- Peščanik - https://pescanik.net -

Smrdljiva bajka

Foto: Predrag Trokicić

Naprednjačka kampanja za predsednika republike uveliko teče, uprkos najavama premijera Vučića da neće trajati duže od dvadeset pet dana. Ona je osmišljena kao rad pozadinskog softvera, koji je svakako kupljen od neke marketinške agencije kakva je recimo Majoritas. S jedne strane, on treba da diskvalifikuje kandidate opozicije, dok s druge treba da “ubedi” samog premijera da se kandiduje i konačno upotpuni sliku na gotovom predizbornom bilbordu SNS-a. Blaćenje i diskvalifikacija protivkandidata, uključujući i Tomislava Nikolića, vrši se na svim nivoima: u Vladi, u parlamentu, u medijima, u sudnici, na ulici, u samoj stranci. “Ubeđivanje” Vučića, odnosno senzibilizacija njegovog glasačkog tela da je takav njegov potez ne samo moguć, već i sudbinski važan za opstanak države, obavljaju njegovi najpouzdaniji kadrovi, kao i on sam. U tom smislu, zanimljiva je njegova izjava u kojoj kaže kako se “nad Srbijom nadvila velika opasnost”. Ovo je premijer izgovorio u Inđiji, prilikom otvaranja novog pogona kompanije IGB automotiv. Strukturno, čitav ovaj događaj imao je sve elemente predizbornog mitinga. Tako je sa ove bine Aleksandar Vučić, kao nezvanični predsednički kandidat SNS-a, poručio sledeće: 1) Šta on kao budući predsednik nudi (novi pogon – nova radna mesta); 2) Šta misli o svojim protivkandidatima (“oni su lopovi, kriminalci koji su pljačkali i koji bi da po svaku cenu opet dođu na vlast”); 3) Koliko je on zapravo tek na vlasti (“do pre nekoliko godina Srbijom su upravljali tajkuni”); 4) Govor je završio nezvaničnim predizbornim sloganom (“borićemo se ne za sebe kao što su se oni borili samo za sebe, već za zemlju, našu decu, za našu budućnost!”); 5) I na kraju dolazi borbeni poklič (“Pobedićemo ih ponovo!”).

Dok ovo traje, SNS zvanično nema svog kandidata, Tomislav Nikolić čeka Sretenje, dok ministarka Zorana Mihajlović izjavljuje da bi najradije “glasala za to da Vučić bude kandidat”. Ona dodaje kako “SNS ima više kandidata koji bi uz veliku borbu i trud mogli da pobede na predsedničkim izborima, ali da bi samo lider mogao da pobedi u prvom krugu”. Istina je, međutim, drugačija. SNS ima tragični deficit kada su u pitanju kadrovi koji bi mogli da trče u predsedničkoj kampanji. Osim možda same Zorane Mihajlović, koju takva milost šefa stranke nikada neće obasjati. Iako je Mihajlovićeva odana vođi i partiji, ipak je previše samosvojna, što bi je u nekoj novoj ulozi moglo svrstati u “predsednicu koja zvoca”. Zato ona može da dobije tek ulogu one koja ubeđuje Vučića da je on taj “izabrani”. Samo zbog toga je toleriše onaj većinski deo stranke koji oličavaju figure poput Vladimira Đukanovića i Nebojše Stefanovića. Oni funkcionišu kao korektivi, koji svakog časa upadaju u ring kada pored opozicije treba suzbiti i uticaj Zorane Mihajlović. Pravo je pitanje koliko će još dugo ona moći da funkcioniše u sistemu SNS-a, u kome ima jednog rivala – samog Vučića. Biti ministarka, koja tu svoju poziciju štiti redovnim prinošenjem žrtve hvaljenice na oltar partijskog božanstva, tj. vođe, uz neprestano trpljenje izliva besa politički limitiranog partijskog puka, nezahvalna je i neodrživa pozicija.

Bitna odlika svakog nedemokratskog lidera je stalna potreba da suzbija disonantne tonove i pojačava bezrezervnu podršku. Ukoliko nema dovoljno kadrova u samoj stranci, on ih proizvodi preko noći. Tako radi i Vučić, koji je kadrovski deficit osvestio usred predsedničke kampanje. Trebalo je “izmisliti” nekog sa idealnim profilom koji bi u sebi integrisao “najbolje” odlike Đukanovića, Stefanovića, pomalo zaboravljenog Selakovića i, recimo, Marka Đurića. Što je najvažnije, taj neko bio bi “pripitomljeni” dvojnik Zorane Mihajlović, a baš takva ličnost je Vučiću neophodna u stranci danas. Naime, jedna takva operacija izvedena je protekle nedelje u medijima. Najpre je Kurir objavio šokantnu vest o tome kako “nekadašnji prvi čovek prosvete i doktor nauka živi kao beskućnik”. Bez ijednog uverljivog dokaza i navoda, ovaj tabloid je opisao ledenu noć fantomskog klošara, u kome će lekari kasnije prepoznati ni manje ni više nego Slobodana Vuksanovića. On je tobože pronađen na klupi u nekom beogradskom parku, pozvana je hitna pomoć, ali on je odbio da ode u svratište u Kumodraškoj, već je zamolio svoje spasioce da ga odvezu kod nekog prijatelja. Međutim, na toj adresi bila je samo neka straćara. Tako fantomski Vuksanović ponovo ostaje da se potuca po Beogradu. Nakon objavljivanja ove noćne vesti, javnost desetak sati ostaje u uverenju da, eto, i oni koji su bili gore, dole padaju. Međutim, već posle podne stiže demanti, ovoga puta pravog Vuksanovića, koji otvara vrata svog profesorskog kabineta za medije, kako bi sve uverio da ta vest nije bila tačna. Naprotiv, on je živ i zdrav, predaje komunikologiju na Fakultetu za primenjeni menadžment, ekonomiju i finansije. Što je najvažnije, član je SNS-a i vatreni obožavalac Vučića, za koga kaže da je “najbolji premijer kojeg smo ikada imali”. U stranku se nije učlanio sam, već je to učinio na nagovor studenata, koje je u jeku SNS kampanje 2012. organizovao da zajedno skupljaju smeće po parku. Pun je reči hvale za ministre Vukosavljevića, Stefanovića, Vujovića i Šarčevića. Skroman je, živi u trideset dva kvadrata i rado bi se prihvatio neke političke funkcije.

Ubrzo je osvanula i naslovna strana u Kuriru sa natpisom “Ispovest jednog poštenog ministra”. U istom tabloidu, dakle, koji je istog, ili možda onog beskućnika, lažnog Vuksanovića, 2014. prozvao za uzimanje mita od tri hiljade dolara. Sada znamo da je on i tada bio u redovima SNS-a. Međutim, još uvek nije bio došao trenutak da se sa deponije partijskih kadrova vrati na stejdž. Sve ovo se događalo u jeku otkrivanja kriminalne prošlosti ministra Zlatibora Lončara i Vučićevog premišljanja oko svoje kandidature. Ulazak Vuksanovića u prvi SNS ešalon predstavljalo bi urgentno pojačanje naprednjačkih redova. Sa medijskom proizvodnjom poštenog političara, usledili su pozdravi nekadašnjih kolega kao i običnih prolaznika, koji Vuksanovića tapšu po ramenu u mimohodu i kažu: “Ti si naš!”. Zvuči kao bajka, ali se zapravo radi o partijskoj reciklaži.

Peščanik.net, 29.01.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)