- Peščanik - https://pescanik.net -

Strah i nada

Foto: Peščanik

Epidemiolog Radovanović juče je samo sažeo ono što odavno, još od marta ove godine svi znamo: sve mere protiv zaraze u proteklih pola godine uglavnom su bile čista i neutemeljena improvizacija. O tome smo ovde već pisali – mere poput policijskog časa pravdane su visokim brojevima zaraženih i umrlih, ali sami ti brojevi nisu bili pravdani ni na jedan prihvatljiv način. Nije tu bilo nikakvog skrivanja i nije bio potreban nikakav poseban istraživački rad – naprosto se znalo da rezultati testova kasne, da se gube, da samih testove nema dovoljno, da se testiraju osobe na osnovu izvanredno strogih i krajnje selektivnih kriterijuma. I što se broja umrlih tiče imali smo razloga da sumnjamo, što se konačno i potvrdilo podacima do kojih je došao BIRN.

Stoga nikakve naknadne izjave notornog Kona o nekakvim ceduljicama sa podacima o zaraženima i umrlima koje se turaju u ruke članovima štaba tik pred konferencije za novinare ili o Konovom samostalnom utvrđivanju broja umrlih barem u Beogradu, e kako bi ovaj tobožnji stručnjak pokazao da nije ničija lutka na koncu (ili povocu), nisu bile potrebne Radovanoviću da bi zaključio da smo svi zajedno sa kriznim štabom na čelu bauljali u mraku zaraze. Neka se čitalac sada seti pored policijskog časa još i zabrane kretanja te logorima nalik navodnih improvizovanih bolnica za masovno lečenje. Nisu to bile drastične mere protiv drastične opasnosti, jer o samoj opasnosti niko ništa nije ni znao, kao što ni danas očito ne zna. Bile su to mere za čuvanje vlasti, nekompetentne i nesposobne da izađe na kraj sa zarazom.

Nijedna od najstrožih mera iz prvih par meseci zaraze nije kasnije ponovljena iako je proletos bilo znatno više zaraženih i bolesnih, iako je tada umrlo mnogo više ljudi nego na početku. Iz tog drugog kruga bolesti Srbija je izašla i bez policijskog časa i bez zabrane kretanja i bez vanrednog stanja i bez zatvaranja starijih žitelja po kućama. Izbori su prošli, nije više bilo razloga za uterivanje straha, a za zdravlje žitelja Srbije uopšte, pa i svojih birača posebno, ovaj režim ionako ne mari. Po tome koliko su ljudi u Srbiji bili zaštićeni od zaraze, bliski su im samo državljani Švedske. Ovde niko ništa nije znao o zarazi, pa ništa smisleno protiv nje nije ni mogao da uradi; u Švedskoj su priznali da ne znaju dovoljno o zarazi, pa su zaključili da u takvoj situaciji nema smisla da pribegnu drastičnim merama.

Iz istih premisa, dva režima, domaći i švedski, izveli su dakle krajnje oprečne zaključke: Šveđanima nije uskraćeno nijedno pravo i nijedna sloboda; ljudima u Srbiji je uskraćeno sve što im se moglo uskratiti, jer je to odgovaralo sebičnim interesima režima. Ljudi su bili zaraženi i umirali od bolesti i u Švedskoj i u Srbiji – ako se ovde ikada dođe do tačnih podataka, pokazalo bi se verovatno da su brojevi zaraženih i umrlih približno isti. Jedino što u Švedskoj nisu zbog bolesti izgubili dostojanstvo, dok smo ovde svi odreda bili posramljeni i poniženi. Vatreni pir plaćenika režima po krovovima zgrada bio je krajnja demonstracija sile i bahatosti režima: mi možemo da vam uradimo šta god nam padne na pamet, a vi nama ne možete ništa. Tako se završio prvi krug zaraze, a onda je krenulo pravo stradanje od bolesti.

Čitalac se sad već pita čemu ovo podsećanje. Ako Radovanović ima potrebu da se svako malo vrati na ono što je svima poznato, zašto bismo ga mi u tome pratili? Procena je da će neizvesnost oko zaraze trajati barem do kraja 2021. Ako smo preko glave preturili pola godine bolesti, pred nama je još najmanje dva puta toliko. Za ovih pola godine naučili smo da režimski „stručnjaci“ spremno izdaju naredbe bez obzira na to što ništa ne znaju. Pored toga, spremno se pokoravaju političarima i izlaze u susret njihovim sebičnim interesima čuvanja vlasti. U narednih godinu dana moraće da se donese još odluka u vezi sa zarazom. Mnogo njih. Ko će ih donositi i kojim će se razlozima i interesima u tome voditi?

Već sada gledamo kako izgledaju škole – većina mera na snazi u školama ili nema smisla ili su među sobom kontradiktorne. Njihova je jedina namena da se pokaže da se nešto preduzima, bez obzira na smisao ili na rezultat. Sporadični odlazak u školu, iz ugla zaraze, ravan je redovnom pohađanju škole: rizik od širenja bolesti je isti. Ali se ipak pribeglo kvazirešenju jer onda na svojoj koži i deca i roditelji i nastavnici osećaju da država kao nešto preduzima. To iscrpljivanje ljudi da bi se napravio lažni utisak o postojanju i brizi države jedino je što ovdašnji režim zajedno sa svojim „stručnjacima“ može da smisli – dalje od toga oni ne mogu da dobace. Mimo škola, isto važi i za arbitrarno izdvojen datum za povratak državljana Srbije iz arbitrarno izdvojenog dela takozvanog inostranstva.

Na pitanje zašto baš prošli petak i zašto baš iz tih zemalja, iz ugla zaraze nema dobrog odgovora. A do sad smo već jasno utvrdili da se oko odgovora oni koji donose mere ni ne trude. Znamo, oni mere donose a da ne raspolažu nikakvim podacima o bolesti. Reč je naprosto o mučenju žitelja Srbije. I o njihovom pristanku na to. Pristanak je naravno iznuđen, dobrim delom i strahom koji se uteruje u kosti žitelja Srbije. Ali, taj strah visi u vakuumu – mi ne znamo od čega se plašimo jer tačnih podataka o bolesti zapravo ovde još nema. A ono što nam je pred očima, ne želimo da vidimo – zloupotrebu bolesti za sebične interese čuvanja vlasti. Ako je potonje jedini razlog za sve mere koje se donose, racionalne osobe pred sobom mogu imati samo dva dobra izbora.

Prvi je samoorganizovanje za zaštitu od zaraze. To je put kojim je krenulo tri hiljade lekara, sada okupljenih i u udruženju Ujedinjeni protiv kovida. Drugi je samoorganizovanje i demonstracije protiv koruptivnog režima, pod mogućim sloganom – Ujedinjeni (na ulici) bez obzira na kovid. I dok mi biramo, režim obe opcije čita ispravno – ujedinjeni protiv režima i tako na njih reaguje. Lekare pritiska i ucenjuje, dok ostale plaši bolešću i besmislenim merama u tobožnjoj borbi protiv nje.

Peščanik.net, 22.09.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)