- Peščanik - https://pescanik.net -

Trambo i još ponešto

Nisam znao ništa o Daltonu Trambu. Znam podosta o progonu u Makartijevoj eri, ali manje kada je reč o Holivudu. Sam film potvrđuje tezu Vlade Petrića o socrealizmu u američkom filmu.

Uz to podseća na čitav problem odnosa intelektualizma i populizma u Americi, gde je filmska industrija jedna od najviše sumnjičenih za, što bi rekao Stiven Kolber, “uništavanje Amerike”. U intelektualnoj Evropi se često sve to vidi upravo obrnuto, gde je Holivud isto što i američki način života. Zapravo, u filmu postoji lik, kojeg igra Džon Gudman, producent petparačkih filmova, koji motkom (palicom za bejzbol) brani pravo da zapošljava sve one, nezavisno od toga šta o njima misle patrioti, koji mu obezbeđuju snimanje jeftinih filmova na kojima može da zaradi. Mali preduzetnik i crna berza protiv državnog nasilja i samozvanih patriota, takoreći autošovinistički liberalizam kao slika prave Amerike.

Sada o kapitalizmu. A povodom neuspele prodaje Telekoma. Kako je to skinuto sa dnevnog reda za jedno, verovatno duže vreme, možda ima smisla razmotriti neke od argumenata protivnika prodaje.

Jedan je bio da će strani kapitalisti zaraditi i “izneti profit”. To bi, pretpostavljam, trebalo razumeti ovako. Strani vlasnici bi profitom stečenim kod kuće ili u nekoj drugoj zemlji kupili Telekom, pa bi prodajom usluga u Srbiji ili izvozom zaradili i tu bi zaradu odneli kući ili bi je uložili u neku drugu zemlju. Ova se tvrdnja zasniva na pretpostavci da je cilj ulaganja stranaca u Srbiju da iznesu novac iz Srbije, dok to srpski vlasnik, a pogotovo srpska država, ne bi činili. Prvi deo tvrdnje nema smisla, jer stranac zapravo najpre iznosi novac iz svoje ili neke treće zemlje da bi ga uložio u srpski Telekom. I iz istih razloga iz kojih je počeo sa ulaganjima, on bi sa njima i nastavio dogod bi mu se isplatilo.

Što bi svakako učinio i domaći vlasnik, pa i srpska država. Uz tu razliku što bi, sva je prilika, uzeli kredit u inostranstvu, koji bi morali vratiti iz dobiti, dakle izneli bi novac izvan zemlje. A i inače, među onima koji se veoma glasno protive prodaji Telekoma strancima, ima i preduzetnika koji uglavnom ulažu i zarađuju u inostranstvu. Čime samo potcrtavaju besmislenost ove tvrdnje o gramzivim strancima i velikodušnim domaćim kapitalistima.

Drugi argument jeste da bi strani privatni vlasnik (a to se verovatno odnosi i na domaćeg, pa je zapravo reč o argumentu protiv privatnog ulaganja i vlasništva uopšte), dakle da bi kapitalista u Telekomu zaposlio znatno manje radnika nego što zapošljava država, jer bi samo težio profitu, dok država brine i o zaposlenosti. Nezavisno od toga koliko je to tačan opis srpske države, ako se pogledaju podaci o stopi zaposlenosti i nezaposlenosti u dužem periodu vremena, opet je reč o tvrdnji koja nema smisla. Jer država naravno uvek može da zaposli taj višak radnika koji bi izgubili posao u privatizovanom Telekomu. Štaviše, kako je pretpostavka da su zaposleni u Telekomu manje produktivni nego što bi mogli biti, što proizlazi iz tvrdnje da bi isti posao mogao da se obavi sa znatno manjim brojem zaposlenih uz isti finansijski rezultat, država bi mogla da ih zaposli, u načelu, sa povećanom produktivnošću.

Treći argument je da bi privatizacijom čitav sektor bio u rukama privatnih kompanija, koje bi se “lako dogovorile da povećaju cenu”. Zašto bi im to regulatorne vlasti dozvolile? Taj bi dogovor bio protivzakonit. No, uzmimo da se državi ne veruje, pa bi u sektoru u kojem je jedan konkurent manje produktivan, a to je u ovom slučaju Telekom, valjalo očekivati da višu cenu zapravo održava upravo to manje produktivno preduzeće, od čega naravno imaju koristi i svi njegovi konkurenti, jer su im profiti veći. A, što je još gore, ti visoki profiti ih ne podstiču na dodatna ulaganja, jer bi to vodilo nižim cenama. Novi privatni konkurent bi uticao i na cenu i na ulaganja upravo suprotno. Zaista, tamo gde konkurencije nema, privatni bi vlasnik gledao da iskoristi monopol, što međutim ne bi trebalo da je srpski slučaj.

Konačno, navodi se i to da je u nekim zemljama, recimo u Norveškoj Telenor, država vlasnik, većinski ili manjinski, preduzeća kao što je u Srbiji Telekom. Tu bi trebalo imati u vidu tri stvari. Prva, i ne najvažnija, jeste da su Telenor, ili u drugoj oblasti Gasprom, državna preduzeća u svojim državama, ali su privatna u Srbiji. Drugo, neke zemlje imaju suficite u razmeni sa inostranstvom, recimo po osnovu zarade od prodaje nafte. Te zemlje fiskalne suficite ulažu u inostranstvo i preko državnih preduzeća. To nije srpski slučaj. Možda srpske vlasti žele da pozajme novac u inostranstvu pa da ga ulože u Republiku Srpsku, ali to je zapravo strano ulaganje posredstvom dveju srpskih vlasti. Neke, opet, zemlje vide korist u tome da imaju manjinske udele u nekim preduzećima iz različitih razloga, koji uglavnom nisu u vezi sa cenom usluga i brigom za zaposlenost. Konačno, treći razlog jeste svakako najvažniji. Da li je Telekom najbolje ulaganje za srpsku državu? Zanimljivo je kada nacionalisti i socijalisti kažu da jeste zato što je reč o preduzeću koje je profitabilno. Međutim, država, posebno u manje razvijenoj zemlji, ne bi trebalo da ulaže u profitabilna preduzeća, jer bi to trebalo da rade kapitalisti, već tamo gde su socijalne dobiti veće od privatnih, pa nedostaju privatna ulaganja. Pa ako je to obrazovanje, ili nauka, ili kultura ili infrastruktura ili jedna ili druga vrsta usluga koje država pruža u gradovima i selima. A kakvo je stanje u tim oblastima, socijalni prinosi na ta ulaganja moraju biti nekoliko puta veći od profita koji se ostvaruje u Telekomu.

Novi magazin, 04.01.2016.

Peščanik.net, 05.01.2016.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Paradigma Telekom

Mijat Lakićević – Sindrom Telekom

Dimitrije Boarov – Odustajanje kao olakšanje?


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija