- Peščanik - https://pescanik.net -

Tragedija službenika D. R.-a

Nikada niko ne bi čuo za Danka Runića, mladog državnog službenika, inače člana LDP-a, koji već četiri godine radi kao direktor beogradskeAgencije za evropske integracije (pretpostavljam da postoje iste takve agencije u svim gradovima Srbije!), da jednoga dana na Tviteru nije objavljena njegova fotografija sa crvenim balončićem na kom je bio otisnut simbol nezavisne države Kosovo. Kada sam prvi put video tu vest, pomislio sam da se radi okonačnom preokretu u radu te male partije koja je nekada budila nadu, a sada je samo olupani satelit takođe olupane Demokratske stranke. Palo mi je na pamet da se radi o novoj strategiji koju je LDP počeo da realizuje u inače zaglavljenom procesu pregovora između Beograda i Prištine. Bilo bi zaista interesantno posmatrati razvoj te stranke u slučaju da je šef beogradske Agencije za evropske integracije, mimo znanja namrgođenog (i uvek spremnog na hapšenje) premijera Ivice Dačića, otišao jednog dana u Prištinu, potražio neke ljude iz prištinske Agencije za evropske integracije i odlučio da sa njima realizuje politički performans na glavnom prištinskom šetalištu.

To bi značilo da je LDP samoinicijativno preuzeo odgovornost za budućnost tih pregovora koji tek sada, kako izgleda, ulaze u svoju nemoguću fazu, ali i za budućnost Srbije zaglavljene između loše prošlosti i nepodnošljive sadašnjosti koju su Tadićevi politički aparatčici pripremili kao teren za aktuelnu vlast. Takođe, to bi značilo da LDP brzim političkim preokretom i emancipacijom od DS-nasleđa nastoji da preskoči Fidelinku i Akonkagvu, i povrati svoju zapostavljenu politiku.

Međutim, ništa od toga nije bilo tačno. Ako je verovati srpskim medijima i samom državnom službeniku Runiću, radilo se samo o njegovoj šali s (verovatno partijskim) drugovima, kojima je prilikom jedne svoje privatne posete Prištini hteo da pokaže šta sve on može da uradi u životu. Ako njegov šef može da osvoji Ande, mislio je službenik Runić, što on ne bi mogao da se prošeta Prištinom s državotvornim balončićem. Kada je ustala srpska nacionalistička javnost žedna krvi, podmladak LDP-a je pokrenuo akciju na Fejsbuku, postirajući svoje fotografije sa zastavama svih onih zemalja koje se u Srbiji danas smatraju neprijateljskim. Tako su se na Fejsu zavijorile hrvatska, američka, bosanska, crnogorska, nemačka i albanska zastava, ocrtavajući široki front srpskog sukoba sa svetom. Zaista, ceo ovaj performans mogao je imati solidan politički kapital da se nije radilo samo o tragičkoj greški državnog službenika Runića. On je hteo da se našali, ali mu se osmeh zaledio na licu. Mesto direktora Agencije za evropske integracije postalo je ugroženo. Nema veze što je proces evropske integracije Srbije u ovom slučaju zapravo najugroženija stvar. Koga se to uopšte tiče. Dok SPC kao najvažnija politička stranka, pored SANU-a, upozorava da nema razgraničenja između Kosova i Srbije, slučaj državnog službenika D. R.-a može nam posvedočiti o stanju slobode govora i delanja državnih službenika u Srbiji danas.

Budući da bonton za državne službenike još nije napisan, pokušaću da rezimiram nekoliko bitnih stvari za sve one koji se budu odlučili da se prihvate neke bitne funkcije u zemlji, od mesta direktora Narodne biblioteke Srbije do pozicije direktora Agencije za evropske integracije u Sumrakovcu (mesto u istočnoj Srbiji). Dakle, nikako se ne smeju slikati sa crvenim balonom na kome je grb nezavisnog Kosova. Ukoliko se slikaju, tu fotografiju neizostavno moraju obrisati i nipošto je ne smeju distribuirati putem socijalnih mreža. Ne smeju braniti pravo na slobodu govora bilo koga ko kritikuje aktuelnu vlast u Srbiji. Slučaj Sretena Ugričića, kao i ovaj spontani ispad Danka Runića, sada stoje kao ozbiljno upozorenje u podsvesti svih državnih službenika. Dalje, ovi službenici ne smeju letovati na hrvatskom primorju. Naročito se ne smeju slikati na plaži u blizini neke šahovnice, dok recimo budu kupovali sladoled ili palačinku. Moraju gledati da po svaku cenu izbegnu jedrenje, jer i Gotovina zna “dignit jidra”, a susret s njim ne bi im doneo previše koristi u Srbiji. Takođe, moraju po hitnom postupku otkazati prijateljstvo svim ljudima nepodobne nacionalnosti na svom Fejsbuk profilu. Ne smeju se voziti Lufthansom. Ne smeju koristiti iPhone. Ne smeju govoriti engleski, nemački, albanski. Naročito ne albanski. Premijer Dačič bi mogao da porazmisli šta bi moglo da se uradi sa Katedrom za albanologiju na beogradskom Filološkom fakultetu. Odavno se nije bavio pitanjima kulture i obrazovanja, a došlo je krajnje vreme, jer stvar se otima kontroli. Državni službenik ne bi smeo da se nađe u razgovoru na javnom mestu s kolegom iz neke od problematičnih zemalja ukoliko taj ne priznaje Rezoluciju 1244. Isto tako, ne bi smeo da prolazi pored džamije, a naročito se ne sme slikati ispred nje. Može biti opasno po njegovu karijeru i to ako se drzne da pojede nešto iz turske nacionalne kuhinje, koja jeste izvrsna ali je neprijateljska. Državni službenik ne sme prihvatati presude Haškog tribunala, ali može prevrtati stolove po njujorškim restoranima kada pobedi Novak Đoković (što je poželjno objaviti na Tviteru). Koban po njegovu karijeru može biti svaki negativni komentar ruske politike na Balkanu.

Generalno, državni službenik ne sme raditi ništa što se kosi sa državnim stavom. Tj. najbolje je da ne radi ništa, kao što i D. R. do juče nije radio ništa, a sada je jadan primoran da se brani od nasrtaja nacionalista koji dan i noć brinu o granicama ponašanja državnih službenika. O granicama uopšte. Nema boljeg mehanizma kontrole od njega. Ne košta ništa a pritom je sveobuhvatan. Takav softver bismo mogli patentirati. Dok u zemljama Zapada ljudi brinu o tome da li je neko pogrešno sortirao smeće, ovde se najviše brine o tome da li je neko nešto rekao ili uradio protiv Srbije. Ukoliko je taj neko još i državni službenik, svileni gajtan je već spreman.

Novosti, 10.12.2012.

Peščanik.net, 10.12.2012.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)