- Peščanik - https://pescanik.net -

Tri prsta ili nadnica za strah

U kontekstu poslednjih zbivanja oko formiranja DS-SPS vlade, opstrukcije u parlamentu, hapšenja Karadžića i nastalih „tenzija“, ima smisla postaviti pitanje o neubedljivom startu proevropske vlade. Šansa je dobijena na izborima, ali je „proevropska“ vlada do sada pokazala neodlučnost, zbunjenost i neaktivnost. Ona je naročito vidljiva na ideološkom planu, na šta je s pravom ukazao Dejan Ilić u E-novinama:

„Mi živimo u haosu, pa onda i u ideološkom haosu. Jako je teško reći da su radikali i DSS u opoziciji, jer su oni ideološki na vlasti. Meni smeta ideološka neutralnost Demokratske stranke. Podržavam Karadžićevo hapšenje i izručenje, odlično je što su to uradili, to je dakle vlada koja realizuje ono što ja vidim kao ispravno. Ali ta vlada to ne kaže, nego kaže da nema ništa s tim. Kao da ni ne znaju zašto su to uradili. Tako ostavljaju to ideološko mesto praznim, prepuštaju ga radikalima, i ta radikalna pozicija je zapravo ideološki dominantna u ovom trenutku. Znači, u formalnoj opoziciji imamo nekoga ko ima ideološku prevlast, a sa druge strane je neko ko je formalno na vlasti, a smatra da ne mora da se jasno opredeli.“

Postavlja se pitanje zašto vladajuća, proevropska koalicija nije ideološki to jest legitimacijski eksplicitnija i odlučnija da u stare obrasce „nacionalne politike“ unese odgovarajuće promene? Ako su radikali i DSS nosioci ideološkog kontinuiteta sa Miloševićevim dobom, u smislu dominacije svesrpske politike (nasuprot interesima države Srbije i njenih građana, a takva se politika nije mogla samostalno  artikulisati van velikodržavnih interesa), postavlja se pitanje zašto demokratske stranke paktiraju sa njihovom ideologijom, na kojoj je donet i ustav 2006 godine?

Konsenzus oko nacionalnih interesa odmah je zatražen i nakon formiranja nove proevropske vlade 2008. Naime,  vlada je brže-bolje dostavila skupštini rezoluciju o kontinuitetu politike prema Kosovu. Proevropska vlada je toliko osetljiva na optužbe opozicije da je pristala na optužbe da je „izdala nacionalnu stvar“.

To dokazuje poslednja konferencija za štampu Borisa Tadića (3. avgust 2008). Njen cilj je bio da smiri „tenzije“, tako što će naglasiti da nema promene nacionalnog kursa. Nakon što je ritualno rekao da neće odustati od svoja dva najveća državna interesa – članstva u EU i odbrane državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta na Kosovu i Metohiji – Tadić je poručio da „ako neko misli da će ova vlada proevropske orijentacije odustati od nacionalnih interesa zbog evropskih integracija, taj se vara“.

Zatim je uredno potvrdio sve ostale nacionalne stvari: neće dozvoliti dovođenje u pitanje opstanka Republike Srpske, a obaveze prema Haškom Tribunalu je podveo pod ciljeve vezane za Kosovo (mora se i u odnosu sa Hagom poštovati međunarodno pravo, jer se samo tako možemo boriti za očuvanje Kosova u sastavu Srbije). Onda se naljutio na Hrvate zato što se nisu izvinili za zločine počinjene nad Srbima tokom Oluje (Mesić tvrdi da se izvinio).

Postavlja se pitanje zašto se Tadić izvinjava nacionalističkoj opoziciji, zašto oseća potrebu da ih uverava da ni u čemu nije napustio nacionalnu stvar? Pokušaj Tadića da se takmiči sa nacionalistima (sada su postali tendenciozno ekstremni, da bi produbili jaz u Srbiji i još dublje je podelili), stavlja ga u inferiornu poziciju, jer niko nikada iz Demokratske stranke, pa ni Tadić, ne može da se meri sa nacionalizmom Šešeljeve i Koštuničine stranke. Zašto se on toliko naseljava na njihovom terenu, kao da nema svoj na kome bi pokazao da može da igra drugacije, proevropskije, brže i efikasnije?

Neće se radikali smekšati. Oni i DSS su rešili da po svaku cenu dođu na vlast. Oni su sada zaigrali tu igru. Za nju im  baš dobro dođe nadvikivanje u patriotizmu, jer jer ih tu niko neće nadvikati. Tadić tako samo stvara ideološku konfuziju o kojoj govori Dejan Ilić, ali i vise od toga. Tako otvara vrata novim nestabilnostima. Ako se dozvoli da opozicija ideološki vlada, a da proevropska i reformska Srbija ćuti i tako nastavi da se skriva, to vodi ka poništenju izborne volje građana na majskim izborima.

Ako se na kraju zapitamo zašto je Tadićeva vlast tako mlitava i neubedljiva, mislim da nećemo pogrešiti ako kažemo jednu prostu stvar. On se uplašio. Možda s razlogom, ali razlozi za taj strah neće nestati tako što će predsednik Tadić pozdraviti naše sportiste na Olimpijadi „namerno naglašeno“ sa podignuta tri prsta. Kako sam objašnjava, to je namerno naglašeno uradio, jer je Sveto Trojstvo „naša ideja za koju se borimo“. Takvi gestovi neće odobrovoljiti DSS-radikalsku opoziciju, niti će takav efekat imati pozivanje na „kontinuitet“ sa njom. Pri tome se još biva toliko kompromisnim da se ne obavlja nijedan zadatak koji je nova vlast stavila na dnevni red.

Takva malodušnost vlasti i dečačko „puvakanje“ Predsednika Republike da je on neustrašivi Srbenda sa podignuta tri prsta pred očima Džordža Buša, preti novim trzavicama, ali i novim usporavanjem Srbije. Izgleda ćemo morati da sačekamo da narod stvarno povuče do nekih 90 posto podrške, pa da Tadić savlada svoje strahove i da tek onda i on i DS skupe hrabrost da krenu obećanim putem.

Peščanik.net, 11.08.2008.


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)