- Peščanik - https://pescanik.net -

Svetlo iz Crne Gore – prve impresije i nove brige

Foto: Peščanik

Parlamentarni izbori u Crnoj Gori su tek završeni, pa se mogu izneti samo prve impresije, a vreme će pokazati da li su moje interpretacije, dileme i tumačenja opozicione pobede validni. Šta će se dešavati i kakvu će politiku voditi nova crnogorska vlast ukoliko uspe da se konstituiše, a ja se nadam da hoće, tek ćemo imati prilike da vidimo. Da li će opozicija preuzeti vlast nije sasvim sigurno, jer ima samo jedan mandat više od Đukanovićevog DPS-a. Zato ću analizirati obe strane.

Po prvim reakcijama i govorima opozicionih pobednika utisak je povoljan i ohrabrujući. Crna Gora neće obustaviti svoj put ka EU i izgradnji demokratskog društva i vladavine prava. Sumnja je pomračila veselje kada smo od pobednika čuli da je lider najveće opozicione stranke (Demokratski front) rekao da je na izborima pobedio Vasilije Ostroški. U tome ima istine. Podsetimo kako je sve počelo. Do sukoba i okupljanja velike mase nezadovoljnih građana organizovanih u crkvene litije došlo je zbog donošenja verskog zakona koji je vlast nametnula, a Mitropolija crnogorsko-primorska na čelu sa Amfilohijem energično odbacila. Po svemu sudeći Milo se ljuto prevario sa tim zakonom. Napravio je grešku zato što je u igru ubacio crkvu. I najveštiji i najdugovečniji vladar mora jednom da nagazi na minu. To se Đukanoviću moralo dogoditi, jer je mnogima njegova mafijaška i korumpirana vlast dozlogrdila. Izgubio je jer ljudi više nisu hteli da ga trpe.

Ali, u našim krajevima nezadovoljstvo građana nije dovoljno da se takav režim obori. Iskustvo potvrđuje da se vlast autoritarnih režima u našem regionu menja teško ili gotovo nikako samo unutrašnjom snagom društva, jer su ta društva slaba i pod patronatom i pritiskom velikih sila. Do promene dolazi tek kada se velike sile, ili neka druga velika moć, jača od unutrašnjih korumpiranih autokrata, umeša i pomogne građanima i opoziciji. To smo videli u Srbiji 5. oktobra, kada je srpska opozicija uspela da obori vlast Slobodana Miloševića uz odlučujuću podršku SAD i Rusije. I poslednje promene u Makedoniji potvrđuju da se iz ćorsokaka autoritarizma izlazi na taj način. To ne znači da unutrašnje snage nemaju nikakvu ulogu, jer ni spoljašnje sile, niti bilo koja druga moć ne može pomoći ako se unutrašnji akteri ne okupe na efikasan i maksimalan način, ako ne naprave strategiju, program i plan da preuzmu vlast, tako da sve to odgovara i moćnim zaštitnicima.

To se dogodilo i u Crnoj Gori. U ovom slučaju ta spoljašnja moć koja je odigrala presudnu ulogu u rušenju Đukanovića bila je moć crkve. Zato je ta Đukanovićeva greška sa verskim zakonom bila tako fatalna. Mitropolija crnogorsko-primorska je uspela da okupi pod svoje skute i uzme u zaštitu sve nezadovoljne građane koji su u litijama sublimirali celokupni gnev nezadovoljnog i poniženog naroda. Narod se ujedinio i uspostavio unutrašnju komunikaciju bez obzira na političke i verske preferencije. Nikoga one slike masovnih litija u kojima je bio „ceo narod“ nisu mogle da zavaraju: tu se nije radilo samo o otporu jednom zakonu, već o moći vere i crkve koje su mogle da okupe mešavinu različitih ideologija, pre svega prosrpske koja je bila glavna inspiracija, odakle je potekla priča o političkom pravoslavlju, ali i drugih: građanskih, demokratskih, liberalnih, kao i snage socijalnih i ekonomskih sudbina ljudi. Svi su se podvukli pod siguran kišobran vere i crkve, a koliko je njih stvarno verovalo nije bilo važno. Masovna okupljanja su preuzela formu litija kojima vlast ništa nije mogla, sve do pojave korona virusa. Golim okom se videla želja i odlučnost naroda da se nepodnošljiva životna situacija u Crnoj Gori promeni. Zato je u ovom slučaju crkva ključ, ona je zamenila moć koja spolja nije stizala, naprotiv, ta spoljna moć podržavala je iz sve snage Mila Đukanovića.

Zato ovi izbori nisu bili uobičajeni izbori kakvih je bilo sijaset za poslednjih 30 godina i na kojima je uvek pobeđivao DPS. Oni su bili pripremani da postanu istorijski i to su i postali. Vladika Grigorije kaže da su Crnogorci imali četiri vladara: Nikolu, Aleksandra, Josipa Broza Tita i Mila Đukanovića. Boris Raonić, dugogodišnji NVO aktivista, kaže da su ovi izbori istorijski uspeh jer je narod Crne Gore posle 112 godina prvi put uspeo da smeni vlast i to na parlamentarnim izborima. Olovkom. Bez sumnje je to najvažniji i najveći uspeh crnogorskog društva. Posle 30 godina porodične, partijske i do zla boga korumpirane vlasti Mila Đukanovića, opozicija je uspela da odnose (tesnu) pobedu, dobije veći broj glasova i mandata (40 vlast, opozicija 41, za sada izgleda tako). Dogodila se mirna smena vlasti na relativno regularnim izborima, što je poen za Đukanovića koji očigledno nije pokrao izbore. Videlo se to i u njegovom govoru posle dobijenih rezultata. Čestitao je protivnicima, doduše teška srca i još uvek ne baš siguran da se pomirio sa gubitkom vlasti zbog samo jednog mandata.

Kada se zapitamo zašto je Đukanovićeva vlast bila toliko dugotrajna i zašto je bila potrebna crkvena moć, nešto jače od njega da bi se on sklonio s vlasti (doduše, još uvek je predsednik države), važno je reći da je njegov stil vladanja stvorio jedan nepobedivi model vlasti koji je patentirao baš on. Đukanović je napravio takav model vladanja da je od spolja, od velikih sila i moćnih korporacija kao što je Filip Moris (za šverc cigareta) dobijao zaštitu da čini ono što oni od njega očekuju. Pa je tako uspeo da najuri Ruse lažnim ruskim državnim udarom, priznao je Kosovo, učlanio Crnu Goru u NATO i samouvereno proglasio da je pred vratima Evropske unije, mada je po unutrašnjem stanju u zemlji, uređenosti države i, posebno, vladavini prava, bio daleko od te mogućnosti. Spolja je kooperativan i zato ga veliki čuvaju i podržavaju, a prema građanima je gazda, mafijaš, korumpiran, bogataš, kao i cela njegova porodica. Prema spolja kooperativan i „napredan“, a iznutra srednjovekovni vlastelin. Ovaj Milov model vladanja je preuzeo i Vučić. On se voza na Kosovu već 8 godina, a spoljašnji moćnici neće da ga daju (od kancelarke Merkel do ostalih svetskih glavešina) zato što očekuju da će potpisati nezavisnost Kosova. Na ova moja razmišljanja nadovezuje se i Dubravka Stojanović koja je rekla: „Čudan mi je osećaj što sam za Mila zbog spoljne politike spremna da zažmurim na korupciju, kontrolu medija i ostalo. Dakle hvatam sebe u istom stavu kao kolonijalna EU. Otprilike nije za vas više demokratije nego samo sprečite Ruse. Baš me je bio blam kad sam shvatila da to u stvari mislim“.

Za Crnu Goru i njenu novu vlast postavlja se pitanje kakve su konsekvence sada kada je Milov vladajući patent (dobar momak spolja i nemilosrdni gazda iznutra) razbijen uz pomoć Srpske pravoslavne crkve. Da li će to značiti teži položaj za crnogorske manjine koje su već napadnute i o čemu se već piše. Tek održani sastanak tri lidera crnogorske opozicije uliva poverenje da se neće ići tim putem.

I na kraju, šta opozicija u Srbiji može da nauči od crnogorske opozicije koja jeste bila pomognuta, ali je bila kooperativna, odlično i racionalno organizovana. Ona je odbacila dosovski model koji podrazumeva ujedinjenje celokupne opozicije, ideološki heterogene, u jednu kolonu koja bi dobila odsudnu bitku kad joj dođe vreme. Njeni predstavnici su shvatili da neki ljudi ni pod razno neće da glasaju za prosrpski Demokratski front i doneli su racionalnu odluku da naprave tri kolone od kojih svaka okuplja manje stranke slične orijentacije, a kolone se ređaju od desnice, centra do levice. Jedna kolona je DF pod nazivom „Za budućnost Crne Gore“ (prosrpska desnica), druge dve kolone su građanske i predvode ih mladi i novi ljudi („Mir je naša nacija“ i „Crno na bijelo“ Dritana Abazovića). Predstavnici opozicije se međusobno nisu svađali i napadali jedni druge. Nisu samo kritikovali vlast nego su pripremili ozbiljne programe koje su uspeli da predstave svojim glasačima.

Ovakav model organizovanja pokazao se uspešnijim. Pokazalo se da je trpanje u isti koš ideološki različitih stranaka, kako je krenulo u Srbiji sa Savezom za Srbiju, bila velika greška. Baš kao i bojkot izbora koji je u uskom prostoru SzS-a uništavao Demokratsku stranku kao jedinu demokratsku proevropsku stranku u njemu. Iako se SzS raspao, opozicione stranke su opet napravile Udruženu opoziciju Srbije (UOS) koja daje više samostalnosti strankama (ne traži se konsenzualno odlučivanje), ali za ulazak u UOS moraš biti bojkotaš. Antibojkotaši se ne primaju, sem ukoliko ne promene rukovodstvo.

I za kraj: kad se prolomila vest da je pobedila opozicija u Crnoj Gori, kod nas je, mislim na Beograd, krenulo veliko slavlje, šenlučenje i pucnjava. Slavili su misleći da je Mila pobedila velikosrpska družina koja će privesti Crnu Goru u velikosrpski projekat. Međutim, za njih će i ova nova Crna Gora biti veliko iznenađenje, jer će ona nastaviti svoj put ka EU i neće poništiti nijedan ugovor koji je Milo potpisao. I Crna Gora neće stati, kao što nisu stali ni Srbi u Hrvatskoj koji su se osamostalili i krenuli napred, ostavljajući Srbiju u tunelu iz koga se još uvek ne nazire svetlo.

Peščanik.net, 01.09.2020.

ČIJA JE CRNA GORA

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)