- Peščanik - https://pescanik.net -

Spasavanje svetog „Smedereva“

Najpre, nije tačno, kao što tvrdi Branko Radun u tekstu „Srbija se brani u Smederevu“ (Politika, 23. jul), da je država Srbija Železaru Smederevo od američke kompanije US Stil preuzela „za jedan dolar, ali uz ogroman dug od 300 miliona dolara“. Po ugovoru, i po onome što je do sada bilo poznato javnosti, US Stil je Železaru „vratio“ čistu, bez ikakvih dugova ni prema bankama, ni pema državi Srbiji niti prema poslovnim partnerima. Štaviše, US stil je Srbiji ostavio 50-60 miliona evra tzv. obrtnog kapitala u robi i potraživanjima prema svojim kupcima. To treba da se zna i zbog američke kompanije i, još više, zbog ljudi iz vlade Srbije koji su taj aranžman početkom 2012. godine dogovarali.

Ali, to u ovoj priči i nije najvažnije. Mnogo je važnije da je Srbija tada na sebe preuzela obavezu da pokriva gubitke „Smedereva“, oko 100 miliona evra godišnje, zbog čega je zapravo US Stil i odlučio da se povuče. I ono oko čega se tada vodila polemika bilo je da li država Srbija treba da pokriva te gubitke, i dokle, ili Železaru treba zatvoriti. Za Raduna tu nema dileme. Doduše, nema on ništa protiv da se Železara utrapi Rusima ili Amerikancima, ali to ionako ni za koga nije sporno. Pravo pitanje je šta ako to ne uspe, kao što, evo, ne uspeva već pune dve i po godine. „Spasavanjem ’Smedereva’ poslala bi se poruka domaćoj i stranoj javnosti da za Srbiju ima nade, a gašenjem – da ona ne stanuje više ovde“, odgovara Radun. Železara „Smederevo“ ima da radi, pa šta košta da košta.

Zagovarati opstanak „poslovnog entiteta“ koji pravi gubitak nesumnjivo je potpuno suprotno ekonomskoj logici. I to ne nekoj jako učenoj, visokoparnoj logici, nego običnom zdravorazumskom razmišljanju kojeg se drži i svaki dobar domaćin.

A svaki dobar domaćin pre svega se dobro drži podataka o svom domaćinstvu, bilo ono njiva ili fabrika. To, međutim, ne obavezuje Raduna. Recimo, kad gubitke koje bi zatvaranje Železare donelo procenjuje na (blizu) milijardu evra potpuno je nejasno kako je do te sume došao. Bolje rečeno, ta suma je krajnje proizvoljna. Prvo, kad kaže da „stečaj košta 200 miliona dolara, a mi te pare nemamo“, stiče se utisak da sad tu neko momentalno treba iz džepa da izvadi dvesta „cigli“ u kešu i nekome nešto plati. Što nije tačno. Samo bi država morala da izdvoji nešto svežih para za socijalni program, dok bi se poverioci namirivali iz stečajne mase. I oni bi, verovatno, bili „ošišani“, što kaže eks-ministar Radulović, za dobar deo svojih potraživanja, ali – zašto je to pogrešno.

Još je dalje od istine Radunova tvrdnja da „godišnji manjak za državu (od poreza, carina, PDV-a i sl.) od zatvaranja ’Smedereva’ je oko 700 miliona evra“. Sedam stotina miliona evra iznosi ukupan godišnji prihod Železare kad radi punim kapacitetom. Prihodi države od dažbina mnogo, mnogo su manji, tim pre što je uvoz sirovina (ugalj, koks) oslobođen carina, dok se prilikom izvoza ne plaća PDV, a Železara je izvozila 90 odsto svoje proizvodnje.

Sve u svemu Radun pokazuje prilično neobavezujući da ne kažemo „radikalno (neo)liberalan“ odnos – za šta je on inače optužio eks-ministra finansija Krstića, jer se, navodno, zalaže za zatvaranje Železare – prema podacima i činjenicama. Greške su takve da čovek prosto posumnja da su slučajne.

Ali, nije reč samo o faktografskim greškama. Održavanje u životu preduzeća koje „proizvodi“ finansijske gubitke proizvodi i ozbiljne društvene posledice. Na taj način se društvo moralno kvari, jer jedni žive na račun drugih; zarad očuvanja pozicija jednog relativno malog broja ljudi oduzima se šansa desetinama hiljada drugih; tako se krivi mentalni sklop, način razmišljanja, pa onda i ponašanja, stremljenja i usmerenja velikog dela stanovništva; gubi se i rasipa, kroz dugi niz godina, ogromna društvena energija, država se rastače.

Dobra ekonomija, kao i dobro društvo i dobra država znače da je svako odgovoran za svoje postupke i da snosi posledice svojih odluka. Socijalizacija odgovornosti – koja u praksi znači: dobit, ako firma dobro radi, zaposlenima, a gubici, u suprotnom, svima – jeste socijalistička logika, dakle socijalizam.

Samo što se sad socijalizam ne zagovara u ime (radničke) klase, nego u ime – nacije. Jer za Raduna bi zatvaranje Železare, „jednog od privrednih simbola Srbije“, bilo pre svega „nacionalni poraz“, ličilo bi to, kaže, „na odluku da se ukine nacionalna svetinja poput Hilandara“. Ako je već tako, može se postaviti pitanje, čemu uopšte bilo kakva argumentacija i rasprava, ali sad je i za to pitanje kasno.

S jedne strane, dakle, socijalizam, s druge – nacionalizam. Zvuči poznato, zar ne. I jeste poznato. Samo što bi pojedinci – koji nisu ni tako malobrojni ni tako neuticajni – hteli da nam to prodaju u drugom pakovanju.

Otud, kad je o mogućim ishodima reč, treba u obzir uzeti i ovaj: da „Smederevo“ opstane, a da Srbije ne bude.

Peščanik.net, 26.07.2014.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Udaja Železare Smederevo

Miša Brkić – Mešetar

Mijat Lakićević – Na smederevskom putu

Miša Brkić: Železara – političko pitanje

Mijat Lakićević – Čekajući menadžera

RADIO emisija – Konkurs za alhemičare

Miša Brkić: Posle gvožđa – grožđe

Mijat Lakićević – Kako se kalio čelik

Miša Brkić – Smederevo na pjenu od Dunava

Miša Brkić – Železara u raljama tendera


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)