- Peščanik - https://pescanik.net -

Tri tvrde stolice

Foto: Predrag Trokicić u Beogradu

Iznad Batajnice i okoline leteli su ruski „migovi“ – frankenštajni skalupljeni od delova svoje rashodovane sabraće. To je donacija koja nas košta skoro 200 miliona evra, kako bi majstori doveli te ruine u stanje podnošljive polovnosti.

Bratskoj se pomoći ne može zameriti, svaka nezahvalnost je pitanje manjka rođačke učtivosti, a ushićenje pred takvim poklonima znak uočljive gluposti. Na nama je da istrpimo sve teške posledice tog nebeskog dara sestre Rusije. Sve što leti htelo bi da leti, kažu deca u onoj pesmi za Radost Evrope. Htelo bi, ali ne može.

Negde u to doba, dok je „jeroplan letijo“ nad Beogradom, Balkanu se približavao Hot Brajan Ji, pomoćnik zamenika, ili zamenik pomoćnika američkog državnog sekretara. Uopšte, Reks Tilerson drži do nivoa, pa je pre pet meseci odbio da telefonskim putem opšti sa Federikom Mogerini: „Šta ona ima meni da se javlja. Njeno je da razgovara sa mojim pomoćnicima“.

Eto, to je nivo. Dobro, čovek koji je za Trampa javno rekao da je moron, sa Mogerini može kako mu se prohte. Ona ga je valjda učtivo zamolila da joj raportira o čemu je razgovarao sa nekim evropskim liderom, a čovek koji je napredovao uz svu svoju šarmantnu sirovost, lepo joj je rekao da od..be!

Izgleda da ni Tilerson ne zna baš tačno ko je taj Ji; za njega je zadužen pomoćnik koga Hot Brajan zamenjuje u neprijatnim i opskurnim scenama. Onda Brajan podnosi izveštaj pomoćniku, niko odavde ne zna kako se taj zove, a ovaj u sažetoj formi obaveštava šefa, kad ovaj sabere vremena i volje da ga sasluša.

Tako je Ji stigao na zloglasno Balkansko poluostrvo, daleku periferiju sveta i zapušteno evropsko predgrađe, kako bi se uverio za šta su trenutno spremna domorodačka plemena – za mir ili rat – i o tome obavestio nekoga u Vašingtonu.

No još pre njegovog sletanja, svojim zvucima se oglasio Vulin, rekavši da je taj Ji svojim izjavama izvršio najgori pritisak na Srbiju u novijoj povesti, i to predlogom da bi Srbija morala konačno da se opredeli, ako želi da se primakne istinskom svetu.

Vulin je ministar sile, i zna kako treba sa velikima. No, pomoćnik zamenika se nije obazirao na Vulina, kao ni njegov daleki šef Tilerson na Mogerini. Sve što je želeo da kaže rekao je na nivou koji mu je zapao: predsedniku Vučiću. U suštini, on je u Beograd doneo dilemu kojom se mi mnogo godina bavimo kao neizbežnim delom našeg šizofrenog politikantskog žongliranja: kome i kako pripadamo, ako uopšte negde možemo da se denemo?

No kako to objasniti visokom gostu, zameniku pomoćnika, kome ništa ovde nije jasno, kao ni nama, niti je gajio mnogo nade da će mu bilo šta biti. Konačno je čovek shvatio da ima posla sa beznadežnim političkim autizmom, izgrađenim na ludačkoj percepciji o našoj nacionalnoj posebnosti, pa je nasušnu dilemu o pripadanju – da bi ga ovi ovde razumeli – sveo na fizički stolarski problem: Slušajte ljudi, ne možete istovremeno sedeti na dve stolice.

Navedena stilska figura, sve sa sedenjem i računanjem, po kome je jedna stolica simbolički ruska a druga američka, nije se dopala režimu. Njegova je lozinka opstanka vezana za nestabilnu klackalicu: ni jedna ni druga sila nije zadovoljna srpskim modelom nadripolitičkog koketiranja. Svaki definitivni izbor priklanjanja bilo kojoj strani značio bi brzi pad režima, svaki vid neutralnosti je iluzija za državu bez granica i dela teritorije.

Ne može se opstati ni sa idejom o večnom oklevanju, pa je Vučić odlučio da Hotu Brajanu Jiu skreše sve što ima. Ako bude neprijatno, šta on tu može, čovek nije u stanju da ukroti svoju urođenu hrabrost. Nekoliko dana pre toga imao je spontanu erupciju radikalskih atavizama, te je održao neprijatnu antiameričku lekciju novinarki televizije N1. Kao nekada Tito, Vučić je zamerio što su ga skraćivali: bio je to govor iz koga nije bilo šta da se izbaci! Uz sve nevolje, estradni umetnik Dačić je dobio osam sekundi više. Na toj američkoj televiziji.

Iz atonalnog snimka susreta na najvišem nivou, između predsednika Srbije i zamenika pomoćnika američkog državnog sekretara, moglo se videti da je „atmosfera napeta“. Tako su izvestili provladini dnevnici, ne misleći o tome koliko je navedena sintagma besmislena i glupava. No, ipak, razgovora je bilo, a Vučić je obećao da će se o „napetoj stvari“ oglasiti kad za to dođe vreme. U suštini, ponovo su pred javnost izašle te dve tvrde stolice, koje bi mogle, zbog konfuznih nedoumica srpskih zadnjica na vrhu, da ostanu prazne. I naravno, neizbežno je pitanje Kosova, što je dodatno frustriralo Vučića. Jer, upravo je on onaj „Aca Srbin“ koji poziva svog potrčka Marka Đurića, i daljinskim uticajem rešava stvar. Vučić naprednjak je na Kosovu učinio sve zbog čega bi ga Vučić radikal anatemisao kao izdajnika i plaćeničkog bednika.

Nema naznaka, niti će ih uskoro biti, koju će tvrdu stolicu izabrati Vučić i njegova nesolidna oligarhija. A pripadnik klike je, naravno, i neizbežni vokal Dačić, glas koji falšira, falsetuje, jodluje, ojka, ali se čuje.

I taj čovek je konačno objasnio u čemu je stvar. Dakle, nema razloga da visoki Ji udara čvrge Vučiću zbog pozicije Rusije u Nišu. On misli da su Amerikanci koji vode politiku pod uticajem igrica i filma „Rat svetova“. Da u Nišu ima „pet Srba, četiri Rusa i jedan (domaći) pas“.

To je sve o ruskoj bazi. A stolicu tuđu nećemo, kaže odlučno naš ministar spoljnih dela. Mi sedimo na srpskoj stolici. Tvrda je, ali je naša.

U razvoju ovdašnjih veština opstanka na vlasti, saga o tvrdim stolicama dobija neizbežni ironični, gastroenterološki, ili proktološki kontekst.

I stolice su tako postale trivijalna simbolika našeg opredeljenja ili stabilnosti pri sedenju na svome. Za prosečnog podanika svejedno je hoće li vodeća lica vlasti svoja cenjena dupeta okrenuti na istok ili na zapad. Rekao bih da nismo u stanju da pripadamo bilo kome, niti nas bilo ko hoće. Naše spasenje nije u beskonačnoj dilemi i konjosanju između Istoka i Zapada. Naša je propast u krotkom pristajanju da nas na jednu ili drugu stranu vode oni što godinama razdragano tumaraju u mrklom mraku, uvereni da nam je mesto samo u njemu.

Peščanik.net, 28.10.2017.

Srodni link: Mijat Lakićević – Za oktavu više


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)