- Peščanik - https://pescanik.net -

Sramota je biti žensko

Ljubičasta kecelja na spomeniku Nikoli Tesli ispred Elektrotehničkog fakulteta, 6.3.2019, foto: Srđan Veljović

Crkva je reagovala. Dobro, pustimo crkvu, tu se ionako ništa ne može. Pored crkve, reagovala je i predsednica koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost, što je u ovom konkretnom slučaju među raznim njenim ulogama od potpredsednice vlade do ministarke – ipak najvažnija uloga. I crkva i predsednica slažu se da je kačenje kecelje na spomenik patrijarhu Pavlu skrnavljenje njegovog lika i dela. Na kecelji pak stoji natpis – „Abortus je žensko pravo“.

Crkva je, naravno, doslednija od predsednice. Ona hoće da oduzme ženama pravo na abortus. I ne samo na abortus. Crkva naprosto hoće da ima puno i neprikosnoveno pravo na tela žena uopšte, kao što već polaže pravo i na njihove duše. Patrijarh Pavle pročuo se pored ostalog i svojim militantnim stavom protiv abortusa. Okačiti kecelju s natpisom „Abortus je žensko pravo“ na njegov spomenik nije ništa drugo do u javnom prostoru reći da se to pravo – ne da!

Patrijarh Irinej je, razume se, u pravu: on kaže da patrijarh Pavle nije iznosio svoje lično mišljenje protiv prava na abortus, već je to zvanični stav organizacije na čijem je čelu bio. Da se u vezi sa tim u organizaciji ništa nije promenilo od kada je patrijarh Pavle umro, potvrđuje danas novi patrijarh Irinej. Patrijarsi se dakle menjaju, ali patrijarhat, crkveni, ostaje. Isto tako, mogla bi da bude u pravu i predsednica koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost kada kaže da kačenje kecelje vređa vernike.

Ali nije. Kao što notorno laže i kada tvrdi da se kačenjem kecelja i zagovaranjem prava žena „produbljuju sukobi u društvu“. Kada crkva traži da se ukine pravo na abortus, ona to ne ograničava samo na svoje vernice. Ona traži da se to pravo ukine svim ženama bez razlike. Ona vrši pritisak na svetovne vlasti da poštuju crkvenu dogmu. Vlasti bi na to mogle da odgovore dvojako. Mogle bi crkvu da pošalju tamo gde joj je i mesto, unutar zabrana sopstvene vere. Ili bi mogle da donesu zakon koji bi otprilike glasio da vernicama neće biti dozvoljen abortus. Potonje je, naravno, apsurdno, dok se prvo očito neće dogoditi. Što je bez oklevanja potvrdila predsednica koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost.

Treba, međutim, primetiti – sukob je započela i produbila crkva, prekoračivši liniju vere s namerom da čitav javni prostor ustroji prema sebi. Odgovoriti na takav napad ne znači produbiti sukob – predsednica bi to morala da zna – već odbraniti elementarno pravo na pristojan život. Spomenik patrijarhu Pavlu je intervencija u javnom prostoru. Kao svaki spomenik, tako i ovaj otelovljuje vrednosti iza kojih je stajala osoba kojoj je spomenik podignut. Spomenik na Tašmajdanu jeste onda i spomenik protiv prava na abortus. Ko god ga je podizao, morao je to da zna.

Neko će reći – ne može se život patrijarha Pavla svesti na jedan njegov sporni stav. I biće u pravu. Ali, iz tog života se taj stav ne može ni isključiti. Nazvati kačenje kecelje skrnavljenjem znači zaštititi od preispitivanja krajne spornu nameru crkve da preko svetovnih ustanova upravlja životima žitelja Srbije kao da su oni svi bez razlike na to pristali kao njeni vernici. Kao što crkva bez ustezanja i bez srama javno realizuje takvu svoju nameru, u javnom prostoru joj na to treba i odgovoriti. Predsednica, umesto što priča o skrnavljenju, morala je u stvari sama da okači kecelju na spomenik i tako pokaže crkvi da ne podleže njenim pritiscima. Ali, takav politički integritet ova predsednica za rodnu ravnopravnost može samo da sanja.

I dok ona sanja, mi se možemo pitati šta je zaista tako uvredljivo u kačenju kecelje na spomenik patrijarhu. Poruka ispisana na kecelji? Zašto bi ona za bilo koga bila uvredljiva? S njom se možete ne slagati, ali zašto bi vas ona vređala? Ostaje nam dakle – kecelja. Kecelja sama je izrazito rodno obeležena. Kecelja tu stoji kao metonimijska identitetska zamena za ženu. Okačiti nekome kecelju oko vrata – živog ili spomeničkog, svejedno – znači napraviti ga ženom. Intervencija aktivistkinja na spomenicima muškim istorijskim figurama nije ništa drugo nego poziv – zamislite da su svi oni bili žene.

To je dobra intervencija i smislen poziv – šta bi se zaista dobilo ili promenilo da su ti muškarci bili žene. Ništa? Sve? Ima dobrih razloga da se o tome razmišlja. Ali, ni crkva ni predsednica za rodnu ravnopravnost neće da misle. Umesto racionalno, i crkva i predsednica reaguju iracionalno i u glas viču – sramota je biti žensko. Crkvu, da ponovim, nažalost razumem. Ali predsednicu – nikako.

Ljubičasta kecelja na spomeniku Jovanu Cvijiću u Studentskom parku, 6.3.2019, foto: Srđan Veljović

Ljubičaste kecelje, Srđan Veljović

Peščanik.net, 07.03.2019.

FEMINIZAM

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)