- Peščanik - https://pescanik.net -

Slobodno nebo

Foto: Ivana Tutunović Karić

Uzalud sam predlagao Zagorki Dolovac da uhvati predsednika i privede ga sebi. Mislim da ta dama za posebne namene pod svojom komandnom voljom ima dovoljno legitimne sile za takve stvari. Moj je vapaj ostao bez odgovora, ali sam slušajući besedu pri polaganju zakletve za novi mandat uočio čudnu, skoro čarobnu pojavu: gospođa Dolovac ume da govori! I to o stvarima koje su daleko izvan njenih nadležnosti. Rekla je da će se držati zakona, i to je obećanje izgledalo kao ruganje i podsmeh na svoj račun.

Moj javni predlog da se Zagorki privede čovek koji ovde ima sve od vlasti, a pod osnovanom je sumnjom da se slobodno bavi nedozvoljenim radnjama udružen sa ljudima iz zone teških zločinstava, da to radi godinama a ne misli da prestane, nije naišao na osetnu podršku. Moguće je da ta okolnost ne znači da sam se ogrešio o vladara koliko on o zakone ove zemlje, nego da je njegov onostrani posao sa dilerima i ubicama postao stvar opšte navike raspamećenog puka. Način života koji za sve nas izvire iz bolesnog misaonog prevrata: nemam ništa sa onima koje sam stvorio.

Srđan Milivojević je pročitao optužnicu protiv istog posebno sumnjivog lica u 15 tačaka, navodeći u njoj mnogo zamašniji inventar zasluga božanstva za hitno privođenje pravdi. Njegova lista, naravno, deluje ubedljivije od moje ovlašne natuknice državnoj tužiteljki da sa svojim poslom konačno započne od samog vrha. Nije radila ništa, a mogla bi samo u jednom času etičkog pročišćenja da uradi sve iz delokruga svog posla.

Ali, takvog tračka svetlosti ovde nema, savest poniznih činovnika je proizvod toksične dresure i koruptivne poslušnosti. Ljudi zaduženi da vide, otupeli su pred svojim praznim biografijama. Oni su pod vlašću sile koja ih kažnjava svojom nadmenom dominacijom: ima li šta stidnije nego biti Vučićev podanik? Taj mračni žig iz ličnog bilansa ne može biti brisan, brav sa tim ožiljkom ide na klanje.

Odbrane i pomoći od Zagorke nema, ona je autistični konsilijere srpske elite. Njen glas se čuva jedino za nove zakletve. U prilog potpunoj negaciji bilo koje ideje o nekim znacima života pravne države, najsumnjiviji je prijavio sebe da bi otklonio sumnju u to zbog čega se prijavio. Nije mu prvi put. Taj maloumni obred u ismevanju svakog smisla, opstaje kao obeležje Zlatnog doba.

Za koja nedela su Vučić i Vulin optužili sebe, a Vučević Vučića? Zbog toga što, na primer, jesu članovi mafijaške grupe i u tom svojstvu se dobrom voljom stavljaju na raspolaganje istražnim organima. Ako je tako, njihovi su poduhvati toliko zamašni da nije moguć opstanak na slobodi. Optužba protiv sebe je priznanje krivice pod navalom prljave savesti ili lošeg proračuna, početak konačnog raspleta i kota spasenja pred tvorcima distopije.

Dakle, ne mora niko da šalje snage koje bi ih vijale po bunkerima. Prijava sebe mora da znači samo jedno: da se konačno predaju, onemoćali da sačuvaju privid slobode ili pobegnu i tako spasavaju sebe od straha i košmara u kome žive godinama.

Ali, nije verovatno da u tom manevru krivotvorene težnje za istinom ima bilo čega značajnijeg od farsičnog zapleta nastalog u oskudnom umu: sam sam se prijavio, vlasnik sam svega što sudi i oslobađa, izvući ću se i iz ovoga čist a iza mene ostaju samo blato, smrdljiva voda i naivne budale. Lažno sam se optužio, a i to je laž, istina je da ne govorim istinu. Nikada nisam odgovarao zbog laži, niti sam istinu bilo kad rekao, moja je moć zasnovana na preziru prema stvarnosti, i to je temelj države u sunovratu.

Biću oslobođen optužnice koju sam pisao protiv sebe, dokazujući da ni ja sebi nisam u stanju da naudim. Kad konačno budem nevin pred svojim priznanjem da sam kriv, tek to postaje vrhunac moje plemenite misije. Nemam ništa sa onima koji su ubijali, ne poznajem nikoga od njih, oni koji su istraživali moje samooptuživanje utvrdili su da lažem, što me oslobađa svake istine koje se klonim do sudbinskog razlaza sa njom.

Sve ovo što sam rekao je istina, kriv sam jedino što sam uhvaćen u njoj.

Ako sam sebe optužio na osnovu dokaza, to je krivično delo, ako sam pisao neistine, to je krivično delo. Želim da vidim šta mi možete, ako ne razumete da se dva krivična dela u istom aktu potiru, i dovode do mog državničkog uznesenja.

Na Dedinju, u ograđenoj Jovankinoj vili, predsednik je stigao u uzvratnu posetu premijerki. Gost jede pileća krilca, domaćica ne jede ništa. Vode običan razgovor, kao, recimo, sav normalan svet. Gost pije pivo, zagledan negde daleko u toplu julsku noć.

Ana, šta kaže Mali, ima li para da podmitimo ove penzionere?

Ima. Oni ne pamte ništa. Ni kad uzimamo ni kad dajemo ni kad ih zaključamo. Svejedno im je. Ali, za vas umiru…

Ako se ja dokopam izbora…

Ma nemojte šefe, hajte molim vas, daleko bilo. Evo vam još dva krilca. Niko tako divno ne ume da glođe kao vi.

Ana, voliš li ti fudbal?

Ne marim mnogo…

Ana, ovi u Zabeli, da li gledaju Arenu ili Sport klub?

Dok šetaju, oni gledaju nebo.

Peščanik.net, 03.08.2021.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)