- Peščanik - https://pescanik.net -

Svemoćna država i „bespomoćni“ pojedinac

Fotografije čitalaca, Nebojša Nenadić

Ovde će biti reči o osobama koje su došle pod udar instituta lišenja poslovne sposobnosti. Ne zanima nas, međutim, isključivo pravna strana te mere. Naprotiv, više ćemo se baviti predstavama o osobama kojima je pravno oduzeta poslovna sposobnost u popularnoj kulturi i medijima. Sasvim konkretno, u ovom tekstu analizira se trilogija Milenijum švedskog autora Stiega Larssona: glavna junakinja tih romana je devojka kojoj je oduzeta poslovna sposobnost. Pored fikcije, bavićemo se i jednom ovdašnjom „pričom iz života“, čiji je glavni akter takođe lišen poslovne sposobnosti. I jednu i drugu priču „čitaćemo“ iz ugla Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom: to će biti referentna tačka za obe narativne analize.

1.

Godine 2005. pojavio se prvi deo trilogije Milenijum, tada već pokojnog švedskog novinara Stiega Larssona (1954-2004). Po objavljivanju romana Muškarci koji mrze žene (u engleskom prevodu iz 2008. naslov je glasio Devojka sa tetovažom zmaja), naredne 2006. štampan je i drugi nastavak Devojčica koja se igrala vatrom, za kojim je 2007. usledio i završetak trilogije Kula od karata (koji je pod naslovom Devojka koja je rasturila osinje gnezdo u Velikoj Britaniji izašao 2009. godine, a u Sjedinjenim Državama 2010). Romani su ubrzo po objavljivanju i ekranizovani, prvo u Švedskoj 2009, a potom i u Sjedinjenim Državama, samo prvi deo trilogije, 2011. Američku verziju po predlošku prvog romana režirao je David Fincher (koji se proslavio svojim mračnim delima Sedam (1995) i Borilački klub (1999); s obzirom na morbidnu priču iz švedskog predloška, izbor Finchera deluje kao sasvim logičan). Pored izbora reditelja, o ambicijama producenata svedoči i izbor glumaca: u filmu se u glavnim ulogama pored ostalih pojavljuju i Daniel Craig (kao novinar Mikael Blomkvist), Robin Wright (kao novinarka Erika Berger) te, recimo, Goran Višnjić (koji, očekivano, glumi šefa privatne švedske sigurnosne agencije, poreklom iz Bosne). Junakinju koja je u središtu zbivanja u trilogiji, Lisbeth Salander glumi, pak, debitantkinja Rooney Mara.

Međutim, izgleda da ni odlični reditelj ni čuveni glumci nisu doneli očekivanu zaradu producentima, pa su američke ekranizacije druga dva nastavka još na čekanju. Za razliku od Fincherovog komercijalno neuspelog filma, engleski prevodi Milenijuma bili su među najprodavanijim knjigama u Sjedinjenim Državama tih godina. Procena je da je širom sveta prodato oko 90 miliona primeraka Larssonove trilogije. U Srbiji, prevod sva tri romana pojavio se malo posle uspeha prvog romana na anglofonom tržištu – 2009. godine.[1] Ponovljena izdanja prvog i trećeg dela objavljena su 2011, odnosno 2014. Prema zvaničnim podacima, ukupan tiraž srpskih izdanja je 7.500 primeraka (prvi i treći roman po 3.000, a drugi 1.500 primeraka). Izuzetan komercijalni uspeh knjiga širom sveta nisu pratile pohvalne recenzije. Naprotiv, kritičari su Larssonu zamerili nebrižljiv jezik, površno sklopljen zaplet, ostavljene bez kraja sporedne rukavce koji su se razgranali oko glavne priče, plošne karaktere, te šematski, gotovo bajkovit crno-beli prikaz sveta u kome se jasno vidi linija podele na dobro i zlo. Uprkos tome, pod pritiskom njenog ogromnog uspeha, oni ipak priznaju da je trilogija zavodljivo štivo, i to možda baš zahvaljujući manjkavostima (recimo, bajkovitosti) koje su u njoj identifikovali.

2.

Godine 2006, kada je u Švedskoj štampan drugi deo trilogije Devojčica koja se igrala vatrom, Generalna skupština Ujedinjenih nacija 13. decembra, na svom 61. zasedanju, usvaja Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom. U toj konvenciji posebno je važan njen član 12. Tim članom zahteva se potpuno ukidanje instituta lišenja poslovne sposobnosti. Umesto instituta lišenja poslovne sposobnosti, Konvencija u tom članu traži da se uspostave mehanizmi pružanja podrške osobama sa invaliditetom pri donošenju odluka. Sasvim kratko, prema domaćim zakonima, osobi lišenoj poslovnih sposobnosti oduzimaju se sledeća osnovna ljudska prava: pravo na imovinu; pravo na brak i porodični život; pravo na zaključenje ugovora; biračko pravo; pravo na rad; pravo na pristup sudu; te pravo da sačini testament.[2] Član 12 Konvencije praktično nalaže da se ova prava vrate osobama kojima su oduzeta.

Tri godine kasnije, 2009, u vreme dakle kada trilogija Milenijum beleži ogroman uspeh u Švedskoj i drugim skandinavskim zemljama, i kada započinje komercijalni pohod na anglofonom tržištu, tadašnji predsednik Srbije potpisuje Ukaz o proglašenju Zakona o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom. Ratifikacijom ove konvencije, Srbija je na sebe preuzela obavezu da realizuje zahteve i pridržava se normi koje su u njoj sadržane.

Godine 2014, kada su i tri Larssonova romana i po njima snimljeni filmovi već potonuli u zaborav (kako to obično biva sa komercijalno izrazito uspešnim delima popularne kulture), Komitet za prava osoba sa invaliditetom UN-a objavio je svoj Opšti komentar člana 12 Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom. Ovako Komitet:

„Došlo je do opšteg propusta da se razume da model invaliditeta zasnovan na ljudskim pravima podrazumeva zamenu paradigme zamenskog odlučivanja onom koja se bazira na odlučivanju uz podršku.“ (para 3)

„Poslovna sposobnost je univerzalno svojstvo urođeno svim ljudima na osnovu toga što su ljudi i mora se priznati i ljudima sa invaliditetom, ravnopravno sa drugima.“ (stav 8)

„Obaveza država ugovornica da zameni režime zamenskog odlučivanja odlučivanjem uz podršku zahteva kako ukidanje režima zamenskog odlučivanja, tako i razvijanje alternativnog odlučivanja uz podršku. Razvijanje sistema odlučivanja uz podršku istovremeno sa nastavkom korišćenja zamenskog odlučivanja nije dovoljno za poštovanje člana 12. Konvencije.“ (stav 24)

3.

Godine 2014, Miša ima trideset godina i živi u Beogradu. Pre više godina, na zahtev koji su podneli njegovi roditelji, lišen je poslovne sposobnosti zbog autizma. Da sa Mišom nešto nije u redu, roditelji su otkrili kada je imao tri godine; nešto kasnije došli su do toga da ima autizam. Od tada do danas i Miša i njegovi roditelji bore se protiv pravnog, obrazovnog i zdravstvenog sistema u Srbiji. Zdravstveni radnici su u početku pogrešno dijagnostifikovali šta se događa sa Mišom. Jednom kada je tačna dijagnoza ipak utvrđena, usledili su pogrešni, mahom nasilni tretmani. Obrazovni radnici prvo nisu dozvolili Miši da ide u školu, a pošto je on naposletku u školu ipak krenuo, opet je bio izložen pogrešnim pedagoškim pristupima. I jedan kratak period kada su stvari za Mišu stajale nešto bolje, grubo je okončan nasilnom intervencijom ministarstva prosvete, koje je dalo nalog da se zatvori poseban školski prostor za decu sa autizmom. Što se domaćih pravnika tiče, oni su uspeli da ubede roditelje da je za Mišu najbolje da ga liše poslovne sposobnosti, pa tako i nekih osnovnih ljudskih prava. Kada su shvatili da su, vođeni najboljim željama, ipak pogrešili što su poslušali pravnike, Mišini roditelji otkrili su da im domaći pravni sistem praktično ne dozvoljava da Miši vrate poslovno sposobnost. Na svakom od ovih koraka, Miša i njegovi roditelji nailazili su uglavnom na neznanje, nekompetenciju, zlonamernost i agresivnost.

Mišini roditelji javno su ispričali priču o svom sinu. Uprkos stigmi koja prati i decu sa autizmom i njihove roditelje, oni su pokušali sa drugima da podele svoje bolno iskustvo. Njihovu priču ovde je htelo da čuje tek nekih desetak hiljada ljudi.

4.

Svojevrsni je hir istorije da u vremenu kada autor trilogije Milenijum – u kojoj se sve vrti oko osobe kojoj je oduzeta poslovna sposobnost – stiče svetsku slavu, Generalna skupština UN-a usvoji Konvenciju kojom se zahteva ukidanje instituta lišavanja poslovne sposobnosti. Koliko god bi nam ovde bilo zgodno da na osnovu toga sugerišemo izvesnu vezu između tema koje u jednom trenutku dominiraju u popularnoj kulturi i odluka koje u istom vremenu donose međunarodna politička tela, sasvim je jasno da je tu reč o pukom sticaju okolnosti. Pa ipak, ova istorijska podudarnost intrigira.

Tri Larssonova romana mogu se, naravno, čitati na razne načine. Popularnost skandinavskih književnih i filmskih ostvarenja iz žanra krimića ili trilera već neko vreme je predmet pažnje i kritičara i stručnjaka. Objašnjenje za njihov uspeh oni delimično traže i u njihovoj obuhvatnosti: sami zločini su tu u drugom planu i služe tek kao narativna okosnica za panoramski prikaz društva. Pored Milenijuma, mogli bismo ovde kao ilustrativnu pomenuti i izvanrednu dansku seriju Ubistvo (The Killing), čije su epizode iz prve sezone emitovane 2007, da bi druga i treća sezona išle 2011. odnosno 2012. godine. Ova serija prikazivala se u preko 120 zemalja. Poput Milenijuma, Ubistvo takođe prikazuje ljude iz raznih društvenih grupa od vrha do dna socijalne lestvice. I tu se prepliću svetovi kriminala, medija i politike. I tu se radnja oslanja na zaplete iz privatnih života glavnih junaka, konkretno – glavne junakinje policajke Sarah Lund, čiji je lik glumica Sofie Gråbøl gradila ugledajući se na – ni manje ni više – Clinta Eastwooda. Mogli bismo otići i korak dalje, pa reći da se ovaj skandinavski žanrovski talas koji je preplavio svet u stvari nadovezao na popularne američke krimi serije kao što su Njujorški plavci (NYPD Blue; 1993-2005) ili Žica (Wire; 2002-2008).[3]

Pa ipak, u tom širokom fokusu koji očito baštini i autor Milenijuma, ovde nas zanima tek jedan detalj: narativna nit koja prati pokušaje Lisbeth Salander i njenih prijatelja da se devojci formalno vrati pun pravni i poslovni kapacitet. Vrlo grubo, ta priča izgleda ovako: Lisbeth Salander je ćerka prebeglog ruskog špijuna, sklonog nasilju i kriminalu. Zarad viših interesa, a pošto je pao Berlinski zid i uspostavljaju se novi odnosi moći, švedska državna bezbednost štiti svog informanta i zataškava njegove zločine. Kao uzgredna žrtva takve špijunske pogodbe štetu trpi i Lisbeth. Da se ne bi otkrio pravi identitet njenog oca, nju proglašavaju psihički labilnim detetom i zatvaraju je u psihijatrijsku ustanovu zatvorenog tipa, gde je izložena golom nasilju od strane doktora koji je u dosluhu sa državnom bezbednošću. Sticajem okolnosti, Lisbeth napušta taj azil, ali je u obavezi da ima staratelja koji brine o njoj i donosi sve odluke umesto nje. Kako bi ponovo postala pred zakonom jednaka i ravnopravna sa drugima, Lisbeth praktično mora da razori državni aparat koji ju je lišio elementarnih ljudskih prava u ime nacionalnog interesa.

Nema razloga da ovde navodimo sva nasilja koja je Lisbeth preživela (poseban ton romanu daju razne seksualne izopačenosti koje su za autora očito sredstvo da prikaže pokvarenost u njenom najgroznijem obliku i tako negativne likove defintivno predstavi kao otelovljenja zla; pitanje je da li je u tome i uspeo ili se roman na kraju čita tek kao neka vrsta naopakog brevijara ljudskih nastranosti); pažnju treba skrenuti na krajnje pojednostavljenu sliku koja u suštini jeste tačna: svaki put kada posegne za oduzimanjem poslovne sposobnosti, država demonstrira svoju apsolutnu snagu i premoć nad pojedincem. Stoga Larsson s punim pravom priču postavlja u njenoj gotovo mitskoj ogoljenosti – pojedinac protiv države. Ako hoće da se izbori za svoja prava, Lisbeth mora pobediti državu i pobeđuje je, uz malu pomoć prijatelja.

Iz biografije Stiega Larssona često se izdvajaju oni elementi koji potvrđuju njegova trockistička opredeljenja, njegovo članstvo u Komunističkoj radničkoj ligi, te njegov levičarski angažman. Međutim, svetonazor koji stoji u osnovi Milenijuma jeste klasični liberalni. Kao većina liberala, Larsson je podozriv prema državi (kao, uostalom, i prema svakoj drugoj kolektivnoj instituciji – od porodice do poslovne korporacije). U Milenijumu on pokazuje šta se događa kada država (konkretno – služba državne bezbednosti) zloupotrebi svoja ovlašćenja. Njegova Lisbeth je u stvari metafora za svakog pojedinačnog građanina koji se nađe na udaru države. Povrh toga, Larsson stvari dodatno zaoštrava tako što podriva legitimizacijske obrasce za takvu institucionalnu moć. U prvom koraku država zlostavlja Lisbeth: pod izgovorom da se stara za njeno dobro ona preuzima brigu o njoj s ciljem da je podvrgne totalnoj kontroli. U drugom koraku, kada bude raskrinkana ta tobože starateljska priroda vlasti, država poseže za argumentom interesa nacionalne bezbednosti.

Larsson ne okleva da pokaže kako je u oba slučaju reč o zloupotrebi moći od strane individualnih aktera koji nemaju osnov da postupaju u ime političkog kolektiva. U poslednjem izvodu, Larsson ne samo što argumentuje u prilog jakih institucija kontrole vlasti – mediji, sudovi, samosvesni i organizovani građani – već se stiče utisak da on smatra da ni pod jednim izgovorom državi ne treba dati velika ovlašćenja.

5.

Kao da je i u svojoj Konvenciji o pravima osoba sa invaliditetom Generalna skupština UN-a sledila slična liberalna uverenja. U toj konvenciji jasno se ograničava moć države a osnažuju se pojedinci koji bi iz raznih razloga mogli postati predmet njenog staranja. Jasno je da Konvencija polazi od osnovnih ljudskih prava koja nikome ne mogu biti oduzeta iz bilo kog razloga. Očito je s vremenom sazrela svest da lišavanje ljudi njihovih pravnih i poslovnih kapaciteta, sve i kada se to radi za njihovo navodno dobro, s druge strane preko svake mere snaži državu i širi prostor za zloupotrebe. Konvenciju, baš kao i Milenijum (koliko god to nekome moglo zazvučati neobično), treba dakle čitati kao izraz zalaganja da se suzi prostor zloupotreba i to tako što se s jedne strane smanjuju ovlašćenja države, dok se, s druge strane, apsolutno štite prava pojedinaca.

6.

Problem je, međutim, u tome što država ponekad zaista mora odigrati i starateljsku ulogu. Larsson je svoju junakinju Lisbeth opemio gotovo natprirodnim moćima (jedan je kritičar, recimo, Lisbethine hakerske veštine uporedio sa veštičarenjem), ne bi li je tako osposobio da se izbori za svoja prava, to jest da pobedi državu. Nijedna osobina koja krasi Lisbeth ne sugeriše da je njoj potreban poseban nadzor, pa se utoliko čitav roman pre čita kao zavera protiv Lisbeth a ne kao tematizacija posebnih problema osoba kojima je oduzeta poslovna sposobnost. Lisbeth naprosto ne može stajati kao reprezentativna predstavnica osoba sa invaliditetom. Naprotiv, ona pre deluje kao neka nad-žena. I dok je Larsson s jedne strane opravdano ukazao na opasnosti od države koja za sebe, tobože u dobroj volji, grabi sve veća ovlašćenja, s druge strane je propustio da zaista prikaže realne probleme osoba sa invaliditetom što nesumnjivo mogu biti razlog za (dobronamernu) intervenciju države.

Drugim rečima, između fikcionalne Lisbeth i realnog Miše nema ozbiljnijih sličnosti. I dok bi se većina nas rado identifikovala sa gotovo neuništivom Lisbeth, malo ko od nas bi se osvrnuo za Mišom. Larsson je čitaocima podmetnuo jedan narativni trik: prividno bespomoćnu junakinju koja s vremenom izrasta u gotovo stripovskog super heroja.[4] Lako je identifikovati se sa takvim karakterima. Svi se mi ponekad osećamo bespomoćnima, i svako od nas želi da veruje da je to sam privid te da ćemo na kraju smoći snage da trijumfujemo. U središtu popularne kulture najčešće su upravo takve transakcije iluzijama.

Kod Miše nema trikova. Njegov problem je realan i njemu jeste potrebna pomoć. Pitanje je jedino u kom obliku ta pomoć može da se pruži a da se ne ugroze osnovna Mišina prava. Na tom tragu kreće se i Konvencija UN-a. Za razliku od Milenijuma, gde se odbacuje mogućnost da nekim ljudima zaista može biti potrebna pomoć, ta konvencija prihvata realnost druge strane, koju Larsson u svojim romanima negira (pogotovo pri kraju trećeg dela, kada povlači eksplicitne paralele između same Lisbeth i njene advokatkinje koja je zastupa na sudu; u tom smislu Larsson prestaje da bude klasični liberal i postaje istinski neoliberal, svaljujući svu odgovornost na pojedinca tobože iz straha od svemoćne države). Konvencija polazi od toga da neki ljudi moraju imati pomoć i podršku, ali pokušava da smanji prostor u kome bi se pod tim izgovorom mogle vršiti zloupotrebe od strane države, to jest od države ovlašćenih lica. I dalje čekamo da vidimo kako će se to pravno razrešiti u Srbiji, i to čitavih šest godina po ratifikaciji Konvencije. Lisbeth smo već zaboravili; Miša je još tu. Baš kao i država koja se prema njemu ponaša kao neprijatelj, ne menjajući zakone koji povređuju njegova osnovna ljudska prava.

Peščanik.net, 06.04.2015.

———–    

  1. Knjige su preveli Danijela Babić, Dorijan Hajdu i Zorica Mančić, a objavila ih je Čarobna knjiga.
  2. Više o tome vidi ovde.
  3. Korisni podaci o ovim serijama i njihovom uticaju mogu sa naći u informativnoj, ali interpretativno ne previše pronicljivoj knjizi Televizijske serije Žan-Pjera Eskenazija, koju je prevela Iva Brdar (Beograd: Clio, 2013).
  4. Ne čudi stoga što je DC Comics za svoju ediciju Vertigo adaptirao Larssonovu prozu za grafičke romane prema scenariju Denise Mina, dok su likovni deo uradili Leonardo Manco i Andrea Mutti (trilogija je podeljena na četiri albuma, od kojih su se prva tri pojavila 2012, 2013. i 2014, a četvrti se očekuje 2015).
LJUDI KOJI NESTAJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)