao narod ugroženi, jer osjećamo da se od nas traži da se odreknemo sebe. Kao da nam je rečeno: Odreci se sebe – identiteta, istorije, kulture, a mi ćemo onda razmisliti da li da te primimo (Grigorije, Vladika zahumsko-hercegovački, Pravoslavlje, 2005.)

Nad srpskim narodom se planski i sistematski sprovodi zlo koje je vladika Nikolaj dobro primetio: duhovni genocid preko mnogobrojnih sekti – protestantskih, dalekoistočnih i satanskih (Pravoslavlje, februar 2001.)

Postoji plan o sistematskom pokrivanju cele Srbije i Crne Gore mrežom sekti (Zoran Luković, kapetan Vojske Jugoslavije, Pravoslavlje, jul 2002.)

Pojava i pojačan medijski nastup adventist, ili u našem narodu poznatih kao sekta subotara, predstavlja božiju opomenu i zvona na uzbunu Srpskoj pravoslavnoj crkvi, njenim vernicima i njenom sveštenstvu (Ljubomir Ranković, protođakon i glavni urednik radio-stanice Glas Crkve iz Valjeva)

Postoji planetarna jevrejska zavera protiv hrišćanskog pravoslavlja, posebno protiv srpskog naroda i Rusije (list Logos, studentsko glasilo Bogoslovskog fakulteta, 1994.)

O zapadu, modernizmu, sekularizmu

Među Srbima neće biti poremećenih ljudi koji bi hteli da nas zaraze smrtonosnom bolešću zapadne kulture. Daleko im lepa kuća sa njihovom naprednošću (Pravoslavlje, jul 2002.)

Srbi u Evropu, da, Evropa u Srbe, ne daj bože (Ratibor-Rajko M. Đurđević, Prvavoslavlje, jul 1999.)

Crkvu odvojiti od škole isto je kao majku odvojiti od deteta… (izjava Kancelarije za veronauku pri Patrijaršiji, Politika, decembar 2002.)

Moderna edukacija i razvijanje nove svesti koja se sprovodi u edukatorskim radionicama jeste perfidno pranje mozgova dece. U naše vreme, nažalost, dolazi do sklapanja braka između postkomunističkog ateizma i zapadnog kapitalističkog hedonizma i iz takvog čudovišnog braka rađaju se monstrumi (saopštenje Svetog Sinoda Srpske pravoslavne crkve, Danas, septembar 2002. povodom letnjeg kampa za edukaciju mladih u Sremskoj Mitrovici, leta 2002.)

Ali se zgražavam nad licemerjem i zapadnih nazovi hrišćana i zapadnih neljudskih državnika i organizacija i institucija kao što su evropska zajednica, Savet bezbednosti, Evropski parlament, licemera iz Svetskog saveta crkava i licemera iz Vatikana (Atanasije Jevtić, iz zbornika Jagnje božje i zvijer iz bezdana, Svetigora, Cetinje)

Novi Beograd, najveći satanski eksperiment, vrhunac komunističkog egzibicionizma… sam po sebi nesreća, duhovni gulag, duhovni Goli otok, grad novog: novi blokovi, nova „svetilišta“, nove škole, nova obdaništa, nove prodavnice, nov studentski grad, nova hala sportova, nov auto-put – za novu decu, za nove studente, za nove ljude. Grad u pustinji, grad bez crkvi, grad bez rodbine, grad bez istorije, grad obezboženih, grad nekrštenih, grad rasrbljenih, grad mrtvih duša.., grad budućih arijevaca.., grad gde je do vrhunca dovedeno zlo (Pravoslavlje, februar 2001.)

Rok kultura je krajnje zabrinjavajuća, duhovno odvratna i uvredljiva pojava za svakog makar malo pobožnog čoveka, a tim pre je neprihvatljiva za Hrišćanina… Čak i najmanje zabavljanje pravoslavnog Hrišćanina rok-kulturom jeste izdavanje svoje vere, javno vređanje svog Gospoda, udaljavanje od Njega, opštenje sa duhovima tame, igranje sa satanom (Arhimandrit Lazar Vitanijski, iz knjige Pokajanje – put u život večni.)

Koalicija za sekularnu državu, uredile/i: Snežana Tabački, Kosta Doknić, saradnice: Marina Jelić, Staša Zajović

Peščanik.net, 17.09.2011.

ATEIZAM

The following two tabs change content below.
Biljana Stojković, rođena 6. oktobra 1972. u Beogradu, profesorka na Katedri za genetiku i evoluciju Biološkog fakulteta u Beogradu. Magistrirala je i doktorirala na istom fakultetu. Od 1996. učestvuje u naučnim projektima u oblasti evolucione biologije. Autorka je većeg broja publikacija u vodećim međunarodnim naučnim časopisima, kao i poglavlja i knjiga iz oblasti evolucione biologije. Objavila je knjige „Darvinijana: vodič kroz evolucionu biologiju” (2009) i „Od molekula do organizma: molekularna i fenotipska evolucija” (2012). Religiju i misticizam svake vrste smatra najvećim preprekama za razvijanje inteligencije, kritike autoriteta i humanog i slobodnog društva. Svetliju budućnost vidi u sekularnom humanizmu, u čemu posebno važnu ulogu imaju popularizacija nauke, borba protiv klerikalizacije, ksenofobije i nacionalizma. Izvori najveće ljubavi, inspiracije i istrajavanja u Srbiji su joj suprug Oliver i sin Paja.

Latest posts by Biljana Stojković (see all)