- Peščanik - https://pescanik.net -

Snaga glasa

Foto: Myrtho Papadopoulos

Ljudi koji su izišli na izbore u Grčkoj su rekli ne politici štednje. Znači li to da je došao kraj toj politici. Ne znači.

Većina, i to velika, ljudi u Grčkoj, ako je verovati istraživanjima javnog mnenja, ne želi povratak na drahmu. Gotovo isto toliko velika većina glasača se izjasnila za novu privrednu politiku, kojom bi se zaustavilo smanjivanje plata i penzija, posebno onih koje dolaze iz budžeta. Problem je u tome što opstanak u evro zoni podrazumeva takozvanu unutrašnju devalvaciju, što će reći manje dohotke. Suprotan ishod bi bio moguć ukoliko bi jedan deo budžetskih izdataka preuzeo bilo poreski obveznik neke druge zemlje, ili nepostojeći poreski obveznik evro zone, ili sledeće generacije poreskih obveznika. Do ovog poslednjeg bi došlo ukoliko bi se grčki budžet dodatno zadužio. Problem je u tome što nije lako naći poverioce, svakako ne one koji bi pozajmili novac po niskoj kamatnoj stopi. Naravno, kada bi Grčka imala svoj novac, mogla bi da ga štampa i po negativnoj kamati, ako tako odluči. No, javnost ne misli da bi to bilo rešenje, što se vidi po tome što daje prednost evru, jer očekuje da bi se dohoci i ušteđevina obezvredili inflacijom. Ishod bi bio devalvacija i spoljašnja, prema evru, a i unutrašnja, izražena u kupovnoj moći.

Problem u Grčkoj, a to sada postaje evropski problem, jeste u tome što se javnost ne oseća odgovornom za finansijske probleme i sa njima povezane fiskalne probleme sa kojima se veliki broj evropskih privreda suočava. Usled toga se donose političke odluke koje izražavaju nezadovoljstvo zbog sve većih i sve novijih obaveza koje iskrsavaju, ali koje imaju posledice koje se ne žele. Nesumnjivo je da su za stanje u kojem se mnoge zemlje nalaze odgovorne vlasti i finansijske ustanove, pa je razumljivo da ni zaposleni niti glasači ne žele da preuzmu njihove obaveze. To, međutim, ne znači da su te obaveze i te odgovornosti stvar izbora.

Osnovni problem grčke privrede, ali u stvari svih balkanskih privreda, jeste trajno visoki spoljnotrgovinski deficit. On se finansira zaduživanjem, a to ima za posledicu rast spoljnog duga. U nekom času, ovog puta usled finansijske krize, krediti i strana ulaganja presuše i postaje potrebno da se vraćaju dugovi što iz smanjene potrošnje, a što iz povećanog izvoza. U slučajevima kada, recimo kao u Srbiji, zemlja ima svoj novac, devalvacija je jedan način da se to prilagođavanje na nove uslove izvrši – jer smanjuje realne dohotke, a čini izvoz atraktivnijim. Uz to, politički i socijalni pritisci su slabiji, jer je reč o promenama koje se pripisuju tržištu, a ne privrednim vlastima i preduzetnicima. Time se delimično objašnjava i sva ta povika na tržišnu privredu i na neoliberale, mada niti tržište dela niti ideologija stvarno motivišu bilo koga.

Ovo je razlog da se sada očekuje da Grčka napusti evro. Jer ako se ne prihvata unutrašnja devalvacija, a smanjuje se i spremnost da se vraćaju dugovi, pre svega strani, dolazi se u situaciju kada više neće moći da se izbegne ozbiljan prekid u finansijskim tokovima kako u odnosima sa inostranstvom, tako i unutar zemlje. Zemlja može i dalje da nastavi da koristi evro, ali će se naći u položaju da ne može da računa na usluge Evropske centralne banke, što bi svakako dovelo u težak položaj grčke banke. Ukoliko bi one postale nesolventne, što izgleda neminovno, pritisak na budžet bi se povećao i vlada bi se našla pred izborom da ne može da sanira bankarski sistem ili da počne da štampa sopstveni novac, dakle da se, u grčkom slučaju, vrati na drahmu.

To bi svakako dovelo do značajnog smanjenja realnih dohodaka, sasvim nezavisno od toga po kom bi kursu konverzija u drahme bila izvedena. Vrlo je verovatno da bi tako izvršena interna devalvacija bila veća nego ako bi se dodatno smanjile plate i drugi dohoci uz očuvanje evra. Ovo zato što obično dolazi do prekomerne reakcije na negativna kretanja usled povećanih rizika i čiste neizvesnosti. Kasnije bi došlo do korekcije, ali bi efekti preraspodele dohodaka i bogatstava mogli da budu veliki.

Sve to važi i za druge zemlje, mada većina njih nije u toliko rđavom položaju kao što je Grčka. Zapravo, posledice grčkog konačnog bankrotstva bi mogle da budu značajne u celom regionu Balkana, mada sada nije lako izračunati kolike će tačno biti. Iz ovoga bi trebalo zaključiti dve stvari: grčki glasači se izjašnjavaju protiv preterane štednje, ali ishod može da bude još veća štednja; takođe, građani ne mogu potpuno da se zaštite od posledica negativnih kretanja u drugim zemljama. Glas može da ima mali uticaj na željene ishode, ali može da ima veliki na neželjene. To je jedan razlog što postoje koristi od integracija i dodatna šteta od dezintegracija.

Novi magazin, štampano izdanje

Peščanik.net, 18.05.2012.

GRČKA KRIZA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija