- Peščanik - https://pescanik.net -

Trepča i Moskva

Trans-sibirska železnica, foto: Konstantin Novaković

Najrazumnije bi bilo da se Vučić i Tači dogovore da se srpski i kosovski deo Trepče spoje u jednu jedinstvenu firmu, da se onda uradi tzv. dju dilidžens (due diligence), tj. precizna finansijsko-organizaciona slika kompanije i da se onda ona privatizuje. Ali, od svih mogućih scenarija, ovaj je najnerealniji. I to ne samo, pa ni pre svega, zato što ni Tačiju ni Vučiću tako nešto ne pada na pamet. Jer, kao što se ovih dana pokazalo, ima od njih dvojice i većih jastrebova, koji su se, makar kada je o Srbiji reč, ispileli iz gnezda od kojih je to ponajmanje očekivano.

Realnije od pomenutog, kad smo već kod scenarija, deluje čak i neki mini blic-krig, kojim bi, bilo srpska bilo albanska strana, zauzimanjem neprijateljske teritorije, pokušale da situaciju reše nekom vrstom “svršenog čina”. Nešto slično ruskoj aneksiji Krima. Iz čega bi se moglo zaključiti kome bi jedan takav mali lokalni rat najviše odgovarao.

O sve jačem pritisku Rusije na zapadni Balkan sve je više dokaza. U slučaju Republike Srpske i Milorada Dodika to je očigledno da očiglednije ne može biti. Nešto južnije, tj. u Crnoj Gori, ruski napori da svrgnu Mila Đukanovića praćeni su ogromnim ulaganjima u crnogorsku opoziciju. Prema prilično pouzdanim informacijama ona su dostigla za malenu Crnu Goru basnoslovnih 25 miliona evra. Uzeto po stanovniku, naime, to je tri puta više nego što je svojevremeno Amerika uložila u obaranje Miloševića. Pobeda opozicije i posledično – verovatno, mada još ne do kraja izvesno – odustajanje od priključenja Crne Gore NATO paktu, što bi lako dovelo i do odustajanja od evrointegracija, značilo bi još jednu rusku uporišnu tačku u „mekom trbuhu“ Evrope.

Kada je, pak, o Srbiji reč, ruska ofanziva je, nakon višegodišnjih priprema, počela na prošlim izborima. Protivnici priključenja Evropskoj uniji (EU) i pristalice priključenja Srbije Evro-azijskoj ekonomskoj uniji (EEU), zahvaljujući raznim vrstama ruske pomoći, sada su zastupljeni i u srpskom parlamentu. Pre neki dan je Boško Obradović o tome opširno govorio sa skupštinske govornice.

Jasno je da sa ekonomske tačke gledišta EEU kao partner Srbije može biti tek deseti deo EU. Ne zato što to neko sa vrha države hoće ili neće, nego zato što je to interes najvećeg broja preduzeća. Naravno, nije sporno da se ekonomski sarađuje sa svakom zemljom na kugli zemaljskoj, pa i sa Rusijom i sa drugim članicama EEU, kao i sa Kinom i svim drugim državama, ali, prosto, trgovačke, tehničko-tehnološke, stručne, poslovne veze sa zapadnom Evropom građene su bukvalno vekovima. I one samo grubom silom mogu biti prekinute (a ničim ne mogu biti nadomeštene). Ali, nije samo reč o privrednoj saradnji. Druge veze, kao što su naučne, obrazovne, kulturne, nisu ništa manje jake. I one su višestruko brojnije, snažnije i značajnije nego sa Rusijom. Uostalom, nisu ni srpske nacionalne uzdanice, Pupin i Tesla, otišli u Rusiju, nego u Ameriku. Tako je i danas. Što je plastično opisao onaj vic: kako pametan Srbin zove glupog Srbina? Telefonom, iz Amerike. Znaju sve to, naravno, i nacionalni patrioti. Samo im političko licemerstvo i(li) intelektualno prostituisanje ne daju da to javno priznaju.

Potpora raznim dverima na ulazu u pakao nastavljena je kroz podršku Vuku Jeremiću u čiju je kandidaturu za genseka Ujedinjenih nacija Rusija najviše uložila. Pa iako Jeremić na kraju nije prošao, njegov ulazak u finale je pokazao snagu ruskog uticaja. Da Jeremić na kraju neće biti izabran znalo se od početka, ali ono što se uopšte ne zna to je da su Jeremića, pored ruskih, finansirali i neki ovdašnji proruski nastrojeni biznismeni. Kažu da su oni sa suzama u očima propratili Jeremićev poraz. Izvori su ruski i može im se verovati.

Konačno, očigledno, Rusi neće skrštenih ruku posmatrati ni predstojeće, predsedničke izbore. Najnovija poseta predsednika Nikolića Rusiji to najbolje potvrđuje. Najpre je za „počasnog generalnog konzula” Srbije u Sankt Petersburgu postavio ruskog biznismena Genadija Timčenka koga mediji opisuju kao „Putinovog druga i neprijatelja Zapada”.

A drugo, i važnije, nije slučajno Nikolić baš iz Moskve poručio da uopšte nije umoran, da mu predsednička funkcija ni najmanje nije dosadila i da na tom položaju ima još puno toga da uradi. U trenutku kada mediji pomno analiziraju ko bi mogao biti Vučićev kandidat za predsednika, tj. koga će Vučić podržati, nije na odmet postaviti i jedno drugo pitanje. Gde piše da Nikolić mora da ima Vučićevu podršku? Putinova bi mu nesumnjivo mnogo više značila.

Peščanik.net, 16.10.2016.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)