- Peščanik - https://pescanik.net -

Tajna zarđalih kašika

Foto: Predrag Trokicić

Možda se dobro sećamo: zarđale kašike, kao oruđe za mučiteljsku likvidaciju neprijatelja srpstva, smislio je Šešelj. U stvari, pamćenje nas donekle i vara. Vojvoda jeste glasnik tog izuzetnog rodoljubivog nauma, želeći da njegova pretnja bude duhovita i strašna. Ali, on je ipak samo rasadnik kuge kondenzovane u filozofiji postojanja iznad njega. Ideja potiče iz srca radikalskog oblika života i ponora pakla njegove suštine.

Šešelj je imao biti samo nosačem zvuka, prenoseći prostačkom galamom poruku koja je ovde isekla moždinu svake normalnosti. Nije to jedina gadost koju je VŠ razdragano ponudio kao prilog fekalnoj verziji rodoljublja, ali ova se primila upravo zbog svoje zlikovačke bizarnosti i izvornog nitkovluka.

Da kašike koje je uhvatila korozija nisu istopljene, pokazao nam je onomad slikar iz Niša, Slavoljub Blagojević. On je sabrao gomilu tih predmeta (oko 200 komada) zapakovao i poslao ih kao štafetnu palicu na adresu ovdašnjeg vladaoca svega čime se vlada. Pre toga, isti čovek je vratio dobročinitelju paketić sa vitaminskim talkom, i bio izvrgnut utuku sa najvišeg mesta: taj gospodin, rekao je vladar, trebalo je da vrati 30 posto penzije koliko mu je sada, dok teče Periklovo doba, za trećinu veća nego u vreme pre njegovog.

Za bivše kašike, koje je kupio na buvljacima, otpadima i svuda gde ih je bilo, Blagojević je dao 30 posto svoje penzije i tako poravnao bar svoje račune. Vladar nije bio lenj, pa je iste, to jest kašike vratio darodavcu. Umesto da ih recimo prosledi učitelju Šešelju na dalju obradu i sortiranje u arsenalima srBskog tajnog oružja.

Pre nego što se posvetim kašikama i njihovom značaju za mrtvačku istoriju Srbije, predlažem Guti Grubačkom da Slavoljuba Blagojevića priključi našoj staračkoj pobuni. Zarđale kašike nisu samo veza sa istorijom koju su stvarali monstrumi, nego sa čudovištima koja su ovde još u snazi. Put kašika iz Niša ka Beogradu i natrag, svojevrsni je pokretni muzej beznađa, jasan simbol opšte korozije, ali i daljeg postojanja otrovnog otpada u projektovanom radikalskom mučilištu.

Vidim da se Corax nikada nije manuo takvih kašika. Ima ih u svakom njegovom radu. Vremenom, one su postale likovni uzorak iz inventara zla koje su počinili, ili čine nosioci tog zapuštenog escajga. Kašike su njihovi ordeni, značke i privesci, talismani i osobeni znak pripadanja. Corax nikada i nigde nije nagovestio da su naprednjaci nešto drugo od radikala. Zato što nisu, a nisu zbog toga, jer ne mogu da budu ništa drugo. Vučić u svakoj sceni gde majstor pokazuje njegovu opskurnu kreaturu ima zadenutu kašiku na ušesima. I nosi je sa sobom kao pripadnik farme, obeleženi vlasnik posebnog pedigrea.

I svi drugi radikali, oni stari iz jaja na kojima je ležala kvočka Šešelj, i ovi koji su nastali nastranim degenetskim inženjeringom, vuku te predmete kao artefakte iz istorije svog nakaznog začeća.

Makar u tome ima dovoljno najgorih razloga da Blagojević pošalje taj pribor vladaru. Ništa se nije promenilo. Osim umrlih i zatvorenih svi su ovde i sa sobom nose zaustavljeno vreme devedesetih.

Okolnost da je vladalac vratio darove čija ga je simbolika oformila u ovo što jeste tako što je zauvek zamrznut u onome što je bio, pokazuje da ga je slikar iz Niša potrefio u jedan od izloženih narajcanih živaca.

To koliko se njihov predsednik nervira, nevažno je pred sećanjem na vreme kašika pod korozijom. Nema vremena sećanja, ono nije ni prestajalo. Kašike su naša sadašnjost, ni milimetar se nismo izmakli od groze koju proizvode. Ti oživljeni mrtvi predmeti su grb vlasti, vrednosni jarbol njenog postojanja. Bez kašika kao temelja svog začetka, oni ne bi ni postojali. Nije zaludna ta nastrana ideja stvaranja paralelnih nacionalnih simbola. Ali, oni više nisu uzgredni ili pomoćni, nije to nikakav eksces ili ludačka slučajnost: zarđale kašike su heraldički stub režima.

Te kašike su zaštitni znak šešeljizma, dokaz da to što je zamišljeno kao tupo oružje za odbranu i ofanzivu naciona, opstaje kao temelj građevine. Šešelj je bio u pravu: sve ovo što smo danas, on nam je davno obećao. I ostvario kao kataklizmičnu distopiju. Vladar je samo proizvod prividne reptilske evolucije, ideja šešeljizma dostigla je ovde vrhunski uspon. Sve će se to, naravno, raspasti uz neopisiv smrad, ali će i cena biti previsoka, a Srbija premala za ukop takve lešine.

I zbog toga Blagojević nije mogao da nađe bolji čas za štafetni put starih kašika po Srbiji. I adresa je bila tačna, bar kao poništenje mita da se ovde nekada jelo zlatnim priborom. Ručak je završen, tupi escajg valja oštriti na patriotskom tocilu.

Ne zaboravimo namenu zarđalih kašika u času njihove istorijske promocije i u vremenima dugog trajanja, i danas dok uporno putuju između Niša i Beograda. Valja ponoviti šta je to.

To su sredstva za klanje.

Peščanik.net, 15.06.2021.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)