- Peščanik - https://pescanik.net -

Subotom uveče

Foto: Slavica Miletić

Pre Vučića subota uveče na „malim ekranima“ bila je namenjena odmoru i razbibrizi; kao predah između dve radne sedmice bila je rezervisana za lakše teme i zabavne sadržaje. Aleksandru Vučiću je izgleda malo horor koji građanima Srbije svakodnevno priređuju njegovi najbliži saradnici, on hoće lično da nam pusti svoj film strave i užasa a naravno da njegov mora biti najduži i najstrašniji, nešto dosad neviđeno.

Priče koje su nekada bile ekskluziva crnih hronika, policijskih revija i specijalnih emisija, danas se emituju u udarnim terminima.

Pošto pretpostavljam da će najnoviji Vučićev nastup biti naširoko analiziran, ja ću se – poput sjajnog omnibusa Vladimira Pogačića iz 1957. godine, na koji pokušavam da podsetim naslovom ovog teksta – ograničiti na tri.

Najpre, Vučić je na samom početku naglasio da je reč o – „uvezenom kriminalu“. Mislio je da će time krivicu bar delom prebaciti na drugog, a u stvari je samo povećao sopstvenu. Jer, kriminal se, kao i ljudi, seli tamo gde će imati bolje uslove za rad i razvoj pa su tako i kriminalci rođeni u (Milovoj) Crnoj Gori došli u (Vučićevu) Srbiju.

Zanimljivo je s tim u vezi, neki će reći i indikativno, da Vučić nije rekao da je kriminal prošvercovan, tj. da se prošvercovao, nego je baš upotrebio termin „uvoz“ koji označava nešto legalno, odnosno posao pri čijem su obavljanju uredno namirene sve državne dažbine.

Po onome što je do sada poznato to zaista jeste bilo tako. Kriminalci su „uvezeni“ da bi uspostavili kontrolu nad „tribinom“, kako je to rekao predsednik Vučić, u čemu su bili angažovani ljudi iz neposrednog Vučićevog okruženja. Ko se tu kome posle oteo kontroli valjda će jednom, u ne tako skoroj budućnosti, biti utvrđeno.

Drugo, možda ove godine stvarno nije bilo – kako tvrdi Vučić – ni jednog „mafijaškog ubistva“, ali je, sudeći opet po njegovim rečima, virus prešao na obične ljude. Sad se oni ubijaju – oko međe, oko žene ili ko zna zbog čega, ali to za Vučića nije bilo ništa zabrinjavajuće; ljudi se ubijaju, zar ne. A davno je utvrđeno da postoji snažna veza između atmosfere u društvu i pojedinačnog ponašanja, između kolektivne i individualne psihologije.

I treće, pre tog horora Vučić je naciji dao malo anestezije u vidu „para iz helikoptera“: 20 evra za one, 30 za ove, biće za sve i biće još, samo budite dobri i slušajte me. To jest – slušajte Vučića.

Ono što, međutim, te subotnje večeri Vučić nije rekao jeste da te pare građani neće dobiti na poklon nego će sami sebi pozajmiti. Što će onda morati i da vrate – doduše, ne baš oni nego njihova deca i unuci – s kamatom, naravno.

Javni dug Srbije ove godine biće povećan za oko četiri milijarde evra: sa oko 26,5 milijardi na kraju 2020, na preko 30 milijardi na kraju 2021. godine.

Uzgred, javni dug za vreme „žutih“ čitavu deceniju praktično je stagnirao: 31.12.2000. bio je 14,2 milijarde evra a 31.12.2011. godine 14,8 milijardi evra. Sredinom 2012, kada je Vučić preuzeo vlast, javni dug je bio oko 16 milijardi evra. Za manje od 10 godina, dakle, Vučić je uspeo da ga gotovo udvostruči.

Nikada niko u njenoj istoriji nije toliko zadužio Srbiju. Bukvalno. Tako da je Vučić zaista izrastao u pravog lidera. Samo što on neće da se pohvali a šteta bi bilo da se za taj njegov podvig ne zna.

Ili neće ili ne ume – jer, evo, tamo gde se pohvalio, pogrešio je. Rekao je, naime, da će ove godine Srbija po bruto domaćem proizvodu nadmašiti Hrvatsku. „To nikad nije bilo“, rekao je Vučić.

To nažalost – Vučićevu, razume se – nije tačno. Recimo, Srbija je 1990. godine ostvarila BDP od 51 milijarde evra, a Hrvatska od 32 milijarde evra. I bez Kosova Srbija je imala veći BDP – 42 milijarde evra. Uopšte, u celom tom razdoblju Hrvatska je po stanovniku imala BDP veći za četvrtinu, ali je Srbija, budući duplo brojnija (10 naspram 5 miliona stanovnika), imala znatno veći ukupni BDP.

Čini se da savetnici mnogo lažu Vučića. Po svemu sudeći – zato što on to od njih i traži.

Peščanik.net, 27.07.2021.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)