- Peščanik - https://pescanik.net -

Unutrašnji dijalog 3.0

Foto: Predrag Trokicić

AVtokrator je pozvao na razgovore o aktuelnoj i budućoj poziciji Srbije u odnosu na krizu izazvanu agresijom Rusije na Ukrajinu. Iako je tačno da će AVtokrator biti taj koji će odlučiti i o pitanju odnosa Srbije prema agresiji Rusije na Ukrajinu – pri čemu se kao najurgentnije postavilo pitanje sankcija Rusiji – i dalje tvrdim (kao i u prethodnom tekstu) da njega treba ignorisati. Prvo, zato što neka odluka mora biti doneta, pre ili kasnije i ona će biti doneta bez obzira na učešće opozicije. Drugo, zato što je sve dosadašnje odluke donosio sam, ne samo uz zanemarivanje, nego uz očigledno demonstrirani prezir, pa i bestijalno vređanje svih drugih, često uključujući i sopstvene lakeje (jer takvi ljudi nemaju saradnike). Treće, zato što su se i prethodni „unutrašnji dijalog“ o Kosovu, a umnogome i razgovori o izbornim uslovima pretvorili u besramnu farsu. Fool me once – shame on you, fool me twice – shame on me / Prevari me jednom – sram te bilo, prevari me drugi put – sam sam kriv. Za treći put ne postoji čak ni izreka…

Najbolja strategija opozicije, tj. opozicionih partija i pojedinaca koji se očituju u javnosti u vezi sa političkim pitanjima, bila bi javno iznošenje jasnog stava o poziciji Srbije u aktuelnim okolnostima (što su mnoge partije i učinile) i poziv Vladi Republike Srbije da na odgovarajući način deluje. To je, u ovim okolnostima, sve. Konačno, bez obzira što je valjda svakome jasno da je AVtokrator jedini koji odlučuje, to nipošto ne amnestira njegovu svitu od odgovornosti za faktičko demisioniranje i za ulogu pukog servisa njegove volje. Nipošto, dakle, ne treba zaboraviti ni lakeje, već upravo njih pozvati i prozvati u trenutku koji jeste po mnogo čemu preloman. Treba demonstrirati javnosti svu bedu „glavnih“ političkih aktera koji nemaju kuraži da otvoreno izgovore za šta se zalažu u okolnostima koje zahtevaju odlučnost i punu odgovornost svakog pojedinca koji učestvuje u vlasti. Vlada i poslanici vladine većine su, dakle, takođe adresa za postavljanje pitanja.

AVtokrator je u grču samoodržanja već pokazao svoj dobro poznati kukavički (primerenija bi bila neka teža reč) karakter pa i očaj, najpre urnebesno smešnom izjavom da će se konsultovati sa Anom Brnabić, a zatim i ovom idejom o razgovorima sa svim političkim partijama. Jedine konsultacije na koje treba pristati su konsultacije sa novom vladom. Ako planira da u nečemu učestvuje, opozicija treba da zahteva što brže konstituisanje parlamenta, izbor vlade na čijem čelu će biti neko sa kim neće biti posprdno i postiđujuće da se razgovara, zatim organizovanje rasprave o spoljnoj politici, nakon čega će vlada doneti odgovarajuće odluke. Ovo je jedinstvena prilika da se politički život vrati u ustavne tokove i da se dobije jedna važna bitka nad autokratijom u Srbiji, kao i da ta autokratija bude ponižena. Zato tvrdim da Andrićev venac treba ignorisati i marginalizovati.

Neko može reći da i to samo koristi AVtokratoru i da je samo drugi način da on podeli odgovornost. To je tačno samo na prvi pogled. Međutim, svima će, naravno, biti jasno da će odluka biti doneta na tom mestu. Ali je važno naterati AVtokratora da igra po pravilima koja zahteva opozicija i koja su – što je zapravo i najvažnije – u skladu sa Ustavom. Treba razgovarati, dakle, u parlamentu i sa vladom, a da li će vlada potom da prenosi mišljenje AVtokratoru i da u ropskoj odanosti i priznajući sopstvenu glupost i nesposobnost prepusti odluku njemu – to zavisi od odnosa u samoj vlasti. Pri svemu tome, takođe je važno da se zahteva od buduće vlade da izađe sa platformom za razgovore u kojoj će predložiti određeno rešenje. Ako ga nema – neka demisionira… Konačno, ako bi opozicija i pristala da razgovara sa AVtokratorom – što je u samoj osnovi pogrešno – minimum zahteva pre bilo kakvog razgovora treba da bude upravo taj da onaj ko na razgovore poziva ponudi svoje viđenje rešenja, kako planira da se postavi u datoj situaciji. Sve drugo je ne samo naivno, nego i ponižavajuće.

U tom smislu, i večerašnje AVtokratorovo „obraćanje javnosti“ je irelevantno… Opet će nešto da mulja i da se krevelji, da izvodi politikantsku burlesku, da nevešto glumi državnika, hvata se za glavu i teatralno skida naočare. Biće tu trabunjanja o nekakvim strašnim pritiscima na Srbiju da uvede sankcije Rusiji (što je notorna laž: nikakvog pritiska nema, osim pritiska okolnosti da jedna ili druga odluka povlači određene posledice, što svi znamo i bez „teških razgovora“ sa Šolcom ili Hilom). Igraće i dalje na kartu birokratske šabloniziranosti diplomatije koja će po nekom (u ovom slučaju) budalastom protokolu pratiti i neko vreme analizirati šta je to rekao „predsednik Srbije“… A jedino što je od značaja jeste odgovor na pitanje: kako će Srbija da se postavi u aktuelnoj krizi. To u večerašnjoj predstavi nećemo saznati. I to ne zbog toga što je AVtokrator naprasno shvatio da nije na njemu da o tome odlučuje, već zbog toga što je reč o politikantu, intrigantu, zavrzanu, osobi bez traga državničke pameti i uopšte jednom nesolidnom i šizofrenom političkom tipu koji beži od odgovornosti čak i onda kada se halapljivo i opsesivno otima da prigrabi sve što ima i najmanju primesu vlasti i moći. Sve što je ikada nalikovalo na ispravne poteze u njegovoj politici bilo je posledica odurnog pretvaranja da jeste nešto što nije; sve što je autentično i svoje – mračno je i morbidno.

Peščanik.net, 06.05.2022.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.