- Peščanik - https://pescanik.net -

Ubijanje mrtvih heroja

Moša Pijade, Ivo Lola Ribar, Đuro Đaković, Ivan Milutinović, foto: Peščanik

Sve je počelo vrlo brzo. Ili bi ispravnije bilo reći da nikada nije ni prestajalo, da je sve vreme tinjalo po raznim budžacima, kružocima, na slavama i soareima, u frustracijama malograđanskog sentimentalizma. Ali je svoju snažnu eksploziju doživelo od sredine osamdesetih – početka devedesetih godina prošlog veka. Skupština Republike Srbije, čiju je većinu sačinjavala partija koja i danas voli da se naziva socijalističkom, usvojila je i u službenom glasilu objavila Preporuku za uklanjanje iz naziva gradova, trgova, ulica, prosvetnih i kulturnih ustanova – imena ličnosti, koje su odgovorne za pljačku Srbije, preseljenjem njenih fabrika i višedecenijskom ekonomskom politikom na štetu Srbije, kao i vraćanje imena znamenitih ličnosti u istoriji srpskog naroda (SG RS 48/1991). Među prvim „pljačkašima“ Srbije ulicu u centralnoj gradskoj zoni je izgubio Ivo Lola Ribar, proslavljeni omladinski aktivista, skojevac, partizan, koji je izgubio život novembra 1943. godine. Ni Moša Pijade nije se duže održao. I tako redom…

Najlakše bi bilo napisati kritički tekst o vandalizovanju grobnice Narodnih heroja na Kalemegdanu. Mogao bi to da bude tekst ispunjen prezirom, negodovanjem i osudom. Lako bi bilo napisati koliko je čin skrnavljenja grobnog mesta kukavički. Ne bi bilo teško ni demaskirati glupost i gotovo komičnu promašenost poruke „СМРТ КОМУНИ“, ispisane na grobnici decenijama mrtvih ljudi koji su se borili za poredak kojeg već odavno nema. Međutim, u takvom pristupu bilo bi nečeg nedostojnog ličnosti heroja sahranjenih u grobnici na Kalemegdanu. Želeo bih, umesto bavljenja karakterom skrnavljenja, da se osvrnem na izbor mesta za ovakav postupak i na samu poruku – „СМРТ КОМУНИ“, praćenu svedenim simbolom Srpstva – četiri ocila u poljima oko krsta – koji u ovakvom kontekstu više asocira na kamu, što je slučajna, ali adekvatna simbolika.

Iako je ranije već bila vandalizovana, grobnica Narodnih heroja prećutno je poslednjih godina postala središnje mesto isto tako prećutnog konsenzusa da se u tobože dvostruko antifašističkoj Srbiji neki ostaci i tog sporednog, manje važnog i u svemu spornog komunističkog antifašizma ipak moraju tolerisati (poštovanje bi već bilo prevelika koncesija). Otuda je ovaj čin, usmeren baš na ovaj spomenik, verovatno nenameravano podsećanje na notornu istinu da od takozvanog „nacionalnog pomirenja“ u antifašizmu nema ništa. Jer poruku „СМРТ КОМУНИ“ mogao je napisati podjednako i neki novo-dražinac, dekretirani antifašista, i neki novo-ljotićevac: oni ostaju verni svojim „očevima osnivačima“ i samo su oni, danas, kao i onda, istinski pomireni u nacionalnoj antikomunističkoj paranoji.

Upotreba pojma komuna u kratkom napisu na grobnici upućuje da pisac poruke nije tek površno galvanizovani antikomunista, (naj)mlađe generacije, koji je na uvo primio neka nagvaždanja o komunistima i komunizmu i njihovom neupitno antisrpskom delovanju, od Karla Marksa do današnjih dana. Reč komuna je u literaturi objavljivanoj na srpskom jeziku od devetnaestog veka, ali naročito međuratnom i ratnom periodu, upotrebljavana kao sinonim za komunizam. (To sve nije nimalo slučajno, jer je pojam u marksizmu imao takvo značenje.) Komunisti su, konsekventno, često nazivani komuncima. Sa zaoštravanjem antikomunističke propagande pojam je poprimao pežorativno značenje. Ovo ukazuje da je pisac poruke manje ili više prilježan čitalac izvorne antikomunističke literature, a ne samo najnovijih prepričavanja i prežvakavanja slavskih skaski o mrskim komunistima, komunjarama, crvenima. Naprosto, u upotrebi reči komuna umesto komunizam ima nešto duboko arhaično i reakcionarno, pa zlokobna poruka ne deluje samo kao puka parola.

Ko god da je učinilac ovog dela, jedno se čini izvesnim: uvredljivo i selektivno tolerisanje narodnih heroja, kojima se velikodušno dopušta da počivaju na počasnom mestu, uz trivijalno izvinjenje da su, eto, i oni deo istorije, kao i zato da bi se masno lagalo o sopstvenom antifašizmu pre ili kasnije neminovno doživi ovakvu epizodu. Drugačije ne može ni biti: Moša Pijade, Ivan Milutinović, Lola Ribar, Đuro Đaković heroji su jedne druge civilizacije. Oni pripadaju zemlji koja je sebe videla kao plebejsku republiku jakobinaca i samo je pitanje trenutka kada će neko da ih podseti da za njih nema mesta u otadžbini.

Peščanik.net, 10.12.2019.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.