- Peščanik - https://pescanik.net -

Strahom ujedinjena Evropa

Nakon deset sati rasprave, konačno su odahnuli državnici 27 zemalja EU, u sredu 27. oktobra u 4 sata i 15 minuta ujutro, postigavši rešenje kako da se ophrva finansijska kriza što preti da dovede do raspada ne samo jedinstvenog novca, nego i Zajednice ukupno. Ogromne su pare bile u pitanju, a kad su one posredi, onda nije lako uskladiti oprečne interese. Legitimno je da svako brani svoje, pa je bilo potrebno i veštine i pritiska da postane jasno da, ako ne dođe do sporazuma, svi postaju gubitnici. Tako se na bazi računica, a ne političkih deklaracija, došlo do nekakvog jedinstva. Postalo je jasno da se račun mora platiti, pa nije više tražen pojedinačni krivac, jer takvog zapravo i nema. Tobogan politčkih skupova dostigao je vrhunac 3. i 4. novembra sastankom G 20 koji je po jednima promašio, jer se umesto rasprave o novom ciklusu svetskog napretka raspravljalo o spasu Evrope. Po drugima, taj je sastanak zabeležio uspeh, jer su Kina, Rusija i Brazil prihvatili učešće u finansijskom spasavanju Evrope, što je važnije nego dnevni red. Puštanjem Grčke, Italije i Španije da propadnu, propali bi i njihovi kreditori, a takvih je posvuda. Čak je i mala (za ukupne razmere) Slovenija zaključila da joj je bolje da prihvati polovinu sume od 7 miliona evra kamata na grčke dugove, nego da joj propadne i glavnica i kamate. Dakle i ona će na neki način spasavati mnogo veće, jače i dužnije od sebe. Ukupna distribucija 294 milijarde evra grčkog duga je sledeća: 30 odsto grčka država, odnosno banke, 60 odsto članice EU i 10 svi ostali. Italijanski dug je 1.905 milijardi, a španski 1.517 milijardi evra. Zainteresovanost za nalaženje rešenja delom pokazuje struktura kreditora dužničkih zemalja: u Italiju je Francuska uložila 511, Nemačka 190, Britanija 77 milijardi; u Španiju: Francuska 220, Nemačka 238 i Britanija 114; u Grčku: Francuska 75, Nemačka 45 i Britanija 15 milijardi dolara investicija.

Pakt za Evropu

Cenjkanja je najviše bilo u kom procentu odustati od potraživanja od Grka. Bankari su bili skloni da pristanu na 40 odsto, uz njih i Francuska, čije su banke zajedno sa državom najveći kreditor, a uporna u uterivanju discipline nemačka kancelarka Merkel licitirala je na 60 odsto. Kako obično biva, saglasnost je nađena na sredini. Time je postignuta osnova da se staložnije raspravlja o funkcionisanju i sredstvima za EFSF (Evropski fond za finansijsku stabilnost), čiji kapital od 440 milijardi evra nije davao dovoljno nade da će njegova funkcija biti delotvorna. Naime, problem EU nije samo Grčka, nego i ostale prezadužene PIGS (Portugal, Italija, Grčka i Španija) zemlje. Plafon EFSF je dignut na 1.000 milijardi evra, uz poziv spoljnim investitorima (Kina, Rusija) da participiraju, a to već obezbeđuje nadu da će moći da se izađe na kraj sa akutnom fazom krize. Zvuči paradoksalno da je Nemačka bila najsuzdržanija prema olakom ustanovljavanju tog fonda, a da baš njegovo uvećanje predstavlja najveću pobedu kancelarke Merkel. Ona je samo dan pre samita uspela da u Berlinu dobije ogromnom većinom u svom parlamentu potpuno odrešene ruke u licitiranju. To znači da je nemački parlament ukazao maksimalno poverenje kancelarki, čime bi malo koji državnik danas mogao da se pohvali. Tako osnažena, kancelarka Merkel je diktirala buduća ponašanja i malo je ko bio u stanju da joj se odupre. Izdiktirala je i udvostručenje bankarskih rezervi (na 9 odsto), u čemu je dobila jaku podršku Francuske. Nemačka i Francuska pokušale su da naprave rimejk nekadašnjeg evropskog zajedništva koje su simbolisali Miteran i Kol.

Pomalo traljavo, ipak je odmaknuta sa dnevnog reda i Italija, tako što je primljeno k znanju pismo njenog premijera Berluskonija o namerama koje će preduzeti njegova vlada kako bi najopasnija dužnička mina u EU bila deaktivirana. Na samitu 23. oktobra postavljen mu je ultimatum da se za tri dana, na ovom 14. po redu skupu državnika EU, pojavi sa programom mera za stabilizaciju italijanske ekonomije. Vešt u zamajavanju partnera, on je smislio da pismo o namerama pošalje u Brisel gotovo u istom trenutku kada je ulazio u avion kojim je leteo na satanak. Pismo je stiglo o roku, ali nije bilo vremena da se o njemu i raspravlja. Pritisak, ne Evrope nego berzi u svetu koje su sunovratile italijanske papire od vrednosti prinudio je Berluskonija da podnese ostavku. Vešt u smicalicama, uspeo je da očuva poziciju sa koje će moći efikasno da ucenjuje novu tehnokratsku vladu Marija Montija.

Nema optimista koji bi verovali da je sada konačno prevladana kriza. Ako se Amerika, koja je u zatrpavanje kratera izazvanog eksplozijom svojih finasija ubacila 4.740 milijardi dolara (3.385 milijardi evra), a da pritom nije sigurna da je time stabilizovala situaciju, jer ekonomija jedva da kreće sa mrtve tačke, teško je verovati da će to lakše uspeti Evropa. Njena „konstrukciona greška“ je nedostatak autoritativne zajedničke izvršne vlasti. Ona je i dalje prost zbir devetnaestovekovnih nacionalnih država. Jirgen Habermas o tome razmišlja na sledeći način: „Politička fragmentacija u svetu i Evropi je u kontradikciji sa rastom globalnog multikulturnog društva, te nepremostiva prepreka svakom progresu i razvoju daljih odnosa između državne moći, društvene moći, prvosudne i konstitucionalne civilizacije… danas u Evropi nacije pokušavaju da jednu demokratsku nadnacionalnu zajednicu pretvore u efikasan ugovor koji će završiti u netransparentnoj, postdemokratskoj dominaciji“.

Globalno pranje novca

Član 6 Konvencije OUN protiv transnacionalnog organizovanog kriminala sadrži ovakvu definiciju: „Pranje novca je proces prerušavanja nelegalnog porekla novca, tako da izgleda kao da potiče iz legalnih izvora“. Ako pođemo od te definicije trudeći se da razumemo dugotrajnu finasijsku krizu u čijem smo vrtlogu, prosto se nameće utisak da ono što se čini pod tvrdnjom obuzdavanja krize, velikim delom liči na pranje ilegalno stečenog novca, u čemu države i državne zajednice, umesto da to gone, učestvuju vrlo zdušno, arčeći novac svojih današnjih i zaduživanjem – budućih poreskih obveznika. Ne bih se upuštao u dokazivanje ilegalnog porekla novca u finansijskim institucijama, jer je do sada napisano brdo knjiga koje ozbiljno argumentuju da je novac koji je uzrokovao krizu stečen najvećim delom nelegalno, na osnovu prevara, dovođenja u zabludu, falsifikovanih bilansa, zloupotrebe poverenja klijenata, lažnih procena i rejtinga, uz niz drugih radnji svuda u svetu kodifikovanih kao nelegalne. Mnogo je zahtevnije pokušati da se pronikne u sofisticirani način pranja tog novca akumuliranog u raznim hedž fondovima, bankama i osiguranjima. Ponovio bih fascinantnu računicu koju je objavio italijanski mesečnik „Altreconomia“ u kojoj stoji da od 611 hiljada milijardi dolara, koliko teže svetska finasijska tržišta, 466 hiljada milijardi je u formi derivata, koji se najvećim delom obrću van kontrole na berzama. Ogroman deo tih potraživanja su dugovi kompanija, država pa i lokalnih uprava, prepakovani u razne finansijske proizvode i preprodavani uz gotovo nemoguće utvrđivanje njihovog očinstva. Gotovo komičan je primer iz Taranta na jugu Italije, gde se opština u doba olakih kredita zaduživala do grla da bi se sada odjednom pojavila kineska banka, najveći kupac tih dugova, i zatražila pravo da postavi svog predstavnika u opštinsku upravu. Nije li to opomena i za svet i za Evropu.

Da bi se sprečila eksplozija celokupnog finansijskog sitema, države upumpavaju upravo u banke i fondove, dakle krivce, ako ne čvrst, ono bar legalan novac i time, hotimice ili ne, peru ogromne količine prljavog novca. Postoji nada u moguće postepeno izduvavanje, legalizovanje i otpisivanje potpuno neodrživih potraživanja, odnosno u sabijanje finansija u realne okvire. Upravo taj proces krije u sebi vešto maskirano pranje novca, karijera i sudbina. U poređenju sa ukupnom masom proćerdanog novca nesrazmerno je malo istraga i ustanovljenih odgovornosti. Tako će biti sve dok traje sistem koji proklamuje „podnošljivo“ delovanje pravde. Bilo bi razumno svakom predsedniku vlade na kraju mandata suditi stručno i ekspresno i doneti presudu zaslužuje li pohvale ili zabranu dalje političke aktivnosti. Poslednjih pola veka kapitalizam je, naročito u drugoj polovini tog razdoblja, ostao bez bilo kakve konkurencije, a samim tim i potrebe da se prilagođava i evoluira. To mu je omogućilo da nesmetano razvija i najgore svoje osobine. Slično bi se dogodilo i da je kojim slučajem prevladala suprotna opcija – komunizam. Tamo gde je komunizam vladao bez konkurencije, pod stegom policijskog nasilja, pokazao je isti raskorak između lepih deklaracija i stravične stvarnosti. Svet više nije bipolaran i više se strahom ne daju braniti pohlepe i odsustvo demokratije. Ljudi to osećaju i traže poredak van dosadašnja dva modela, koji su postali anahroni za treći milenijum. Pokreti kao „Okupirajmo Volstrit“ i „Pobunimo se“ nisu model društvenih odnosa. Nije to bio ni pokret „Drugačiji svet je moguć“, ali jesu dokaz da je drugačiji svet zaista potreban. I što budu ubedljiviji u tom nastojanju, nasilje nad njima biće sve veće, ali i šansa da inspirišu onih „99%“ kojima se obraćaju i koje bi da navedu da se ne mire sa sve lošijom sudbinom. Nalazimo se na raskrsnici: da krpimo sistem dominacije moćnih, koji daje dokaze da ne valja, ili da tražimo rešenje u demokratiji, odnosno sistemu koji postoji zbog demosa – naroda – većine!
Biznis i finansije, štampano izdanje, 17.11.2011.

Preuzmite ekonomsku beležnicu Milutina Mitrovića Postmoderna vremena, NIP BIF Press doo, 2009.

Peščanik.net, 23.11.2011.

GRČKA KRIZA

The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)