- Peščanik - https://pescanik.net -

Uloga Vučića u sopstvenom životu

Foto: Predrag Trokicić

Jedan golman, koji brani prostor od ulaska lopte „kroz vratnice“, očajan zbog sudijske odluke – koju je procenio kao nepravednu – najavio je svoje razdržavljenje. Vratiće, kaže on, srpski pasoš, jer se takva sudijska slabovidost i pristrasnost ne mogu trpeti, niti se pak može živeti u državi gde su one moguće. A sve zbog toga jer je sudac, kako bi rekao Mladen Delić, „fućkao gol, iako gola bilo nije…“

Izgleda da se golman brzo pokajao zbog svoje apatridne brzopletosti, pa je izvesno da će svoju putovnicu zadržati. Kao, mladost-ludost, vrela krv, sportska strast. Ohladio se momak, pa se izvinio naciji. Neće je napustiti.

Nevažno je, međutim, je li u srpskoj oračkoj verziji fudbala jeste ili nije bio gol, kad se mnogo ozbiljnije igre odvijaju u loptačkoj mafiji, koja pod dilerskim opijatskim uzdama drži brojnu stranačku paravojsku. A ona je, uz patriotsko navijanje, zadužena da kliče nekadašnjem huliganu.

Taj se uzdigao daleko iznad stvarnog sebe, pretvoren u drvenog boga, sve glasniji, nejasniji i mahnitiji kako vreme prolazi, neopisivo i nepovratno ljut na sve koji ga ne mogu razumeti. A ne može ga razumeti skoro niko od onih koji moraju da ga slušaju. Oni su prepadnuti da nisu možda ogluveli, otupaveli, je li im mentalni sklop pod manom, ili se njihov lider toliko misaono udaljio, uzdigao na viši nivo igre, pa se više nikakvim sredstvima ne može dostići.

Konačno je priznao i jedan poraz, i to onaj najteži, kosovski, u boju u koji je uložio sve što je umeo. Dugo je ubeđivao iste one koji ga vole, iako im je sve manje jasan, da je pred njim i pod njegovom rukom pobeda čista kao suza, pa ispada da se poraz ukazao iznenada, u neskladu sa njegovom snagom. Zaslugom drugih, jer njegova Srbija nije ona koja peva i raduje se, nego ona koja plače i žali – tako je rekao, ne objasnivši povode ni za plač ni za radovanje.

Golman, koji zbog sumnjivog gola zamalo nije vratio pasoš, bar nije izgubio.

Vučiću je stiglo vreme za bilans: šta je uradio a šta nije. Šta god to bilo, i kakav god bio, kraj se primakao. Ako postoji nešto, morali bismo da znamo šta je to. Ako ne, zašto je sve pokušao da upropasti sam. On govori: „Politika koju vodim…“ To znači da je ovlastio samog sebe da radi ono što mu nije posao, posredno priznajući da taj posao ne ume da radi. Ali za njega već davno ne postoji politički cilj, jer on zna da nijedan od njih ne može dostići. Zato jer ovde politički ciljevi inače ne postoje, niti ih je bilo ko postavio. Kako je onda uspeo da prepozna poraz, ako već nije iskusio pobede, i zašto je saznanje o izgubljenom, nasuprot svom stilu, saopštio tako skrušeno, skoro bez otpora?

Ako se nekom logikom volje za moć može definisati „njegova politika“, onda je to delatnost koja donosi opstanak u njoj samoj. Dakle, postojanje u nečemu što nema smisla ni cilja, i u čemu se porazi uvek mogu opravdati isključivo krivicom onih koji u porazu nisu mogli da učestvuju. Dakle ono što se nije smelo izgubiti – izgubljeno jeste, i sada, kada dolazi kraj valja krenuti od početka: razumeti život sa onim čega nema.

Tako se Vučićeva uloga u sopstvenom životu može videti kao razularena, ali strastvena borba za gomilanjem moći, koja je sve nepotrebnija ukoliko je više ima. Šta bi on uopšte mogao da učini sa njom? Da ponovo osvoji Kosovo? Da zavede oblik tiranije koji bi mogao da opstane? Da bude zapamćen kao zadužbinar, koji umesto nakaznih projekata gradi nešto što opstaje a ne ruži? Da bude komandant najsilnije vojske na Balkanu? Da dokaže podanicima kako ne ume da laže niti je ikada umeo?

Svoju je poziciju apsolutnog vladara apsolvirao potcenjivanjem građana, prezirom i mržnjom prema njima, stvaranjem odreda uterivača dugova i atmosfere slobodnog otimanja dobara, siromašenjem trudnica, pauperizacijom radnika, devastiranjem i biološkim satiranjem penzionera. Tako se moć, akumulirana bez ikakve kontrole, realizuje čak bez elementarnog autoritarnog stila, kao haotični uličarski model.

Ništa od toga u velikom građanskom otporu, kad god se on dogodio, ne može biti prećutano niti može biti amnestije. To je poraz, a ne (samo) Kosovo. Kosovo je bilo poprište amaterskog političkog šepurenja nekadašnjih balkanskih delinkvenata, koji svoje poslednje sklonište traže u odanim stranačkim torovima. Ali, kako uopšte stojimo sa tom vrstom vernosti?

Kao predsednik SNS-a, Vučić se oseća nesigurnim i uzdrmanim unutar sopstvene političke partije, čijim se neospornim vlasnikom smatra. Male pukotine i veći raskoli nastaju u vučjim borbama za plen. Otimača je sve više a plena sve manje, pa je već uočljiva podela na gazdine miljenike i one koji su definitivno udaljeni od glavne sofre. Zbog toga je njegov govor na Glavnom odboru bio nervozniji i konfuzniji nego ikad, uz brojne rebuse, pletenice i gatanke, ezopovske poruke i ljutite pretnje da sledi velika rekonstrukcija stranke.

Svakako je najdirljivija ideja o jačanju smešnog kulta, koji se i među revnosnim ljubiteljima lika ima smatrati uzdrmanim. Vučićeva opsesija da bude voljen i slavljen davno se izjalovila. Ne postoji nijedan razlog za izlive ljubavi, niti dela za slavu; čak su i aplauzi „na stranci“ bili usiljeni i potencirani bukačkim entuzijazmom.

Jedan od takvih, izvesni Aleksa Jokić, stari Slobin kadar – u delu sednice zatvorene za javnost – tražio je udarničku agilnost naprednjaka u javnom slavljenju Vučića.

Kako bi ga obožavaoci uzdigli na visine gde njihov gospodar nije uspeo da se uzvere sam, svojim velikim pobedama?

Tako što će ga hvaliti, kačiti njegove slike gde god se može, govoriti o njemu sa uvežbanim divljenjem. Jer niko od njih, kaže Jokić, ne bi bio tu da nije bilo Vučića, nijednu funkciju naprednjaci ne bi imali bez njega.

Jokić je tako otkrio i suštinu Vučićeve moći: njegovi stranački podanici neće govoriti ni o čemu što je on stvorio, kako je preskočio epohe, usrećio narod, uveo nas među civilizacijski krem. Neće, naravno, jer takvo nešto i ne postoji. Oni će veličati Vučića, jer je sve njih doveo tu gde jesu; bez njega ne bi bilo ni njih ni funkcija.

To je smisao postojanja stranke, u poduhvatu osvajanja vlasti svi su drugi ciljevi bez smisla. Samo valja sačuvati bar javno saznanje o Vučićevom značaju za njihova živote, i razumeti ono što je skoro neobjašnjivo: ulogu njihovog vođe u sopstvenom. Šta ga je vodilo i dovelo dovde? A odavde se konačno ne može krenuti nigde, vratiti negde niti uteći bilo gde.

Peščanik.net, 27.09.2018.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)