Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Pošto je pre desetak dana potpisao Memorandum o saradnji u razvoju elemeneta dualnog obrazovanja u srednjem stručnom obrazovanju u Srbiji i podvukao da je dualno obrazovanje „izuzetan vid javno-privatnog partnerstva, partnerstva kakvo želimo da razvijamo“, ministar prosvete Srđan Verbić je u autorskom tekstu u NIN-u od 18.02.2016. (str. 24-25) objasnio da kod nas u stvari „nema uslova za dualno obrazovanje“. „Model dualnog obrazovanja“, piše tu Verbić, „ne može da se kopira ako se istovremeno ne preslika i celokupno okruženje sa infrastrukturom, društvenom odgovornošću kompanija, poslovnom kulturom itd“. On objašnjava i da je za praksu naših đaka potrebno „približno 50.000 radnih mesta za učenje“ i razborito dodaje – „Ne treba očekivati da će naša privreda u doglednoj budućnosti biti u stanju da obezbedi sva ta mesta, pogotovo kada se uzme u obzir da bi praksu za sve te učenike trebalo da vode kompetentni, sertifikovani instruktori“.

Verbić je tako praktično ponovio dva argumenta koji su ovde prošle godine i ovde prošle nedelje već bili izloženi. Da ih ponovimo: model dualnog obrazovanja moguće je razviti isključivo u stabilnom privrednom okruženju. Da bi postojalo stabilno privredno okruženje potrebno je stabilno društveno i političko okruženje, što podrazumeva i pravnu državu i vladavnu prava. U Verbićevom tekstu to bismo mogli označiti kao njegov prvi argument „preslikavanja“: tek kad se „preslika celokupno okruženje“, s pravom upozorava on, moguće je „kopirati“ i model dualnog obrazovanja. Drugi argument glasi: dualno obrazovanje moguće je sprovesti samo ako postoje oba partnera neophodna za takav model obrazovanja: s jedne strane, đaci i škole, a s druge strane – privreda kojoj su potrebni novi radnici. Verbić opravdano skreće pažnju na to da danas u Srbiji ta privreda ne postoji. Istina, on će reći da je razlog za to samo globalizacija i prećutati zločinačko razbijanje savezne države u devedesetim godinama 20. veka. Ali, i pored toga, njegov drugi osnovni argument takođe je validan.

Pošto je s dobrim razlozima predložio da se ukine nastava veronauke, Verbić sada takođe s dobrim razlozima skreće pažnju i na to zašto nema smisla razmišljati o uvođenju dualnog obrazovanja u domaće škole. Istina, u vezi sa prvim predlogom, treba ministra prosvete pitati zašto je ideju o ukidanju veronauke izneo na zasedanju tela koje za to nije nadležno, te zašto, umesto toga, nije iskoristio ingerencije koje kao ministar ima i svoju zamisao sproveo u delo; a u vezi s dualnim obrazovanjem, pitanje za ministra glasi – što ste potpisivali memorandum ako vam je jasno da od dualnog obrazovanja u Srbiji ne može biti ništa? Stiče se utisak da je ministar prosvete počeo da radi svoj posao tek pošto mu je postalo jasno da je posao izgubio, to jest kada je shvatio da neće još dugo biti ministar. Za oba svoja predloga, ministar je još 2014. i 2015. godine mogao uz sebe imati i stručnu javnost i prosvetne radnike. Ali, 2014. i 2015. on je iskoristio da bez dobrih razloga i mimo zakona slomi štrajk prosvetnih radnika i tako izigra poverenje i izgubi podršku koje je lako mogao dobiti za predloge i stavove koje danas iznosi.

Podržati ministra u vladi čiji je mandat praktično oročen najavom raspisivanja novih izbora, dakle podržati ministra za koga je izvesno da svoje ideje neće imati kad da realizuje, nema nikakvog smisla. Kao što nema smisla ni pitati ga – šta ste do sad čekali? Sasvim je jasno da je Verbić mogao računati da će se zadržati na poziciji ministra prosvete samo ako poslušno izvršava naopake naloge predsednika vlade. Kada mu je ministarsko vreme isteklo, Verbić se odvažio da misli svojom glavom. Stoga to što on sad piše i izjavljuje, nije demonstracija nikakve slobode i ličnog integriteta; naprotiv, tu je isključivo reč o potvrdi jednog do kraja poslušničkog ustroja najviših političkih tela u Srbiji, to jest o njihovoj uzurpaciji od strane predsednika vlade.

Zato bi bilo dobro ako bi Verbić svoju zakasnelu hrabrost usmerio makar ka identifikovanju iz prve ruke elemenata unutar obrazovnog sistema koji idu naruku uspostavljanju razobručene samovolje na vrhu vlasti. Dakle, nije dovoljno reći da za model dualnog obrazovanja u Srbiji nema uslova; ministar prosvete bi morao još da kaže – i da ima uslova, dualno obrazovanje nam nije potrebno, a uvođenje takvog modela obrazovanja bi napravilo samo štetu. Iz njegovog teksta, da se naslutiti da je Verbić toga svestan. On, naime, kaže: „… praksa ne sme da bude rutinska i usko specijalizovana jer mora da omogući sticanje šireg spektra potrebnih tehničkih i društvenih kompetencija“. Šire „tehničke kompetencije“ tu se tiču dve stvari, o kojima je ovde takođe bilo reči. Prvo, više nema garancija da će ijedan posao ubuduće biti stalan. Ovako Verbić: „Rizik obrazovanja učenika za zanimanje sa neizvesnom potražnjom u budućnosti sve je veći. Taj rizik može da bude manji ako se obrazovni profili ukrupnjavaju… Čak i u Nemačkoj ukrupnjavaju profile jer se sve više radnika zapošljava na određeno, zbog čega su prinuđeni da prošire svoju praksu i češće menjaju posao“. Drugo, sve je više poslova sa skraćenim radnim vremenom, pa je neophodno raditi više poslova istovremeno da bi se zaradila puna plata. To ni „ukrupnjavanje profila“ ne može da reši.

Verbić bi svoj argument mogao i dodatno da pojača. On bi, recimo, mogao da iznese podatke iz kojih drušvenih grupa (klasa) i sa kakvim školskim uspehom, recimo u Nemačkoj, najveći broj dece ulazi u dualno obrazovanje. Zatim bi mogao da kaže i koliko te dece odustane od obrazovanja i ne završi školovanje. Konačno, koliko je preduzeća u proteklih par godina raskinulo ugovore o dualnom obrazovanju sa školama. Na dualno obrazovanje odlaze mahom deca sa slabim uspehom i iz najnižih društvenih slojeva. Na tu decu se, u tom osetljivom, formativnom uzrastu (rani pubertet), mahom gleda kao na gubitnike, to jest osobe koje su osuđene na neuspeh. Veliki broj te dece kasnije ispadne iz sistema i ne dovrši školovanje. Konačno, zbog krize, sve veći broj nemačkih preduzeća odustaje od aranžmana za dualno obrazovanje. Sa tim podacima, do kojih bi ministar prosvete mogao relativno lako da dođe, njegov negativan stav o dualnom obrazovanju bio bi još ubedljiviji.

Ali, i da je drugačije u Nemačkoj, opet bi trebalo odbaciti ideju o dualnom obrazovanju, i to zarad „društvenih kompetencija“, koje će ministar tek uzgred pomenuti i dalje se u svom tekstu na njih neće vratiti. A na tome bi, u stvari, morao najviše da insistira. Društvene kompetencije možemo shvatiti kao znanja i umeća koja su neophodna za demokratsku participaciju. Ta znanja i umeća moraju imati prednost u odnosu na sve druge svrhe javnog obrazovanja u demokratskom društvu, pa dakle i u odnosu na obrazovanje za konkretna zanimanja. Ta prednost bi se sastojala u pridavanju veće važnosti obazovnim sadržajima i metodima koji podstiču participaciju, u odnosu na sadržaje i metode koji jačaju disciplinu i poslušničko ponašanje. To pored ostalog znači da je, recimo, nediskriminacija važnija od efikasnih prijemnih procedura (na kojima je ministar prosvete u svom mandatu često insistirao). Jer, nije stvar toliko u tome da se jednako nadarenoj deci otvore jednake šanse, već da se svoj deci pruži obrazovanje koje će ih osposobiti da učestvuju u oblikovanju društva sklapanjem pravednih društvenih aranžmana. Dualno obrazovanje insistira na disciplini, to bi bio njegov „nevidljivi“ obrazovni učinak. A sam ministar prosvete nam je na svom primeru pokazao koliko takav učinak može biti štetan u Srbiji.

Umesto dualnog obrazovanja, u domaće škole bi moralo da uđe demokratsko obrazovanje,1 koje bi podržalo građanske i političke slobode, spram paternalizma koji danas dominira i u političkom i u obrazovnom sistemu Srbije. Da je prošao kroz jedno takvo obrazovanje, ministar prosvete ranije bi se odlučio da iznese svoje mišljene i suprotstavi se pogubnim potezima predsednika vlade. Da je prošao kroz takvo obrazovanje, najveći broj građana Srbije ne bi očekivao od političara da mu daju posao. Da postoji takvo obrazovanje u Srbiji, tekući predsednik vlade bio bi nezamisliv na njenom čelu.

Peščanik.net, 20.02.2016.

DUALNO OBRAZOVANJE
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. O argumentima za demokratsko obrazovanje, vidi Ejmi Gatman, „Demokratsko obrazovanje“.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)