- Peščanik - https://pescanik.net -

Smith, Hayek, Rawls i Gligorov

Berlinski zid, 1988.

Ono što je Friedrich Hayek uradio s delom Adama Smitha, Vladimir Gligorov je uradio s Hayekovim delom. Kako Hayek selektivno čita Smitha, tako Gligorov selektivno čita Hayeka. Ima međutim između potonje dvojice i važnih razlika, među kojima mi se dve čine najbitnijim. S vremenom Hayek se sve više udaljavao od Smitha, dok Gligorov ostaje veran svojoj prvobitnoj interpretaciji Hayeka. I dok u Hayekovoj verziji Smithov liberalizam gubi niz svojih dobrih strana, Gligorov nam samog Hayeka predstavlja mnogo boljim nego što on to uistinu jeste. Rawls je pak kod Gligorova prošao mnogo gore.

Smith i Hayek

Iz nekog razloga Gligorov insistira na podudarnosti između liberalizma i neoliberalizma i veoma mu je stalo da Hayeka predstavi kao pukog nastavljača dela klasičnih liberalnih mislilaca, među kojima je, kada je o Hayeku reč, Adam Smith po svemu sudeći među važnijima. Stiče se utisak da Gligorov vidi Hayeka tek kao popularizatora u dvadesetom veku skrajnute i zaboravljene izvorne liberalne misli. Sa stanovišta liberalne teorije, kod Hayeka nema mnogo novog – izričit je Gligorov. Hayek, objašnjava nam on, praktično ponavlja osnovne ideje liberalne misli o individualizmu, konstitucionalizmu, vladavini prava, podeli vlasti, demokratiji. I Gligorov je donekle u pravu, ako govorimo o tri Hayekove knjige koje je on izabrao, a pogotovo kada je reč o Hayekovom Putu u ropstvo.

Naime, u toj knjizi Hayek jeste na mnogo mesta citirao i prepričao neke od osnovnih liberalnih zamisli. Dobrim delom on će tu zaista insistirati na konkurenciji i tržištu onako kako je o tome nepuna dva veka ranije pisao Smith istražujući prirodu i uzroke bogatstva naroda. Ponoviće Hayek za Smithom i neke uvide o delovanju države (Smith će to nazvati pokrivanjem troškova iz opšteg doprinosa celokupnog društva) u obezbeđivanju usluga čija je priroda takva da profit od njih ne može povratiti ono što je u njih uloženo. Ali već u toj knjizi Hayek se pokazuje kao manje osetljiv od Smitha za potrebe radnika i siromašnih.

Smith će naime tražiti da se radnici po pravima izjednače sa poslodavcima, pa ako je potonjima dopušteno da se organizuju, onda to zakonima treba dozvoliti i prvima. Založiće se i za opšte osnovno obrazovanje koje bi se sasvim ili delom finansiralo iz opšteg doprinosa celokupnog društva. Tu će pokazati i jasnu svest o tome da su talenat i intelekt rezultat uslova u kojima se osoba formira, a ne prirodne nadarenosti; u vezi sa tim poreći će i svaku razliku između intelektualnih potencijala bogatih i siromašnih. Siromaštvo velikog broja ljudi videće kao nesreću koja ugoržava čitavo društvo. A imaće šta da kaže i o nekim merama koje bi poboljšale konkretnu socijalnu politiku u ondašnjim engleskim okruzima. Na sve to Hayek se neće ni osvrnuti.

Već sam na ovom mestu pisao o istorijskim uslovljenostima Hayekovih teorijskih načela. Njima ću ovde dodati još jednu, koja upućuje na različite prilike u kojima pišu Smith i Hayek. Reč je o jednoj veoma jednostavnoj stvari: u vremenu u kojem je pisao, Hayek se suočio sa društvenom i političkom pojavom koju je Smith možda mogao samo da nasluti – radi se o masovnom izlasku pripadnika nižih slojeva društva na istorijsku i političku pozornicu. Stalno pominjanje radnika, težaka i siromašnih kod Smitha daje nam razlog da pretpostavimo da bi on suočen sa pojavama kojima je svedočio Hayek reagovao drugačije od njega. No, nema razloga da o tome nagađamo. Ovde je dovoljno istaći da se Hayek tih masa bojao, da je smatrao da bi zadovoljavanje njihovih interesa ugrozilo poredak koji se njemu činio idealnim, i iz tog straha je nastao – Put u ropstvo. Hteo bih to da naglasim još jednom: Hayek se ne bavi nekom načelnom liberalnom teorijom, on analizira jedan konkretan istorijski problem, koji mu se u prvoj polovini veka u Austriji i Nemačkoj prikazao u stravičnom svetlu. Čitavu liberalnu konstrukciju on savija prema jednom zadatku: kako zaštiti stari poredak – liberalno zlatno doba koje je prethodilo Prvom svetskom ratu – od masovnog upada nižih slojeva u politiku?

Stoga Hayek praktično ukida politički prostor. Kod njega, društvo se sastoji od države, s jedne strane, i tržišta, s druge. Između te dve strane nema i ne sme biti ničega. A upravo između države i tržišta trebalo bi da se formira polje u kome će ljudi politički zastupati svoje individualne i grupne interese. Hayek se grozi pluralnosti i grupnih interesa, pogotovo onih koji izviru iz donjih slojeva. Liberalne ideje o konstitucionalizmu i vladavini prava Hayek vidi kao odbranu od takvih interesa. Iza tih ideja, kod Hayeka u stvari stoji uistinu neoliberalna misao o jakoj državi, koja će se razviti u njegovim kasnijim delima. Pri tom, to je jedno specifično viđenje jake države po kojemu Hayek jeste originalan mislilac, ali mu Gligorov tu originalnost ne računa. Hayekova jaka država treba da zaštiti društvo, a zapravo vlasnike kapitala, od ispunjavanja zahteva jakih interesnih grupa (kod Hayeka su to uvek radnici ili pripadnici nižih slojeva). Istovremeno, ta država treba da bude dovoljno slaba da ne predstavlja nikakvu prepreku u realizaciji interesa kapitala.

Hayek i Gligorov

Zašto je Gligorovu Hayek tako važan, kada bi sve ono što on hoće da uzme od Hayeka moglo da se nađe već kod Smitha? Mislim da je i tu reč o sticaju istorijskih okolnosti. Godine 1988. Gligorov je znalački priredio i umesnim predgovorom opremio izbor tekstova pod naslovom Kritika kolektivizma.1 U tom izboru našla su se i dva Hayekova teksta – predgovor i pogovor njegovoj knjizi Individualizam i ekonomski poredak – „Socijalistički račun: priroda i istorija problema“ i „Socijalistički račun: trenutno stanje rasprave“. U predgovoru pod naslovom „Sloboda i vrednosti“, Gligorov je o Hayeku rekao praktično isto ono što je i nedavno ponovio u tekstu koji je objavljen na ovom mestu. I dok je krajem osamdesetih, u trenutku kada je bezmalo bilo jasno da jedan kolektivizam upravo biva zamenjen drugim – rekao bih, daleko pogubnijim – kolektivizmom, pozivanje na Hayeka, makar i pogrešno, imalo opominjući smisao, danas – gotovo tri decenije kasnije – stvari su se promenile u meri koja zahteva daleko kritičniji odnos prema Hayeku.

Iako su neoliberalne reforme Margaret Thatcher i Ronalda Reagana već u osamdesetima počele da pokazuju i svoje ružno društveno naličje, lokalne okolnosti u socijalističkoj Jugoslaviji i nacionalistički nadraženoj Srbiji opravdavale su svako istupanje protiv kolektivističkih zamisli. Ako je u te svrhe mogao da se upotrebi i Hayek, imalo je smisla upotrebiti ga, pogotovo ako se ima u vidu kako ga je Gligorov u tadašnjem predgovoru kao i u nedavnom tekstu očistio od neprijatnih primesa. U ovoj šturoj rekonstrukciji jedne moguće istorije ideja tvrdim, dakle, da je Hayek igrao upravo onu ulogu koju mu Gligorov i danas namenjuje – on je u tom izboru nastupio kao predstavnih klasičnih liberalnih ideja. Da bude dobar kandidat za jednu takvu ulogu preporučilo ga je upravo ono zbog čega je Hayek u poslednjih par decenija najviše kritikovan – njegova kritika socijalizma. Štaviše, lokalne istorijske prilike išle su naizgled naruku takvom izboru: kada se gleda iz jednog posebnog ugla, domaći socijalizam zaista se izuzetno lako preobrazio u nacionalfašizam (o tom preobražaju ubedljivo su pisali Žarko Puhovski i Nenad Dimitrijević).2

No, ako je tih osamdesetih Gligorov iz krajnje specifičnih lokalnih razloga Hayeku i mogao progledati kroz prste za poistovećivanje socijalizma, s jedne strane, i nacizma i fašizma, s druge, danas za to više nema dobrog razloga, i to najmanje zbog dve stvari. Prvo, prilike u svetu pokazuju da neoliberalne transformacije ne garantuju nikakvu stabilnost; naprotiv, odsustvo državne regulacije/kontrole tržišta i efikasnih socijalnih mera stvara jake tenzije koje se uglavnom otklanjaju merama državne prinude. Pored toga, odgovor na globalne neoliberalne reforme najčešće se artikuliše u vidu jakih domaćih nacionalizama. I drugo – u samoj Srbiji vidimo kako politička elita na taj neoliberalni pritisak reaguje jednom mešavinom lažnih socijalnih i tržišnih mera: lojalne podanike ta elita sklanja pod okrilje države, dok ostale bez ikakve zaštite izlaže udarima razularenog tržišta. Pri tom, upravo sprega između države i razobručenog tržišta služi kao efikasni instrument održavanja vlasti: izloženi pretnjama tržišta, ucenjeni građani „biraju“ lojalnost. Pri tom, praktično je ukinut prostor u kome bi mogle da se artikulišu političke alternative koje bi ponudile pravednije društvene aranžmane. Rekao bih da je to upravo realizacija onih ideja koje je Hayek razvio u knjigama koje Gligorov ne uzima u obzir.

Gligorov i Rawls

Zbog svega toga, mislim da Gligorov svoje pominjanje nacionalizma ne treba da vezuje za Rawlsa, nego upravo za Hayeka. No, valjda zato da veza između nacionalizma i Rawlsa deluje uverljivije, on će u svom tekstu upotrebiti sintagmu „liberalni nacionalizam“: „Rols u Političkom liberalizmu izričito prihvata liberalni nacionalizam“ – kaže Gligorov. Možda me sećanje vara, ali mislim da nigde Rawls u Političkom liberalizmu izričito ne pominje niti prihvata liberalni nacionalizam. Ako ne grešim, a pošto je reč o sintagmi koja se odnosi na koncept koji ima određenu težinu ne bi valjalo da grešim, onda bi najpouzdanija i verovatno prva referenca kada je reč o liberalnom nacionalizmu bila knjiga Yael Tamir upravo pod tim naslovom – Liberalni nacionalizam – iz 1993.3 Koliko god se Tamir, kao i Hayek uostalom, upinjala da svoju ideju liberalnog nacionalizma nadogradi na liberalnu misao u kojoj će ona glavno mesto dodeliti upravo Rawlsu, moj je utisak da joj to nije pošlo za rukom upravo zato što Rawlsova teorijska konstrukcija ne može tu ideju da prihvati. Razlozi za to su isti oni zbog kojih ni Hayek, kako to Gligorov tačno kaže, nema zadovoljavajući odgovor na pitanje: kako u uslovima protivrečnih ideologija i individualnih i grupnih interesa obezbediti opšta pravila, ustav zajednice sa kojim su svi saglasni jer cene da je pravedan?

Više puta sam naglasio, Hayek odbacuje pluralizam koji ne može da se iznese na tržište. S one strane tržišta kod Hayeka stoji jaka država: između je politički ispražnjen prostor. Kod Rawlsa, taj politički prostor vri od pregovaranja, suprotstavljanja i traženja kompromisa. Rawls hrli u susret protivrečnim svetonazorima (ili sveobuhvatnim doktrinama, kako ih on naziva) i individualnim i grupnim interesima koje gleda da unutar političkog polja koje čine dogovorene procedure i načela izmiri na osnovu uspostavljanog preklapajućeg konsenzusa.4 Hayek bi sve to da potisne jer ga je naprosto strah od političkog sukobljavanja. S druge strane, Hayeku je potpuno jasno da nijedno tržište i nijedna država ne postoje u kulturnom vakuumu. Stoga će se on prikloniti ideji elitne kulture koja služi kao vodilja ili putokaz u razvoju društva. Tamo gde kod Hayeka stoji elitna kultura, kod Tamir će se naći homogena nacionalna kultura. Istina, za razliku od Hayeka, Tamir će pokazati razumevanje i za nacionalizme ili kulture drugih, manjinskih grupa unutar države, ali će izvan njenog razumevanja ostati jednostavna činjenica da homogene nacionalne kulture – ne postoje.

U jednom drugom smislu, Rawls bi se možda mogao pokazati kao nacionalista5 i biće da je Gligorov imao u vidu upravo taj smisao. Rawlsov nacionalizam bio bi onda isto što i patriotizam. Tu bi dakle bila reč o Rawlsovoj privrženosti državi. Međutim ta privrženost nema nikakve veze s privrženošću određenoj nacionalnoj kulturi – što podrazumeva koncept nacionalnog liberalizma. Naprotiv, radi se o jednostavnom uvidu da samo država može garantovati procedure za postizanje i poštovanje preklapajućeg konsenzusa koje se ogledaju u odgovarajućim ustavnim normama. Pored toga, za sada i dalje samo države mogu raspolagati efikasnim mehanizmima za redistribuciju i ublažavanje negatvnih učinaka tržišta. Drugim rečima, Rawls je privržen državi jer smatra da samo država može preuzeti odgovornost za efikasno otklanjanje postojećih ili sprečavanje potencijalnih nepravdi.

I s tim u vezi par reči o Evropskoj uniji. Ono što sad vidimo, zaista jeste blisko Hayekovim idejama o slobodnom tržištu i birokratskom aparatu koji donosi odluke izvan dosega građana. Manjak demokratskog legitimiteta Evropske unije, ako se posmatra iz Hayekovog ugla, nije nikakav nedostatak. Ali, jasno je da ovako ustrojena Unija neće moći još dugo da funkcioniše. Pred njom su, kako je to više puta istaknuto, dva moguća puta. Jedan je da se raspadne. Drugi je da se demokratski rekonstruiše, čvršće integriše i pronađe demokratski legitiman način da preuzme deo obaveza koje u ovom trenutku prema svojim građanima ispunjavaju nacionalne države. Drugim rečima, prateći Hayekov put, Evropska unija je stigla do kraja. Sad može ili da se razgradi ili da nastavi dalje sledeći Rawlsa.

Peščanik.net, 26.05.2014.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

________________

  1. Vladimir Gligorov (prir.), Kritika kolektivizma (Beograd: Filip Višnjić, 1988).
  2. Ipak, taj pogled na događaje iz osamdesetih i devedesetih daleko je od toga da bude neosporan, što je tema koja zahteva poseban tekst.
  3. Jael Tamir, Liberalni nacionalizam, prev. Miša Đurković (Beograd: Filip Višnjić, 2002).
  4. Rawls dakle prihvata legitimitet moralnog pluralizma. Prihvata i princip neutralnosti države. Najviše što se od svetonazorski neutralne države može zahtevati u situaciji moralnog pluralizma jeste to da političke odluke mogu javno da se odbrane. Iako država u pojedinim slučajevima odbija da sudi ko je moralno u pravu, ona ponekad ipak mora o tome suditi/odlučivati. Stoga se moralni pluralizam mora omeđiti na način koji će biti za sve prihvatljiv. Tako u javnoj sferi moralni pluralizam postaje „razložni pluralizam“. Država „pripušta“ u javnu sferu samo one sveobuhvatne doktrine koje prođu test razložnosti, pri čemu je taj test definisan ustavnim osnovama. Te osnove su pak izvedene u procesu postizanja preklapajućeg konsenzusa. Jedan svetonazor je onda razložan i kao takav politički relevantan samo ako poštuje ustavne osnove. S druge strane, dugujemo političku lojalnost državi koja poštuje takve ustavne osnove.
  5. To bi bilo nešto na tragu – po mom mišljenju neuspele – kritike koja tvrdi da Rawls svoj politički liberalizam izvodi iz datosti jedne određene kulture, što njegovu političku filozofiju iz te faze čini lokalno specifičnom, za razliku od univerzalizma stavova razrađenih u Teoriji pravde.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)