- Peščanik - https://pescanik.net -

Slučaj Miše Vacića

Foto: Peščanik

U nekom drugačijem svetu, na nekom drugom mestu, građanin, ili šta je već, Vacić Miša, bio bi sasvim nevažan stvor, nedostojan bilo čije pažnje. Takvim je do nedavno smatran i ovde, dok je, smeštajući svoju bitno nesavršenu pojavu u široku arijevsku kožu, obavljao neku svoju istragu nedovoljno pouzdanih Srba. Ili nedovoljno revnosnih i glasnih u odbrani nacionalne stvari, pouzdano znajući kakva bi ta stvar morala da bude.

Zdravo bi me zanimalo kako rečeni Vacić zamišlja dovršenog patriotu, koji bi mogao da se prikazuje svetu na šovinističkim vašarima i drugim pokaznim patriotskim vežbama? Skoro je sigurno da on, kao zatupasti graditelj nasilnog jednoglasja u građenju sasvim nove, ali odnekud poznate vrste rodoljublja, smatra sebe mustrom za idealnog Srbina. Ali, jebi ga, to ne bi valjalo, niko ne želi da izgleda kao mutant nastao ukrštanjem Šešelja i Rističevića.

Moguće je da je Vacić neželjeni proizvod, ili kreativni pobačaj laboratorije pravovernih teoretičara patriotizma, koji sebe drže za nekakve prvosrbijance, i koji su u eskalirajućem ratu sa nečim što ne postoji: sa autošovinizmom. Pre nego što se vratimo Miši Vaciću, važno je da bar ovlašno obnovimo lekciju: šta mu to dođe, otkud taj pojam – oksimoron, nastao u misaonom košmaru i iz stvaralačke nemoći monopolista na ljubav prema otadžbini. Autošovinista je valjda onaj koji mrzi sve svoje, protagonista samomržnje i samoprezira, on je istinska autoimuna bolest srpskog naciona, i u nastranom je odnosu jednačenja sa kosmopolitizmom. Ukazivanje na rušilačke mane u svom plemenu, na zločine počinjene u ime naroda ili pružanje dokaza da je upravo vođa države mrzitelj građana i mafijaški don, jeste po definiciji autošovinizam drugosrbijanaca. U tom poslu su čak i neki profesori, nekada smatrani uglednim ljudima, podlegli svom izvornom šarlatanstvu, vrednosnoj konfuziji i prepustili se zadovoljstvu podaničkog pripadanja.

Pojam je, naravno negacija samog sebe, besmislica koja izaziva koprivnjaču i guši se u nemoći da bude obrazložena, što je inače sudbina svake besmislice. Njeni korisnici se, rabeći takvu opasnu budalaštinu, radije drže ekstremnog šovinizma, kao pouzdanog saveznika u svom raspirivanju raskolničkog rodoljublja.

Naravno da je operativac Miša Vacić misaono daleko ispod ideje, ma koliko ona u svojoj razornosti bila uprošćena do trivijalnosti. Ali je uspeo da razume smisao svoga postojanja, jer u svakom sistemu on je neprijatni incident; jedino u Vučićevoj državi postaje deo sistema. Samo tako besmislen on je mogao da bude deo freske u Đurićevom vozu-crkvi, zaposlen u državnoj službi kao savetnik za kosovsku utopiju. On ne zna šta je levica a šta desnica, to je što mu kažu da bude, i bude ono gde ga stave. To je naprava nastala kao nasušna potreba vlasti i njenih ideologa, i programirana je za uzdizanje nasilja kao vitalnog državnog programa.

Nasilje će morati da bude totalno: verbalno, nasilje prisustvom, pretnjama, pritiscima, batinaško i svakako surovo i haotično u konačnom raspletu.

Vacić je pretio i u Bujanovcu, uz prećutanu šovinističku ekstazu, ali njegovo rodoljubivo punjenje aktivirano je u Šapcu, jednom od dva slobodna grada u Srbiji. Tamo je pretio gradonačelniku grada u koji je došao kao neželjeni i neotesani siledžija.

On će Zelenovića, tako je obećao, da baci u Drinu, a zatim u zatvor, gde će svako, ko god bude hteo, moći da ga pljuje. Svakoga dana.

To je, ukratko, bila misija Vučićevog izaslanika u gradu koji mu se opire pameću.

Vacić je imao ulogu balvana za razbijanje simboličnih zidina slobodne teritorije, koja mora da se čuva najezde hulja.

Bilo bi pravedno da takav uljez, koji preti domaćinu utapanjem i mučenjem, bude iste večeri uhvaćen, posađen na magarca naopako i proteran iz grada. Kao junak jednog romana Umberta Eka.

Ali, Vacić je postao tema dana, naprednjački junak koji je išao da prepadne Šabac i njegove građane, da im obeća šta ih sve čeka ako i kad on zasedne tamo gde ga režim već vidi. To će biti visoko iznad mesta gde je bio kod Đurića, specijalni izaslanik na čelu kaznenih trupa za rat protiv autošovinista. Čovek koji je vesnik totalnog nacionalnog jedinstva: jedan vođa, jedan narod, jedna partija.

Mislite li da se neko ovde šali? Naravno ne! Ljudi poput Vacića i Vučića nemaju duha, niti smisla za humor. Kao ni njihovi ideolozi mržnje i samomržnje. Ta osobina nije potrebna za posao koji rade. Suslov ovog režima, Vladimir Đukanović, oduševljen je istorijskim govorom Vacića u Šapcu: tek sledi vatromet. Tako je rekao.

Čekaj, kakav vatromet? Da li je to Đuka izgovorio, do ovog časa, najdirektniju pretnju, koja podrazumeva upotrebu svih sredstava. Ono što je rekao Vacić u Šapcu, samo je predigra, jedna mala proba njihove odlučnosti. Želeli su da vide kako će proći brutalna pretnja, koju izgovara stvor prirodno i sistemski lišen svake odgovornosti.

Sve je prošlo bez otpora. Jeste, bilo je malo zbunjenosti, javili su se neki ljudi koji teško podnose takve budale, ali sve je normalno. Tačno je onako kako smo već naučeni trpljenju. Nema pobune, niko ne izlazi na ulicu, Šabac je miran, čivijaši se zajebavaju na račun svoje smernosti.

Sledi vatromet. Kakvo li se slavlje ili šenlučenje sprema, koje će boje biti cvetovi svetlosti rasprsnuti iznad Srbije?

Sada znaju da našim poniženjima nema kraja, i da nećemo učiniti ništa što bi nam bilo od pomoći. Vacić uskoro stiže i u vaš grad, možda u vašu kuću, da kaže i uradi sve što želi.

Red je da ga lepo dočekate.

Peščanik.net, 12.11.2019.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)