- Peščanik - https://pescanik.net -

Šta je za proslavljanje?

Foto: Predrag Trokicić

Imam privatni razlog za to što mi je 8. mart ove godine više zadušnica: pre nekoliko dana umrla je Melita Richter, pesnikinja, sociološkinja, aktivistkinja, feministkinja, koja je od 80-ih godina prošlog veka uporno radila na solidarnosti i pomoći drugima: ženama, izbeglicama, žrtvama jugoslovenskog rata, a zatim drugim izbeglicama u Trstu. Duša od žene, sad je – možda – samo duša, zavisna od našeg sećanja. Šta god hoću da kažem o 8. martu vraća se Meliti i ovo je veoma kratak izveštaj za nju: o ne više od četiri stvari.

Pre otprilike godinu dana slovenački bivši sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izjavio je da je najveći ubica 20. veka jedna žena – Simon Vel, prva predsednica evropskog parlamenta i ministarka za zdravlje u francuskoj vladi, koja je uspela da dekriminalizuje abortus. Boštjan M. Zupančič je pokojnu političarku optužio za ubistvo svih nerođenih. Simon Vel je kao Jevrejka preživela koncentracioni logor. Bila je verna katolkinja i konzervativna političarka, ali je smatrala da žena mora imati vlast nad svojim telom. Zahvaljujući njoj smrtnost žena, posebno siromašnih, zbog nestručno i primitivno izvođenih abortusa, praktično je nestala. U svojim izvrsnim govorima uspela je da ubedi čak i neke katoličke popove, koji su javno učestvovali u njenim akcijama. Zupančič je, na pitanje kako to da na sudu nije izložio svoja uverenja, odgovorio da ga je sprečavao položaj sudije… U trenutku kad je izveo svoj uistinu nezamisliv napad na Simon Vel, bio je kandidat za odbor za ljudska prava u evropskoj komisiji, i smatram svojom zaslugom što je njegova kandidatura povučena u vladi posle mojih članaka. Nedavno su u Parizu osvanula poštanska sandučad, ona sa likom Simon Vel, prekrivena kukastim krstovima: nacifašizam se ne može zadovoljiti jednim neprijateljem, uvek je potrebno još – antisemitizma, mizoginije i još i još. Slučaj danas i ovde šalje nesumnjivu poruku ženama: saradnja i oprez. Abortus nije pravo, nego samo krajnja mera koja ženama mora biti dostupna u potpunoj vlasti nad svojim telom, što moraju omogućavati zakoni, institucije, običaji i javni govor, uz dostupnost i besplatnost. Ili, svedeno na događaj, Nikola Tesla je i inače radio sa keceljom, gumenom, zbog elektrike. A i više volim crvenu boju. Što se Vuka Karadžića tiče, ovaj veliki poštovalac žena svuda je tražio njihovu saradnju i oslanjao se na njihov razum, i kecelja mu odlično stoji. Trebalo se ipak ograničiti samo na vojskovođe, vladare i političare…

Tužba protiv dr Tadeja Strehovca, teologa i aktiviste, pala je pre nego što je suđenje započelo: Strehovac je na svom/crkvenom portalu objavio fotografiju trudnice u čiji je stomak uperen revolver, i uz to dvadesetak imena iz onoga što on naziva „abortivnim lobijem”: denuncijacija za likvidaciju. Na sudu i pre toga u javnosti, Strehovac je izjavljivao da internetski portal nije medij, da se na njemu objavljuje spontano, da je on samo administrator (ili direktor, ili autor, ili urednik, kako-kad) i da neće odati identitet autora priloga, recimo sebe. Strehovčeva grupa organizuje javne molitve sa pevanjem i za sada bez pucanja pred ulazom u ginekološku kliniku u Ljubljani, gde vernici i vernice pokušavaju da pacijentkinje odvrate od traženja medicinske pomoći. Na kraju je Strehovac izjavio da mu je žao što mu nije bilo suđeno: razumljivo, cirkus bi duže trajao, njegovo mučeništvo bi bilo priznato. Koliko god slučaj bio groteskan, treba se zamisliti nad količinom mržnje prema ženama. Svim tim vernima nije palo na pamet da obiđu decu žena ubijenih u porodici, niti da ubeđuju muškarce da se odreknu porodičnog nasilja, niti da pokušaju da razgovaraju sa mogućnim očevima koji to neće da budu.

A u dane biskupske konferencije u Vatikanu, nekoliko uglednih slovenačkih popova izjavilo je da je pedofiliju crkvi još onomad prikačila UDBA: priča se primila, rascvetava se na internetu. Crkva dakle nije znala za pedofiliju do 1945.

Na Janšinoj televiziji, odnosno portalu, pojavio se na dan pre 8. marta jedan komentar koji ću pokušati da prenesem što je bliže mogućno: francuski predsednik Makron nije nikakav muškarac, jer nije u stanju ni da nađe poštenu ribu, nego sa sobom naokolo vuče onu sasušenu p…. Autor je jedan od urednika tog medija.

Poruka i tema za debatu sa Melitom bila bi da nasilje nad ženama, mizoginija, mačo budalaštine, smanjivanje prava i vređanje žena sa idolatrijom materinstva uopšte nije prateći deo, nego glavni sadržaj nacionalizma, danas zapravo nacifašizma i populističkih praksi. Žene proizvode građane i vojnike i nad tim sredstvom mora biti uspostavljena eksploatacija kapitala i nasilna regulacija države. Potpuna vlast nad ženama, strah i nasilje su ključni za uspostavljanje novog nacifašizma. 8. mart više nije za proslavljanje, nego za pripremanje. A pripreme po pravilu moraju biti tajne.

Peščanik.net, 08.03.2019.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Sramota je biti žensko

Ana Jovanović – Torbica, cipele, abortus

FEMINIZAM

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)