Kada danas obični ljudi, koji nisu samo neopterećeni nacionalizmom nego čak ne mogu ni pojmiti zašto je toliko ukorijenjen, pokušavaju izraziti čuđenje aktualnom situacijom, redovno povlače paralele s Jugoslavijom iz sedamdesetih. Čak preciznije, s odnosom prema turistima iz Njemačke i Italije, ne shvaćajući zbog čega su rat i ratno nasljeđe danas življi nego ikada.
A stvar je bolno jednostavna. S jedne strane, samo u Hrvatskoj imamo jasne pobjednike, dok je u Bosni i Hercegovini rat zaustavljen, a postratna BiH konstituirana kao provizorij, na temelju brzopoteznog primirja u pat-poziciji. S treće strane, ideologija srpskog imperijalnog nacionalizma koja je pokrenula sve ratove nezadovoljna avnojevskim granicama, svim porazima unatoč, življa je nego ikada. A ista stvar je i sa svim ostalim nacionalizmima koji se, kao i onda, hrane s ovim najvećim.
Konačno, četvrta stvar koju sam možda trebao napisati na početku, danas su na vlasti one politike i ideologije koje su počele i vodile ratove. To u Jugoslaviji nije bio slučaj. Imali smo jasne pobjednike, jednu partiju na vlasti i izrazito antifašističku i antinacionalističku ideologiju. Ovi koji danas vladaju imaju pretorijansku gardu ratnih veterana na odlasku i njihov podmladak u vidu navijačkih skupina koje su sada u punoj snazi, militantni su i sistem ih praktično štiti.
Dodatno, nove generacije danas se slabo međusobno poznaju, ako uopće, i gotovo ništa integrativno ne osjećaju i ne uče, s rijetkim izuzecima u nekim urbanim središtima i gradovima, gdje ljudi još u malom postotku zajedno žive. Na koncu, sve ovo dovelo je do toga da su danas mržnja i međunacionalno povjerenje veći i gori nego uoči rata 1992. godine. A geopolitička situacija je neusporedivo gora nego onda kada je pao Berlinski zid. Jedno pak od žarišta te nove geopolitičke situacije je upravo Bosna i Hercegovina.
Sasvim sigurno nisam jedini tko i dalje zaplače kad vidi i čuje snimku s Balaševićevog posljednjeg predratnog zagrebačkog koncerta kada pjeva „Samo da rata ne bude“. Puna dvorana je pjevala tada s njim, možda i plakala. A rata je svejedno bilo.
Da vidimo, dakle, što se događalo posljednjih dana u BiH. Masovna okupljanja navijačkih skupina po gradovima u Republici Srpskoj u slavu Ratka Mladića. I ne, to nije folklorni fašizam kakvim ga vole nazivati oni koji zatvaraju oči pred stvarnosti. To je vrlo stvarni fašizam koji bi opet sve ponovio ukaže li mu se prilika.
U Mostaru su, pak, Vlada i premijer Republike Hrvatske de facto došli još jednom podržati kampanju HDZ-a za izbore kao i svaki put, dodijelivši ozbiljne količine novca raznim projektima iz obrazovanja, kulture i zdravstva, a ponajviše za završetak zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. One iste zgrade o kojoj sam pisao više puta, pa i o toj temi ugostio Safeta Oručevića u podcastu.
Na to je reagirao mostarski muftija, opet u vlastitoj kampanji za reisa i s fetvom koju bi trebali slijediti javni službenici muslimani. Njemu je, pak, odgovorio predsjednik mostarskog HDZ-a i u takvoj situaciji je bilo kakva rasprava o svakodnevnom životu nemoguća.
Oko ovog slučaja ću ponoviti. Nema nikakve sumnje da je HDZ odlučio mimo svih odluka o zajedničkoj centralnoj zoni Mostara, nju prisvojiti za Hrvate i podebljati nekadašnju ratnu liniju. I s te strane vjerujem svim Oručevićevim papirima i argumentima. Baš zato je nepotrebno, promašeno, skreće s teme i nabacuje loptu na volej HDZ-u, inzistiranje na priči o haremu kojeg nema još od Austro-Ugarske, na zemljištu koje nije uknjiženo na Islamsku zajednicu.
Ovo je, naravno, vrh ledenog brijega i problema koji u Mostaru stvarno postoje. Kad Ivan Novak, predsjednik gradskog HDZ-a, odgovara muftiji Dedoviću tvrdeći da sve javne zdravstvene, obrazovne i kulturne institucije u koje je novce uložila Republika Hrvatska ne koriste i neće koristiti samo Hrvati, on govori istinu. Međutim, druga strana te istine je da sve skupa tome služi da utvrdi koncept i ideologiju nekakvog hrvatskog, odnosno zapadnog Mostara i dominacije tog naroda u gradu, što je ideološka opsjena nastala na ratnom nasilju.
No, demonstracije podrške Mladiću i politički odnosi u Mostaru samo su ovotjedni primjer kakva je, zapravo, situacija u Bosni i Hercegovini. I iskreno, da me netko prije godinu-dvije-tri pitao, odnosno jesu me pitali mislim li da bi opet moglo zaratiti, često sam se ljudima i smijao. Navodeći da za rat trebaju naoružanje, geopolitički interes i ljudi spremni ginuti. Sad za njega ima geopolitičkog interesa, ovih koji mrze i koji su spremni ginuti ima sasvim dovoljno, mržnju se na ulicama i po društvenim mrežama može nožem rezati, a normalnih ljudi i antifašista je sve manje i sve su stariji.
Oslobođenje, 04.09.2026.
Peščanik.net, 07.09.2026.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Dragan Markovina (see all)
- Samo da rata ne bude - 07/09/2026
- Bešćutno lice đenerala zla - 29/08/2026
- Vještica iz Žegara - 25/08/2026
