- Peščanik - https://pescanik.net -

Svi smo mi donori

Foto: Predrag Trokicić

Zbunjujući su bilbordi i spotovi koji nam poručuju – „I ja sam donor, jer navijam za Srbiju“. Ovu kampanju vode Ministarstvo zdravlja i Fondacija Hemofarm, sa ciljem, kako kažu, da se poveća broj donora organa u ukupnoj populaciji. Sprovođenje kampanje je neobično ako se ima u vidu da je Srbija pre nešto više od godinu dana usvojila Zakon o presađivanju ljudskih organa kojim je uvedena pretpostavka donorstva za sve građane. Ako je svaki građanin donor, razumno je pitati – kako donora može biti premalo?

O problematičnosti Zakona o presađivanju ljudskih organa smo na vreme pisali na Peščaniku. Nažalost, zakon je u međuvremenu usvojen. Tada smo ukazali da nije dobro da svako umrlo lice bude unapred označeno kao donor organa (izuzev ako se tome za života nije izričito usprotivilo ili to nije učinila njegova porodica posle smrti). Time su prekršena naša ustavna prava – pre svega pravo na fizički integritet. Skrenuli smo pažnju da država ne može raspolagati organima svojih stanovnika jer o njima treba da odlučuje samo pojedinac. Naročitu zabrinutost smo izrazili zbog činjenice da organima osoba bez roditeljskog staranja i osoba lišenih poslovne sposobnosti raspolažu zdravstvene ustanove.

Primetili smo i da je veliki broj ključnih pitanja za presađivanje prepušten podzakonskim aktima ministra. Primera radi, medicinski kriterijumi, način i uslovi utvrđivanja smrti, kao i sastav komisija koje utvrđuju smrt prepušteni su takvom jednom aktu. Iako je prošao zakonski rok od 12 meseci za donošenje tog i drugih podzakonskih pravila, ta pravila nisu usvojena.

Gde je u svemu tome kampanja „I ja sam donor“? Zbog čega je ima u medijima i na ulicama, ali je nema na sajtu ministarstva pravde u odeljku „kampanje“? Koliko novca je u kampanju uloženo iz budžeta? Koliko je uložio Hemofarm i zašto? Da li je sponzor upoznat sa zakonskom regulativom u sistemu u kome posluje već decenijama? Na koji način su sportisti koji su deo kampanje – recimo, Marina Maljković, Dejan Stanković, Ivana Španović, Nenad Zimonjić – informisani o važećem režimu donatorstva u Srbiji? Da li su oni kroz besmislenu uslugu promocije donatorstva samo iskorišćeni za sliku o podršci ministarstvu zdravlja i Vladi? Odnosno za podršku onima koji odlučuju o uslovima u kojima će sportisti raditi, putovati i takmičiti se.

Čini se da je kampanja mnogo bolja ilustracija sistemske korupcije nego plemenitosti. A dobro je upakovana u oblandu tako da se unapred kaže – neka, ne diraj to, nekome će ipak spasiti život.

Zakon o presađivanju ljudskih organa je pompezno najavljivan i očigledno već zaboravljen. Uprkos tome, primetan je kakav-takav kontinuitet između zakona i kampanje – kampanja poziva na „povećanje broja donora i nacionalno jedinstvo“ jer je Srbija „na začelju evropske tabele donora organa“. To navodno zaostajanje za drugima je bio lajtmotiv i kada se usvajao zakon.

Kao što smo rekli, broj donora ne zavisi od nas, već ga je država na silu odredila. Ali i da nije tako, izgleda da ni u samoj odluci o donorstvu, kako nam se to sad predstavlja, nema ničega ličnog i intimnog. To je nacionalni posao, pitanje jedinstva i takmičenja sa drugima. Smeštanje presađivanja organa u taj kontekst od strane Vlade je otužno predvidljivo.

Zakon nas primorava da budemo donori. Ali kampanja poručuje – to nije dovoljno, ne navijate dovoljno za svoju zemlju, niste dovoljno nacionalno jedinstveni. Prestigli su nas i Hrvati.

Tako dolazimo do obrta i potencijalnih odgovora. Ako je istina da, uprkos pretpostavci donorstva, donora nema dovoljno, to ne znači da su građani masovno i izričito povukli pretpostavljenu saglasnost o presađivanju. Nisu – jer naprosto nemaju pojma o čemu se radi. Mediji služe drugim svrhama, a ne obaveštavanju građana.

Problem može biti u tome što građani ne umiru adekvatno. Za postupak presađivanja posle smrti je, prema i dalje važećim pravilima, potrebno da osoba prođe kroz stanje moždane smrti. Molim vas, ljudi – pazite kako umirete. Jer, i tada poslednjim atomima snage treba da prestižete Hrvate i šaljete poruku o nacionalnom jedinstvu. Tako preformulisana kampanja bi, u poređenju sa postojećom, sigurno dobila na smislu i autentičnosti.

Peščanik.net, 24.08.2019.

Srodni link: Sofija Mandić – Poklon državi


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)