- Peščanik - https://pescanik.net -

Tranziciono blato moći i novca

Šta se dogodilo sa demokratijom u Srbiji? Kakva je njena budućnost s obzirom na političku situaciju nastalu nakon poslednjih izbora? O tome se raspravljalo na tribini Betonovog projekta o razvoju i sudbini demokratije u Srbiji i globalno. Pošto je Srbija još uvek u post-autoritarnom period, za nju je ključno pitanje dokle je stigao proces konsolidacije demokratije, da li smo napredovali ili nazadovali te koje su osnovne prepreke da ona postane stabilna demokratska država, sa čvrstim i predvidivim institucijama. Od pada autoritarnog režima Slobodana Miloševića, računa se da je Srbija dobila izbornu demokratiju, tj. da se vlast formira na slobodnim i poštenim izborima. To podrazumeva određeni korpus političkih i građanskih prava, slobodu medija i opozicije. To takođa podrazumeva više puta ponovljenu mirnu smenu vlasti te nestanak bilo koje moćne grupe koja bi pokušala da vrati društvo u prethodno – autoritarno stanje. Promene vlasti svedoče da je presto prazan, što je najefektnija i najkraća definicija demokratije. Na prvi pogled bi se reklo da je ove jednostavne testove Srbija prošla. Po našoj oceni, Srbija je ostala na samom minumumu, jer je sem sumnjive regularnosti izbora, njihov politički smisao ispario i institucionalna osnova izostala, pa se taj demokratski minimum održava na tankoj žici.

Teorija o konsolidaciji demokratije kaže da slobodni i pošteni izbori ne mogu opstati a da se ne pokrenu složeni procesi produbljivanja demokratije i razvoja celokupnog društvenog sistema, kao povoljne okoline za razvoj stabilne demokratije. Ako se to ne desi, izborna demokratija se vremenom istanjuje, ona postaje fasadna: izbori su formalno ispravni (ili delimično ispravni), stranke se smenjuju na vlasti, ali je politika pozadisnki okupirana i ispražnjena od svog smisla i efekata koje bi trebalo da ima. Kad se tome dodaju sve raširenija praksa kupovine glasova, netransparentno finansiranje stranaka (i pored obilnog budžetskog finansiranja), nepostojanje jasno formulisanih političkih ideja i programa, obesmišljavanje izborne volje građana izbornim zakonom i kontrola medija koja favorizuje stranke na vlasti i njihove finansijere, onda dobijamo opis isušene izborne demokratije koju danas imamo u Srbiji.

Tranzicioni glib

Kako dolazi do obustave demokratske konsolidacije i gomilanja demokratskog deficita, čije trajanje nije ograničeno (osim ako Srbija ozbiljno ne zakorači ka Evropskoj uniji)? Odgovor na ovo pitanje treba tražiti kako u nepolitičkim poljima društvenog sistema kao uslovima za razvoj demokratije, tako i u samom političkom sistemu.

Što se tiče uslova, treba podsetiti da je demokratski proces započeo u nepovoljnim okolnostima, u društvu zatrovanom nacionalizmom i devastiranom ratovima, zločinima, izolacijom, pljačkom i kriminalom. Demokratija je stigla u jedno poraženo društvo koje se jedva prebacilo na drugu stranu obale. Ono nije imalo ni svest o sebi a ni snage da se suoči sa lošom prošlošću, izvuče konsekvence i napravi novi plan za budućnost. Nije podvučena crta i nije odbačena ratna i nacionalistička politika koja je dovela do propasti društva, razvaljivanja države i totalne ekonomske isrcpljenosti. Iako su nacionalističke kočnice malo popustile, ideološke i vrednosne prepreke sve do danas sputavaju ekonomski i demokratski razvoj. Pri tom treba imati u vidu da se modernizacija ekonomije i države morala događati u tranzicionoj šemi, u uslovima transformacije pretežno socijalističke privrede u tržišnu i društvene (državne) svojine u privatnu. Da bi bila uspešna, tranzicija mora da obezbedi istovremene promene u svim ključnim podsistemima društva, u čemu odlučujuću ulogu ima normativni sistem tj. pravna država, jer se samo tako može preduprediti tipična tranziciona devijacija – koruptivno povezivanje političke i ekonomske moći, koja nepogrešivo potapa i demokratiju i ekonomski razvoj.

Ovu opasnu zamku Srbija nije izbegla i u njoj se duboko zaglibila. Kako se privatizacija odvijala bez zakonske kontrole, netransparentno, često i kriminalno, ona je postala rodno mesto sistemske patologije te povezivanja politike (države) i novca. Ono je s jedne strane obesmislilo političke stranke i urušilo državne institucije, a s druge onemogućilo razvoj tražišne privrede i zdravog poslovanja. Vladajuće koalicije funkcionišu tako što svaka stranka u vladi deluje samostalno i za sebe, u punoj slobodi od bilo kakve kontrole i podnošenja računa. Tako je “pojeden” javni interes građana. Tranziciono blato moći i novca, prekriveno retorikom – malo nacionalizma malo proevropejstva, uspešno je obustavilo reforme u Srbiji, ponovo dovedeći društvo u stanje beznadežnosti, siromaštva i regresije. Paradoksalna pojava višepartijske diktature bila je siguran pokazatelj da je demokratska konsolidacija obustavljena. S tim u vezi stoje i drugi neprijatni pokazatelji: monopoli u privredi, ogromna nezaposlenost, nerešiv spoljni deficit, gušenje preduzetništva, političko („burazersko“) distribuiranje poslovnih pogodnosti, veliki javni sektor kao partijski plen i izvor ogromne moći vladajućih koalicija koje su postale i jedini sigurni poslodavac na svim nivoima. Ovi procesi su formirali klasnu hijerarhiju na čijem je vrhu političko-oligarhijska klika koja drži sve resurse u svojim rukama, iza nje stoje klijentelistički srednji slojevi, a ostalo su marginalci: nezaposleni, nekvalifikovani radnici, siromašni i diskriminisane manjine.

Zbog dominacije ovakvih procesa i struktura, petooktobarske političke snage za 12 godina nisu uspele da zaustave propadanje koje je započelo početkom devedestih godina. Privredna aktivnost tj. bruto nacionalni dohodak iz 1989. godine, pre Miloševićeve kataklizme, dostignut je za svega 65 ili 70 odsto. Ispostavilo se da je post-petooktobarski period doživljen kao još jedan traumatičan period, u kome je ubijen premijer Zoran Đinđić, ali i kao još jedno pustošenje društva u organizaciji političko-tajkunske klike, čiji predvodnici su iz DS-a, DSS-a, G-17 plus, SPO-a. Reč je o strankama koje su se izjašnjavale kao demokratske i proevropske (sem DSS-a, koja je odustala od EU), a uprvo su one nastavile stari način upravljanja koji uvek bira neoficijelni, tj. antipravni i neformalni način odlučivanja kao dictum naše tradicionalne kulture i koji je u uslovima tranzicije proizveo zatvorenu (više)partijsku državu, u formi političkog kartela koji vlada društvom. U tom kartelu je poslednjih godina glavnu reč vodila Demokratska stranka, pa je zato ona platila ceh na poslednjim izborima za autokratsko i arogantno vladanje, miniranje institucija i još jedno izgubljeno vreme da se reše gorući problemi društva.

Obesmišljavanje politike, uzurpacija institucija i pozadinske moći

Drugo polje u kome ćemo posmatrati isti period, obuhvata sam politički sistem u kome se odigrava demokratska konsolidacija. Šta je tu trebalo da se događa a nije se dogodilo? Procesi konsolidacije se moraju odvijati na vertikalnoj i horizontalnoj dimenziji političkog sistema. Prvi aspekt obuhvata produbljivanje odnosa između građana i vlasti. Ono se ogleda pre svega u tome da građani žive po zakonima koje su sami odobrili i to obezbeđuje parlament. Vladina politika treba da izražava volju i preferencije građana iskazane na izborima; ona to treba da čini transparentno, odgovorno, efikasno i u skladu sa zakonom. To je sve ono što se podrazumeva pod dobrim upravljanjem („good governance“). Da bi se uspostavilo ovakvo, demokratsko upravljanje, ključnu ulogu imaju horizontalne strukture, podela vlasti te odnosi uzajamne kontrole i ravnoteže između tri grane vlasti – zakonodavne, izvršne i sudske. Nezavisno sudstvo te vladavina prava predstavljaju kičmu i demokratskih izbora i dobrog upravljanja. Reprezentativna i ustavna demokratija čine jedinstven sistem koji se naziva liberalnom demokratijom, u čijem su centru prava pojedinca i vladavina prava. Ovaj sistem se “cementira” demokratskom kulturom i sistemom vrednosti.

Gde smo mi u odnosu na ovaj opis i zašto mu se nismo ni približili?

Odgovor na ovo pitanje je naslonjen na uslove razvoja demokratskih procesa koji su opisani u prethodnoj celini. Naime, ukoliko postoje jake pozadinske moći, to znači da glavne odluke ne donose oni koji su izabrani, niti se želje građana uzimaju u obzir, već one zavise od drugih, prikrivenih moćnih grupa, kao što to mogu biti vojska, crkva, organizovani kriminal, latifundisti ili oligarhijska klasa i njihovi poslovni interesi. U našem slučaju ovo poslednje je dominantno; ključni pozadinski uticaj koncentrisan je u finansijskim interesima vrhova vladajućih stranaka i njihovih finansijera (tajkuna). Novac i „burazerija“ su ispraznili politiku (i povratno, ta sprega preteranim i arbitrarnim mešanjem razara privredu). Ovo pražnjenje je toliko napredovalo da su za poslednje četiri godine i stranački lideri i funkcioneri postali tajkuni i poslodavci svojih porodica i partijskih drugova. Takvi procesi su se koncentrisali u vodećoj Demokratskoj stranci i zato je ona najodgovornija za sprečavanje demokratske konsolidacije. Njen lider i bivši predsednik republike je bio uspostavio ličnu vlast nad vladom, parlamentom i svim ključnim institucijama. Minirana je reforma sudstva i ugušena nezavisnost medija. Višepartizam je pukim umnožavanjem stranaka u parlamentu (sada ih ima već 46) obesmislio politički pluralizam: programske razlike su postale prazne makete a stranačka konkurencija je nestala u lažiranim ideološkim sukobima, zbog podizanja tzv. koalicionog potencijala i tajnih dogovara o budućim koalicijama.

Takvoj situaciji značajno je doprineo čisto proporcionalni izborni zakon po kome je Srbija jedna izborna jedinica; na izborima se nude zatvorene partijske liste a mandati od skoro pripadaju poslaniku (odborniku). To je dodatno doprinelo besomučnom kombinovanju i prekombinovanju vladajućih većina koje su izgubile svaku vezu sa građanima. “Narodni izabranici” se zbog jagme za vlast pred očima građana svakodnevno prodaju i preprodaju. Parlamentarna većina nije odraz izborne volje građana, nego nagodbi stranačkih “akcionara”, nosilaca određenog broja mandata. Više je nego očigledno da ovakav izborni sistem podržava oligarhijsku političku strukturu koja razbija i sam pojam opšteg interesa. Za sada se ne zna kako se ovakav izborni sistem može promeniti, jer polit-oligarhijskoj klasi odgovara dogovaranje iza leđa građana.

Poslednji izbori i gomilanje loših prošlosti

Neki komentatori smatraju da su izbori 2012. bili dramatični i da su doveli do tektonskih političkih promena. To se odnosi na promenu vlasti koja nije bila očekivana. Demokratska stranka je izgubila izbore tamo gde ih je jedino i mogla izgubiti – na predsedničkim izborima. A oni su izgledali najbezbedniji. Ne samo zbog medijskog favorizovanja i većih finansijskih sredstava, nego i zbog još jednom postavljene psihološko-moralne zamke da se nikako ne sme glasati za Nikolića i stranke iz mračnih devedestih godina. Iako je te snage sam Tadić već upriličio kao poželjne koalicione partnere (stupanjem u koaliciju sa SPS-om, a pričalo se o velikoj koaliciji sa SNS-om), ipak je ta zamka i na ovim izborima postavljena kao glavni adut. Ona ovog puta nije prošla. Tadića je napustio deo obrazovanih i politički pismenih birača zbog nezadovoljstva njegovom glumačkom politikom, koja nigde nije vodila. Oni su otišli u apstinente ili se oglasili kao beli listići. Iako oni nisu bili presudni, nezadovoljni građani uspeli su da na predsedničkim izborima sruše Tadića kao centar moći i tako kazne DS i njenog lidera zbog izneverenih očekivanja i katastrofalno lošeg upravljanja.

Kako smo pokazali, smena vlasti nije mogla ići preko rezultata parlamentarnih izbora (to je gotovo nemoguće, jer se unapred prave tajni dogovori ko će biti koalicioni partneri i kako će se formirati većina), nego samo preko predsedničkih izbora, na kojima se jedino mogla iskazati nesporna većinska volja građana. Padom njenog predsednika na izborima, DS je postala nemoćna da realizuje dogovorenu koaliciju, pa je došlo do promene parlamentarne većine i vlade. Prelazak u opoziciju je izazvao duboku krizu u strankama građanskog i demokratskog bloka. Ona nije prevaziđena, a možda se i neće prevazići, jer je kriza obelodanila da te stranke nisu izvršile svoj osnovni zadatak: modernizaciju društva i države i ubedljivo usmeravanje Srbije ka članstvu u EU. Umesto jasne vizije kojim putem treba ići, one su se dvostruko zaglavile: koliko u sopstvene finansijske interese i rušenje institucija, toliko i u nacionalizam, skrivanje ratnih zločinaca i povratak Kosova i nacionalnog pitanja na velika vrata.

Treba zabeležiti da je ovakav ishod izbora proizveo veliku frustraciju u krugovima takozvane Druge Srbije. Ona je započela odbacivanjem glasanja za manje zlo, definisano u odnosu na lošu prošlost devedestih godina. Ne treba glasati ni za malo ni za veliko zlo, već osvetliti situaciju bez alternative, u kojoj se vlast formira iza leđa građana. Postalo je jasno da je poslednja decenija još jedna loša prošlost, koja takođe zaslužuje da propadne i da joj se okrenu leđa. Opredelivši se za apstinenciju ili beli glas, ti građani su na predsedničkim izborima uticali da propadne Boris Tadić, odnosno pobedi Nikolić. Korak dalje – da se može glasati i za Nikolića, jer se samo tako može sprečiti konsolidacija Tadićeve lične vlasti, još više je podelio ovaj deo javnosti. Frustracije su pojačane najviše zbog moralnog osećanja griže savesti, a kod nekih i zbog ličnih benefita koje su imali od DS-a i Tadićevih ljudi. Te podele će ostati i niko ih ne može razmrsiti.

Od rasplitanja frustracija mnogo je važnije to da su izbori za predsednika republike pokazali da su građani razumeli situaciju i odlučivali svojom glavom o tome za koga će glasati i da li će uopšte glasati, ili će okrenuti leđa celokupnoj političkoj klasi. To je po mom sudu bio napredak. Spasen je demokratski minimum koji je osvojen petooktobarskim prevratom, jer se pokazalo da je presto prazan zato što građani tako žele. Napredak je i to što propagandne moralne zamke nisu uspele. Upravo su one nalagale da presto na neodređeno vreme bude okupiran strankama koje su same po sebi superiornije od postojeće konkurencije, ma šta one radile i ma koliko uništavale društvo. Odbacivanje takvih zamki pokazalo je da građani u Srbiji postoje i da će od sada kontrolisati svaku vlast, kako im se ne bi dogodilo da se jednog jutra probude u diktaturi. Ovog puta su to sprečili, bez demonstracija i sukoba. Čini mi se da se već sada vidi da će nova vlast biti pod većom prismotrom javnosti nego što je bila prethodna, što je više nego neophodno. Končano, dobro je što se nešto pomerilo, što šahovske figure više ne stoje na istom mestu, iako je nove poteze još uvek teško proceniti. Neki potezi su dobri (npr. odluka da se reše odnosi sa Kosovom), neki loši i neubedljivi, a neki su nejasni. Ohrabruje pomisao da se mogu pojaviti novi ljudi i formirati nove stranke koje bi potisnule ove postojeće koje su se pokazale nesposobnima da rešavaju probleme. Nova dinamika može dovesti do novih alternativa među kojima više ne bi bilo mesta celokupnoj političkoj klasi, u koju spadaju i stranke koje su sada na vlasti i u opoziciji. Najgore bi bilo da se nastavi dosadašnja vrteška istih ljudi i istih stranaka, samo u različitim kombinacijama. To bi značilo neprekidno bojenje fasade iza koje više nema ničega. Zato ne treba propustiti ovaj momentum. U njemu su pobedili građani i na njemu treba graditi nove mogućnosti.

Integralna verzija teksta nastalog u sklopu projekta „Ka razvijenoj demokratiji“, koji organizuje KPZ Beton uz podršku Ambasade Kraljevine Norveške u Beogradu. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost autora i ni na koji način ne odražava gledišta Kraljevine Norveške.

Peščanik.net, 21.11.2012.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)