- Peščanik - https://pescanik.net -

Tri godine

Foto: Peščanik

Biće na kraju ipak sve u redu, za tri godine kada se milijardu evra slije u domaće zdravstvo, a pre svega u džepove medicinskih sestara, jer je njima sada najteže – umiruje nas Vučić. Zna on da je u zdravstvu i inače teško, zna on da iz zemlje odlaze lekari, a medicinske sestre pogotovo. Odlaze i profesionalni šoferi za plate dva ili tri puta veće nego što ih imaju ovde, kaže jedna druga vest, fali ih oko 5.000 u Srbiji, pa je za očekivati da na nekoj narednoj konferenciji Vučić najavi možda ne baš milijardu evra, ali opet neki zaslepljujuće visoki iznos, da i oni ostanu u Srbiji.

Pored medicinskih sestara, potencijalno šofera, imaju čemu da se nadaju i ljudi pod oružjem – za policajce i obaveštajce gradiće se jeftini stanovi, od 300 do 500 evra po kvadratu. Njih preko 20.000 biće zbrinuto, za tri godine. Medicinskim sestrama, šoferima, policajcima i obaveštajcima sada ne preostaje ništa drugo nego da ponavljaju – da nam poživi Vučić, bar još tri godine. Što je, ta apsurdna nada u Vučića, verovatno i jedina racionalna svrha svih ovih praznih obećanja – iz ugla onoga koji ih daje, a nema nikakve ingerencije da ih ispuni. Na stranu sad što za ispunjenje nedostaju i resursi.

Ako neko sada pomisli da će ovaj egzodus žitelja Srbije – koji država priznaje makar i ovako posredno dajući nerealna obećanja da će biti bolje, za proverbijalne tri godine, kao jasan pokazatelj poludecenijskog očajno lošeg rada – tekući režim naposletku morati da plati gubitkom vlasti, prevariće se. Ne zato što je to netačno. Naprotiv, istina je da odlazak radnica i radnika iz Srbije pokazuje da režim ne samo što je nesposoban da i njima, a ne samo najpametnijima, najobrazovanijima, najtalentovanijima, u zemlji napravi uslove za pristojan život od vlastitog rada; potonji, u stvari, gledano proporcionalno, ostaju ovde u mnogo većem broju, u nečasnoj kolaboraciji s vlastima.

Nego naprosto zato što je guranje žitelja Srbije na rub egzistencije jedini način da se održi postojeći poredak razobručenog, svojevoljnog vladanja zemljom. Svi koji ne odu jednostavno su prisiljeni da uđu u neku vrstu klijentelističkog, podaničkog odnosa sa režimom, jer se upravo taj režim trudi da pokaže kako drugačije, recimo od sopstvenog rada, nije ni moguće živeti u Srbiji. Vučić ne kaže – policajci i obaveštajci moći će od svojih plata da kupe stanove po cenama po kojima ih od svojih plata kupuju i ostali žitelji Srbije, recimo, medicinske sestre. Ne, on kaže – ja ću vam dati, ja ću izdvojiti, a za uzvrat morate mi biti lojalni podanici, barem još tri godine.

Na ovoj perverznoj kalkulaciji između nade i očaja održava se tekuća vlast u Srbiji. I time ruši neke uobičajene politološke pretpostavke o dobrovoljnom pristanku. Naglasak je naravno na – dobrovoljnom. Izvod je paradoksalan: u egzistencijalnoj iznudici žitelji Srbije prinuđeni su da se dobrovoljno odreknu elementarnog dostojanstva. Svest o tome da su ih u nepovoljni položaj doveli upravo oni koji ih sada ponižavaju svojim paternalističkim obećanjima – ne menja ništa na stvari, izuzev što je čini još gorom. Razboriti stav da imamo obavezu da se pokoravamo samo legitimnom režimu, to jest da su pravna i politička represija opravdane samo ako nastupaju u ime vrednosti individualne autonomije, ljudskog dostojanstva, slobode, moralne jednakosti i socijalne pravde – izvrće se tako naglavce: pokoravamo se režimu koji nas izlaže egzistencijalnoj pretnji oduzevši nam autonomiju, dostojanstvo i slobodu da u političku arenu stupimo kao moralno ravnopravni, bez straha da bismo za to mogli platiti drastičnim pogoršanjem svog socijalnog statusa.

Svoju danas već klasičnu knjigu iz devedesetih Šta je bio socijalizam i šta dolazi posle njega, Katherine Verdery završiće jednim kvaziproročkim zaključkom. Kazaće da izlazak iz socijalizma ne mora nužno voditi ka modernoj parlamentarnoj demokratiji i uređenoj tržišnoj ekonomiji (koje, i jedna i druga, legitimitet crpe iz ovde već navedenih vrednosti moderne: individualne autonomije, ljudskog dostojanstva, slobode, moralne jednakosti i socijalne pravde). Naprotiv, izlazak iz socijalizma može voditi pravo u neke nove, postmoderne oblike kvazifeudalnih poredaka i odnosa moći.

Drugim rečima, umesto da dobijemo legitimne demokratske predstavnike naroda dobili smo nelegitimne gospodare života i smrti. I na to pristajemo, iz dana u dan.

Peščanik.net, 16.10.2018.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)