- Peščanik - https://pescanik.net -

Statusno uniformisanje

Foto: Predrag Trokicić

„Đačke uniforme smanjuju uticaj socijalnih razlika na ponašanje učenika, a kod dece razvijaju kolektivni duh i osećaj pripadnosti školi“, izjavio je pre nekoliko dana ministar prosvete, i dodao: „To je prvi korak da decu motivišemo da se takmiče u znanjima i talentima, a ne modi i statusu“. Ova izjava na prvi pogled ima nekog smisla – uniformisanje učenika bi trebalo da eliminiše najuočljivije statusne simbole i u školi stvori atmosferu jednakosti. Međutim, pri bližem razmatranju ubedljivost ove zamisli već počinje da se kruni.

Prvo, jasno je da odeća nije jedini potencijalno statusni simbol; to mogu biti i obuća, mobilni telefoni, školske torbe i pribor, itd. Ali čak iako to ostavimo po strani, ukazuju se ozbiljniji problemi sa ovom idejom. Najbitniji aspekt socijalnih razlika nije razlika u načinu oblačenja, već u životnim izgledima – deca iz siromašnijih porodica imaju svakim danom sve manje šanse za vertikalnu mobilnost. Nešto što nije njihova krivica (niti njihova zasluga) – ekonomski i socijalni status porodice iz koje potiču – oblikuje i ograničava njihovu budućnost. To je pravi problem nejednakosti, čijem bi rešavanju državno školstvo trebalo da doprinese izjednačavajući njihove šanse za vođenje dobrog života i eliminišući uticaj nezasluženih razlika na njihove životne izglede.

Međutim, kako je već više puta primećeno, glavna obrazovna reforma novog ministra prosvete – uvođenje „dualnog obrazovanja“ – ide upravo u suprotnom smeru – cementiranja i produbljivanja postojećih socijalnih razlika. Ovaj novi program će vrlo rano klasifikovati decu na onu za koja su otvorene mogućnosti daljeg obrazovanja, usavršavanja, pa samim tim i boljeg zaposlenja, i onu za koju su rezervisani manuelni poslovi, pa samim tim i niže plate i ograničenje mogućnosti zaposlenja.

Lako bi stoga bilo zaključiti da je uvođenje uniformi samo fasadna mera čiji je cilj da prikrije narastajuće socijalne razlike među učenicima i neslavnu ulogu novog ministra u cementiranju i produbljivanju ovih razlika. Lako, ali pogrešno.

Naime, na pitanje da li će deca u svim školama u Srbiji morati da nose iste uniforme, ministar odgovara da je to po njegovom mišljenju – besmisleno: „Svaka škola će imati svoj identitet i o tome će odlučiti roditelji, đaci i nastavnici te škole“. Šta bi sa jednakošću i „ukidanjem socijalnih razlika“? Naravno, ništa. S obzirom da će rano biti razdvojeni po svom socijalnom i ekonomskom statusu, kao i budućnosti koja ih čeka, i to upravo u različite škole – učenici će znak svoje unapred određene budućnosti od sad nositi i „na rukavu“ – kako se niko ne bi prevario u pogledu toga kojoj klasi pripadaju. Ovako zamišljeno uvođenje školskih uniformi, dakle, neće biti čak ni prikrivanje procesa ubrznog socijalnog raslojavanja, već njegova simbolička potvrda.

Na kraju, ministar zaključuje kako će uvođenje uniformi kod učenika razviti i „poštovanje“ prema instituciji škole, jer „se institucije moraju poštovati“. Ne, moraju se poštovati pravedne institucije, a nepravedne institucije treba kritikovati i menjati. Za to je međutim potrebno obrazovati građane i autonomne individue, a ne uniformisane poslušnike.

Peščanik.net, 15.09.2017.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU