- Peščanik - https://pescanik.net -

Teologija sporta

O sportu ne znam ništa, još manje o profesionalnom sportu, pa ipak, svaki put kada dođe do opšte histerije koju izazove neki „naš sportski uspeh“ u svetu, nehotice bivam primoran da pročitam ili čujem reakcije društva i medija na pozitivne signale koji stižu sa sportskih terena. Ovog puta je tu euforiju izazvao neočekivan uspeh košarkaške reprezentacije Srbije na Mundobasketu u Španiji. U tim danima sve se obustavilo – osim promocije premijerovih interkontinentalnih uspeha i uličnog nasilja – sportske rubrike u novinama postajale su sve ekstenzivnije. Došlo je do velikog krika sportskih komentatora, nadrianalitičara, slobodnih tumača košarkaških akcija, dok su se posebno istakli oni koji su ušli u analizu samog fenomena „uspeha“. Zanimljivo je osluškivati društvo „ushićeno“ pobedom „nad ostatkom sveta“, te postajanjem „svetskim šampionom“, preko noći. Mi se, zapravo, još nismo ni osvestili od činjenice da smo „prvi reketi sveta“, a evo već smo postali i „košarkaška velesila“. Pa kako smo to uspeli i kada, jer smo sve vreme u stvari odlazili do obližnjeg marketa i kupovali pivo i televizore sa što većim ekranima, vrlo često i na kredit, ne bismo li dosegli najviši stepen integrisanosti u kolektiv. Budući da nisam mogao da začepim uši voskom, iskoristio sam to vrištanje po susednim stanovima i u štampi, kako bih razumeo proces transformacije decenijskog iscrpljujućeg rada mladih sportista u petparačku nacionalnu ideologiju, koja kao neizbežni softver građanima predočava sve dimenzije našeg „uspeha“ i diriguje „faktor sreće“.

Mozzart(e)ologija

Ispostavilo se da je prva i najvažnija stvar za društvo kakvo je ovo u kome živimo – vera. Prema komentarima, koji su pratili „pobednički hod“ naših košarkaša na Mundobasketu, postoji nešto izvan nas samih, naročito kada je u pitanju sportska prognoza. Tako su oni koji su „tipovali“ na uspeh Srbije na svetskom prvenstvu u košarci odjednom postali najglasniji jer im se njihova vera, konačno isplatila. Verovali su, naime, kada niko nije mogao da poveruje i sada su kao rani hrišćani uzeli za shodno da nam objasne o čemu je reč. Udeo sreće u svemu tome je neprikosnoven, a zna se da sreća prati hrabre. Njima se, naime, posrećilo da u srpskom timu prepoznaju signale svoje vere. Jedan od njih je ime igrača Miloša Teodosića. Iz njegovog prezimena, koje se u skladu sa pučkom familijarizacijom (najbolji primer za to je „Nole“) obično skraćuje i izgovara kao „Teo“, izvedena je cela teologija dolaska do velikog finala u Madridu. Tu zatim dolazi kontakt sa višim silama o čemu svedoče kako „Teove onostrane asistencije“, tako i mistička iskustva sjedinjavanja Teodosića i Aleksandra Đorđevića iz perioda jun/jul 1995. Jedno je sigurno, „nema tu nikakvog racionalnog objašnjenja“, radi se naprosto o „teologiji“, kažu komentatori, mobilišući mase da se priključe opštem religioznom zanosu. Da bi vernički ugođaj bio kompletan, kladionica MOZZART, kao anđeoski posrednik, odlučila je da nagradi sve one „koji su imali vere u Teodosića, Bjelicu, Raduljicu i ostale, i tipovali tokom avgusta da će titula svetskog prvaka završiti u njihovim rukama“.

Čudo

Sledeći stupanj pučke teologije sporta spada u domen religiozne prakse kojom se neposredno dokazuje postojanje kohezione mističke sile koja posreduje između sportista i nacije. Reč je o fenomenu koji se zove čudo. Ovo naravno, nema veze sa glagolom čuditi se, jer se čudu na sportskom terenu, baš kao i u verskoj praksi, niko nikada ne čudi, već se njime samopotvrđuje. Čudo je zapravo vanserijski dokaz kojim se potvrđuje, produbljuje ili rađa vera. Ovog puta radi se dakako o verskom sportskom ritualu čija čudesnost je u medijima rasla iz dana u dan kako se Mundobasket približavao finalu. „Čuda su se u prošlosti dešavala. Nemam razloga da ne verujem da ne mogu i u budućnosti“, izjavio je selektor srpske reprezentacije Aleksandar Đorđević pred veliki duel sa reprezentacijom SAD. Ovo je bilo dovoljno da domaći mediji krenu u ofanzivu promocije čudotvoraca. Vrlo često, sami sportisti, savršeno uklopljeni u ovakvu perceptivnu mrežu, sami pokušavaju da „isprovociraju“ čudo, krsteći se ili moleći se. Neki drugi to pokušavaju prenaglašenom herojskom ikonografijom na sopstvenoj koži, poput košarkaša Miroslava Raduljice, kome nijedna od ovih tehnika, pored basketaške, naravno, u igri nije bila strana.

Nacionalni ponos

Krov cele ove konstrukcije predstavlja ono što je kapiten košarkaške reprezentacije Srbije, Nenad Krstić, rekao američkim novinarima, pokušavajući da artikuliše teologiju uspeha jednog autsajderskog tima na putu do finala. On je tom prilikom rekao sledeće: „Imamo taj nacionalni ponos u nama. Lako je to reći sada kad smo u finalu, ali je uvek bio u nama. Čak i prošle godine kada smo izgubili u četvrtfinalu Evrobasketa. Vratili smo se i igrali sa verom u sebe“. Pogonsko gorivo, dakle, nije bio ni trening, ni košarkaški uzori (izvan nacionalnih sportskih kanona), niti sportsko samodisciplinovanje, pa čak ni lična ambicija. Ona je kao izraz neke individualnosti vidljiva još samo kod selektora Đorđevića, o čemu opet ne svedoči on već njegov otac (i trener) – Bratislav Đorđević. U čitavoj ovoj euforiji, kako mi se čini, jedino on nije posegao za religioznim diskursom, već je uspeh košarkaške reprezentacije pokušao da racionalno analizira i ponudi relevantne odgovore. Tom prilikom, istakao je sportsku energiju i znanje kao presudne faktore uspeha. Takođe, uspostavio je hijerarhiju odnosa, počevši od igre, preko stručnosti, medija, finansijera, sve do poslednje karike, tj. funkcionera, gde je detektovao izvor negativne energije i nestabilnost. Kako košarke tako i društva. Njegova analiza nije imala mnogo odjeka ni komentara u javnosti, jer je sva pažnja sada usmerena ka balkonu Skupštine grada, gde će uslediti završni ritual slavljenja nacionalnog ponosa, kao praznog konstrukta ogrnutog zastavom. Poznato je da se nakon toga odlazi funkcionerima i političarima u pohode. Time je njihov uspeh veći.

Peščanik.net, 16.09.2014.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)