- Peščanik - https://pescanik.net -

Službena beleška

Foto: Predrag Trokicić

Jadni Vučić je sam napisao belešku posle jučerašnjeg sastanka sa Richardom Grenellom. Grenell sa sirotim Vučićem pak nije razgovarao u svojstvu ambasadora Sjedinjenih Država u Nemačkoj, nego kao naročiti izaslanik predsednika Sjedinjenih Država lično u vezi sa rešavanjem pitanja Kosova. Mi pak znamo da je to pitanje odavno rešeno, ali to je neka druga priča.

Ovde nas zanima nesrećni Vučić koji sam piše službenu belešku. To da je baš on sam piše, saznali smo od njegove savetnice za štampu Suzane Vasiljević. Vasiljević je inače i članica Upravnog odbora Košarkaškog saveza Srbije. Za nju se vezuje neuspešna medijska kampanja za reprezentaciju na svetskom košarkaškom kupu u Kini. Za nju bi se mogle vezati i uvrede upućene Nikoli Kaliniću na sinoćnoj utakmici u Areni.

Ko je juče gledao košarku, susret između Zvezde i Fenerbahçea, video je i čuo – par stotina navijačkih plaćenika dobacivalo je Kaliniću jer je tobože izdao Kosovo. Kalinić je proglašen za ne-Srbina, dok se istovremeno klicalo osmorici ne-Srba u Zvezdinom timu kao da su „čistokrvni“ Srbi. Ostatak Arene izviždao je tih stotinjak pristalica Vučića, što se može shvatiti i kao da su izviždali Vasiljević lično. To jest njenu kampanju, koja se – tako izgleda – kao moralna kuga iz Ivanjice širi Srbijom. Ali, i to je neka druga priča.

Nas ovde zanima službena beleška, ispisana rukom samoga Vučića. Inače iscrpljenog posle sastanka. Koji je trajao 10 minuta.

Toliko su, dakle, tih deset minuta, Vučić i Grenell bili nasamo, pre nego što je sa njima seo i Marko Đurić. Šta se pričalo u tih deset minuta, zapisano je u belešci izmorenog Vučića. Puna razumevanja i saosećanja, Vasiljević hoće da podeli sa nama svoju brigu za Vučića: „Ona je navela i da se često dešava da sastanci budu teški kada je tema Kosovo, ali kako je dodala, nikada u meri da predsednik ne želi ni sa saradnicima da razgovara i da traži neko vreme da promisli na koji način da saopšti šta bi eventualno bilo rešnje za ono što je mogao da čuje od Grenela.“

Pustimo Vasiljević da nadalje sama brine svoje brige i pogledajmo šta nam je ona u stvari rekla. Vučić se sastaje nasamo sa Grenellom. Grenell se pre sastanka sa Vučićem u Prištini video sa više kosovskih političara – Hashimom Thaçijem i Albinom Kurtijem, pored ostalih. U Beogradu, razgovara nasamo samo sa Vučićem. O čemu su razgovarali, zna samo Vučić i o tome sam piše belešku. A sve to radi kako bi dobio vreme da smisli rešenje za ono što je čuo, jedino on.

Za to vreme, osobe iz bliskog Vučićevog okruženja s nestrpljenjem očekuju da čuju rešenje za nešto što pojma nemaju šta je, dok im Vučić to ne kaže. I nikome ništa nije neobično.

Timovi oko predsednika obično služe za to da se rešenja traže zajednički. Pretpostavlja se da su u tim timovima kompetentne osobe sposobne da opišu i procene okolnosti, ako ne baš i da predlože rešenja. Čemu služe osobe iz Vučićevog tima, ako su im uskraćene osnovne informacije neophodne za procenu okolnosti? Nadalje, šta te osobe imaju u glavi ako mirno saopštavaju javnosti da pojma nemaju o čemu Vučić razgovara sa, recimo, nekim posebnim izaslanikom za Kosovo. Na kraju, šta će Vučiću tim sačinjen od osoba koje ne znaju šta se događa, jer on neće da im kaže, i nisu u stanju da predlože rešenja, nego im je jedina uloga da saslušaju rešenje koje će on sam, iscrpljen, da smisli?

Srbija, kao i Vučićev tim, pipa u mraku i sluđena čeka da je iscrpljeni Vučić uhvati za ruku i povede. Kuda? On zna jer samo on i može znati pošto on lično piše beleške. Na svetogrdno pitanje – a ko kontroliše Vučića? – nema odgovora u javnosti. Iako je odgovor očigledan – kontroliše ga onaj ko razgovara sa njim i jedini zna o čemu su pričali. U ovom konkretnom slučaju dakle – Grenell. U nekim drugim slučajevima, neki drugi Grenelli. To je posledica svojeručnog sastavljanja službenih beleški.

I dok on sastavlja beleške, njegov tim po Srbiji seje mržnju – u Ivanjici, u Areni. I izvan Srbije takođe – recimo, na severu Kosova. Dakle, ne kao što su to radili tokom devedesetih – međuetničku mržnju. Naprotiv, ovo se može opisati kao unutaretnička mržnja. Samo, hoće li Vučić dobiti svog Handkea, onako kako ga je imao Milošević, pisca dakle koji će ga razumeti i voleti? Ili će tako iscrpljen ostati sam, uskraćen za pravu ljubav i poštovanje. A i Handke je, Miloševićev ili Vučićev, svejedno, takođe tek neka druga – ipak, za nas manje strašna i još manje važna – priča.

Peščanik.net, 11.10.2019.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)