U vrijeme otkazanih letova

Slučaj je htio da sam cijeli taj dan proveo na plaži na Neretvi u Čapljini, pa sam tek predvečer prelistao vijesti i portale i shvatio da sam odlukom ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića bio pošteđen prizora slijetanja Aleksandra Vulina iznad glave mi.

Kako se stvar dalje razvila, čitava javnost manje-više zna, jer je potpredsjednik Vlade Srbije ipak došao u Čapljinu drugim putem, da bi sudjelovao na komemoraciji pobijenim Srbima iz doba NDH u Prebilovcima i onda opet izjavljivao sve što mu je tom prilikom moglo pasti na pamet, a za što je unaprijed znao kakve će reakcije izazvati.

I jedino što čovjeku, ovako, na prvu, ostaje je iskreno žaljenje zbog načina na koji ovdašnji nacionalistički radikali i egzibicionisti, često i jedno i drugo u istoj osobi, parazitiraju nad nevinim ljudima i u svemu tome vidno uživaju.

U ovom Vulinovom ateriranju u Prebilovce, a isto vrijedi za sve političare koji se postavljaju kao da imaju ekskluzivno pravo na to da budu predstavnici nacije, na svim mjestima zločina, kojih, nažalost, ima puno, nema ni p od pijeteta, ni s od sućuti, kao ni r od razumijevanja da u takvim prilikama jednostavno ne trebaju ništa govoriti. Ali, kad bi oni to tako shvatili i postavili se na jedini moralan način u takvim situacijama, izgubili bi svrhu dolaska na mjesta stradanja.

Sasvim slučajno i, nažalost, dobar dio šire familije moje bake iz Čapljine, pobijen je u ustaškim zločinima u čapljinskom kraju, pa i u Prebilovcima. Te ljude nikad nisam imao ni priliku upoznati, ali uvijek ih se sjetim kad tim putem prolazim, jednako kao što mi često, koliko god uživao u Neretvi, padne na pamet onaj zločinački stih iz ustaške pjesme o Neretvi koja je Srbe nosila, kad se nalazim kraj Neretve u Čapljini. O tome koliko je to zločinačko nasljeđe uhvatilo korijena, svjedoči i to da su na nedavnom ustaškom derneku u Imotskom brojni mladi ljudi nosili crne majice sa stihovima iz te pjesme o kamionima koji kroz Imotski jure. A koliko je teško očekivati da će ta ideologija tek tako nestati, svjedoči i to što je logor u Dretelju, prije nego što će ga HVO pretvoriti u logor za bošnjačke civile, bio logor za Srbe iz doline Neretve, što je nekako potisnuto u drugi plan zbog dubokih posljedica koje je ostavio drugi rat.

Da se samo malo sa stvarnim interesom provezao dolinom Neretve i prema Stocu, Aleksandar Vulin bi mogao shvatiti koliko je tu još uvijek spaljenih srpskih kuća i koliko teško žive oni koji su se vratili. Pa bi možda mogao razmisliti o tome kako da pomogne onima koji su danas živi umjesto što koristi pobijene za slanje političkih poruka. To što je dobro da su obnovljeni manastir u Žitomisliću i Saborna crkva u Mostaru i što oni lijepo izgledaju, ne znači da će se ljudi vratiti.

A što se tiče te stvarne srpske Hercegovine uz Neretvu, puno je razloga zbog kojih se ti ljudi ne vraćaju i oni se ne razlikuju previše od razloga zbog kojih se Bošnjaci i Hrvati ne vraćaju masovno u krajeve iz kojih su protjerani ili iz kojih su otišli svojevoljno nakon što su razumno zaključili kako im je pametnije otići. I na te ljudske strahove i razloge, ni Vulin, niti bilo tko drugi ne može utjecati.

Međutim, ono na što može utjecati, a radi sve suprotno od toga, jeste glorifikacija Republike Srpske i kao ideje i kao prakse. Nevjerojatno je na koncu i besramno inzistirati na Republici Srpskoj i njenoj glorifikaciji, a istovremeno javno žaliti nad sudbinom Srba koji ne žive u tom entitetu. Kao da je tako teško shvatiti da bi stvari oko povratka i života puno lakše funkcionirale kad ne bi bilo ekskluzivnih teritorija i entiteta.

Ili možda svi to shvaćaju, ali im ovo savršeno odgovara.

Oslobođenje, 09.08.2024.

Peščanik.net, 12.08.2024.