- Peščanik - https://pescanik.net -

Trula moralna vertikala

Foto: Predrag Trokicić

Vraća li se Velimir Ilić kroz pomoćni ulaz u srpsku politiku, ako su ga već kroz ista vrata iz nje izbacili? U stvari, njegove ambicije su manje od političkih a veće od skrušenog odlaska u ilegalu, iako legendarni Velja nije u poziciji da bira. Uzeo bi bilo šta ako mu ponude, ali nisu mu ponudili ništa, niti postoji nada da to učine.

To je isti čovek koji je u petooktobarskoj revoluciji vodio odrede Čačana na Beograd, tražeći kasnije lavovsku naknadu za svoje prvoboračke juriše. Naravno da je nije dobio, ali dobijao je više nego što mu pripada, jer su do moći došle mnogo gadnije fizionomije od njega. Tako da Velimir, dotadašnji a i kasniji vlasnik Čačka, nikada nije došao do samog vrha, a sada je u nedoumici kako su dotle stigli mnogi, objektivno gori od njega. U međuvremenu, on je dobijao i ministarske resore pa ih gubio, svađao se sa vladarima kad mu nisu udeljivali očekivano. Šutirao novinare u živim televizijskim emisijama, urlao na novinarke. Kako se to kaže, nikada nije imao cedilo na ustima, pa je uz izrazito „kratak fitilj“ postao prototip besprizornog političkog siledžije.

U skladu sa političkom evolucijom i ličnom etikom, Velimir Ilić je promenio i svoje stavove o petooktobarskoj revoluciji, ili ma kako se taj prevrat zvao, pa se priključio onima koje je rušio. Kod svih je dobijao portfelje ili kabinete bez njih, postao poznat po „aferi naplatnih rampi“ u kojoj ne podržava velike krađe, ali sitna kraduckanja svakako da. Jer, „tako se to radi“, a manje se oštećuje država od koje se otkida samo po malo. Sa takvim stavom, Ilić je ušao u urbano-ruralnu legendu srpske praktične politike, koja postaje besramna veština nemogućeg, relativno jeftina kurva, čiji su makroi priproste secikese, a ipak surovi i nezajažljivi.

U takvom ambijentu Ilić se snalazio kao krmak u blatu, sve dok se prividno svemoćni gospodar nije dosetio kako mu takav, inače demodirani jurišnik više ne treba, čak ni u nekoj simboličnoj, i ne preterano potrebnoj kancelariji, sa izmišljenom dužnošću. Na kojoj ionako niko ne radi ništa, jer nema šta. Dogodilo se da Velimir Ilić, igrač za sve utakmice, sva mesta, sve timove i sva vremena, čak i za tako nepotrebnu stvar nije pogodan, podoban ni potreban. Kraj jedne protivrečne karijere. Tako je bar izgledalo.

Ali, Velja iz Čačka nije čovek koji će mirno da prihvati odbacivanje. Izbacili ga jesu, ali on je dobavio (dali mu, ubacili u poštansko sanduče?) neke fotografije, na kojima je ministar Zlatibor Lončar u prisnom zagrljaju sa zloglasnim članovima zemunskog klana. Dobro, ne mora da bude odgovoran izuzetno važan čovek ako ga zateknu sa nekim na ubuđalom starom snimku. Praznik, svadba, ispraćaj u vojsku, kermes, pijanka, sahrana, ljubi i grli ko koga stigne, srpska posla. Eto niotkuda slike sa nemilim likovima, ali to je bilo pa prošlo, nikom ništa. Ipak, Veljina priča je izazvala buku i bes, nezavisno od toga što je njegovu uspavanu etiku pokrenulo uskraćivanje koridorske sinekure.

Šta je, u stvari, radio sadašnji ministar zdravlja u zagrljaju sa masovnim ubicama? Ništa, grli on njih, grle oni njega, gledaju razdragano u „objektiv fotoaparata“. Lončar, to je isti čovek na kome leži temeljni deo odgovornosti za pad helikoptera, uz mnogo žrtava. Ministar je želeo da se slika na Surčinu, kako u jakom humanom nadahnuću spasava živote. Želeo je delotvorni politički marketing, lake poene u dirljivom trijumfu dobročinstva nad bolešću. Kad je smrt odnela pobedu nad pameću ministara Lončara i Gašića, prvi ministar Vučić je podviknuo na novinare i sve nas: „Ne dam svoje ministre“. Gašić je kasnije ipak morao da padne pred okolnostima da nije nadrastao prostačku duhovitost palanačkog kicoša, da bi i takav kasnije bio oslikan i metnut na fresku u obličju sveca u manastiru koji su sazidali njegovi dunđeri.

Sa Lončarovom novom aferom (novootkrivenom) može da nastane krupan problem u etičkom i vrednosnom preispitivanju ove vlasti. Naravno, ako ona uopšte drži do toga. Vučićevo objašnjenje da se Lončar sa zločincima slikao u „obližnjem kafiću“, posle uspešne operacije oca jednoga od njih, zaslužuje sažaljenje za pamet i logiku onoga koji objašnjava, pod uslovom da taj zaista ne misli da naša naivnost nema granica. Mada, moguće je i da nema.

Tako je „slučaj Lončar“ ipak teško pao pripadnicima užeg jezgra vladajuće klike, pošto se kompromitovani ministar teško može pustiti niz maticu, a još teže održati. Senke ubilačkih klanova i njihovih ikona nadvijaju se nad mnogim pripadnicima vlasti i opozicije. Sa malim odstupanjima, svi iz devedestih još su ovde. Ta galerija potrošenih lica i ideja opterećuje svojim teškim hipotekama sve oko sebe. Sa Lončarom na leđima, Vučić ostaje čovek iz najcrnje prošlosti, sa svim zastrašujućim detaljima iz jedne inkvizicijske biografije. Lončar potpuno briše premijerovu idiličnu futurističku dimenziju, jer ona ne postoji, budući da je mrak prirodni ambijent iz koga dolazi vlasnik svih praznih obećanja koja nam daje, uz razaranje života kome se ne vidi kraj.

U svemu tome, pojava Velje Ilića, kao čoveka koji nešto nije dobio, pa je odlučio da na svetlo dana iznese mračne porodične albume, i te kako ima nekog nastranog smisla. U opticaju je pogubna etika vlasti i vladanja, snažna simbioza između političkog i realnog podzemlja, koja se bez teških trauma neće i ne može raseći. Ilić više nego dobro zna ko je ko i šta u takvoj deponiji, odakle je došao i šta smera.

Nije toliko užasna sama ta pukotina u vođinom vladajućem hegemonu, koliko saznanje da Velja Ilić, takav kakav je, ipak predstavlja moralni stožer režima, odakle je upravo otpao.

Peščanik.net, 01.02.2017.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)