- Peščanik - https://pescanik.net -

Slučajni turisti

Foto: Peščanik

U filmu Lorensa Kasdana Slučajni turista (1988), glavni junak Mejkon (Vilijam Hart), nakon gubitka deteta i raspada braka, ulazi u dug period depresije koji je obeležen odsustvom bilo kakve želje za kretanjem. Njegovo stanje je suprotno onome čime se on bavi. Mejkon, naime, piše poseban turistički vodič za poslovne ljude koji su zbog prirode svog posla prinuđeni da stalno putuju. Opterećen ličnom traumom, Mejkon pretpostavlja da svi oni, baš kao i on, ne žele da se maknu iz svoje fotelje i da su sva ta mesta na koja odlaze neprivlačna i neprijatna. Da bi im pomogao, umesto njih putuje on opisujući sve detalje na koje bi trebalo paziti prilikom posete takvih mesta, kako bi se izbegle moguće neprijatnosti. Film počinje upravo setom saveta za putovanje: treba poneti samo onoliko stvari koliko staje u putnu torbu. Mejkon savetuje da bi na takvo putovanje trebalo obavezno poneti i malo pakovanje deterdženta za pranje rublja kako se u nepoznatom delu sveta ne bi zavisilo od nepoznatih ljudi iz perionice. Takođe, dovoljno je jedno odelo ukoliko sa sobom ponesete sredstvo za efikasno skidanje fleka. Ono bi trebalo da bude tamno sive boje, jer takvo ne samo da skriva mrlje, već je podesno i za iznenadne sahrane. Naposletku, tu je i knjiga kao neophodno sredstvo za zaštitu od neznanaca željnih razgovora u avionu.

Kada bismo zamislili jednog prištinskog Mejkona koji piše sličan turistički vodič, mogli bismo pretpostaviti da bi takav morao sadržati pre svega savete za putovanja na najfrekventnije destinacije na koje se putuje sa prištinskog aerodroma. To su pre svega Beč, potom Frankfurt, Minhen pa i Istanbul, odakle se putuje dalje. Takav vodič u sebi ne bi imao odrednicu “Beograd”, jer avioni iz Prištine ne sleću na Aerodrom “Nikola Tesla”, a poslovni ljudi sa Kosova gledaju da zaobiđu ovu destinaciju, jer ona sama po sebi već zvuči kao izazivanje nevolje. Pa ipak, prištinski Mejkon bi, ukoliko zaista razmišlja o mogućim iskušenjima na putu, morao da razmisli i o tome, jer nezgode se događaju.

Jedna takva nezgoda dogodila se u nedelju 6. novembra, kada je avion kompanije Austria Airlines OS 769, koji je leteo na liniji Beč-Priština, nakon dramatičnih trenutaka u vazduhu, usled vibracija na motoru, prinudno sleteo na beogradski aerodrom. Osamdesetak putnika se nakon neizvesnosti na večernjem letu našlo na aerodromu na koji nikada nisu planirali da slete, bar ne pod takvim okolnostima. Neki od njih su dobro znali da to neće ići baš sasvim glatko, dok drugi nisu imali pojma šta ih čeka. Nerazrešeni administrativni odnosi između Beograda i Prištine, naizgled mnogo lakši od pitanja vlasništva nad rudnikom Trepča, u takvim situacijama postaju daleko dramatičniji i teži jer se radi o konkretnim ljudima u neprijatnim okolnostima. Naime, prištinski list Koha je ubrzo nakon ovog prinudnog sletanja u Beograd, izvestio javnost o ovom događaju napomenuvši da srpske vlasti nisu dozvolile putnicima sa kosovskim pasošima da napuste avion. Oni nisu mogli da stupe čak ni u tranzitnu zonu pa su, prema svedočenju jednog od putnika, noć između 6. i 7. novembra bili prinuđeni da provedu u avionu, dok su ostali putnici mogli da potraže alternativne varijante povratka u Prištinu. Poluilegalni Tanjug je dan kasnije preneo vest da je “nakon bezbednog sletanja, avio-kompanija Ostrijan erlajns preuzela organizaciju nastavka putovanja za svoje putnike”. Nijedan medij nije se bavio pitanjem dalje sudbine šestoro slučajnih turista, koji su se našli u slepoj ulici beogradskog aerodroma.

Vilhelm Baldia, portparol kompanije Austrian Airlines, potvrdio je ovu priču za javnost, ali je dodao da se ta kompanija pobrinula za sve putnike osim za onih šestoro kojima je dalje kretanje bilo onemogućeno, napomenuvši ipak da oni noć nisu proveli u avionu već u tranzitnoj zoni. Njima su ulazak u Srbiju i transfer do hotela, koji su predviđeni za smeštaj putnika u ovakvim prilikama, bili onemogućeni. Oni su sutradan svakako vraćeni za Beč, odakle su jedino mogli da ponovo okušaju svoju sreću ne bi li konačno doputovali do Prištine.

Prištinski Mejkon bi u svom vodiču neizostavno morao da podrobno razvije odrednicu “Beograd”, jer tu se zapravo krije suština pisanja takvog uputstva za izbegavanje nevolja na putu. Iako je ove godine prestonica Srbije dobila novogodišnju rasvetu čak dva meseca ranije, očekujući enorman priliv turista sa svih strana, ti blještavi ukrasi ipak mogu da zavaraju. Gradonačelnik Siniša Mali, prilikom pravdanja ovakvog iracionanog postupka, nije izrekao i one detalje koji mogu postati od krucijalne važnosti za slučajne turiste koji zalutaju u ovaj grad. Da, u Beograd su dobrodošli svi putnici sveta osim onih koji u svom džepu imaju kosovski pasoš. Baš onako kako su se vlasti u Srbiji ponele prema kosovskim pečatima u starim pasošima, koje su sistemski poništavali na svim graničnim prelazima, tako se odnose i prema kosovskim pasošima, bez obzira na to u kakvoj situaciji se nalazili putnici koji ih poseduju. Zakon je ipak zakon i on se u Srbiji poštuje, naročito ako to ide na štetu građana Kosova.

Uprkos činjenici što u najnovijem Izveštaju Evropske komisije piše da je “Srbija ostala privržena primeni dogovora sa Prištinom, ostvarenih posredovanjem EU”, situacije iz svakodnevnog života upravo demantuju takve ocene. Sloboda kretanja na ovoj relaciji još uvek nije postignuta, a sami potpisani sporazumi pokazuju se kao neprimenljivo slovo na papiru, bilo da se radi o srpskoj ili kosovskoj strani. U međuvremenu, ljudi nekako putuju, kao što su putovali i pre 2013. Danas nema balvana na terenu, oni su prebačeni u institucije sistema koje pokazuju vanserijsko odsustvo volje da se zakočeni odnosi između Beograda i Prištine zaista i rešavaju.

Peščanik.net, 12.11.2016.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)