Migracije, ekonomija i politika manjka radne snage u Srbiji
Uvod
Diplomatska najava iz jula 2025. godine, izrečena tokom posete ministra spoljnih poslova Marka Đurića Akri, privukla je značajnu pažnju i izazvala burne reakcije. Mediji su naširoko preneli tvrdnju da će Srbija izdati do 100.000 radnih dozvola za državljane Gane, što je u javnosti izazvalo i oduševljenje i zabrinutost zbog obima potencijalnih migracija radne snage. U stvarnosti, međutim, ova brojka odnosi se na ukupan broj radnih dozvola koje Srbija planira da izda svim stranim državljanima tokom 2025. godine, dok Gana, kroz bilateralni sporazum o mobilnosti radne snage koji je u fazi pregovora, nastoji da za svoje građane obezbedi određeni udeo. Inicijativa se predstavlja kao uzajamno korisna: Srbija želi da reši sve izraženiji manjak radne snage, dok Gana traži šansu za zapošljavanje svoje obrazovane, ali nedovoljno angažovane omladine.
Međutim, u kontekstu sve dubljeg nepoverenja građana prema vlastima – što potvrđuju i devetomesečni ulični protesti – deo opozicije i javnosti ovu inicijativu tumači pre svega politički. Tvrdi se da vlast namerno zamenjuje domaće radnike stranim kako bi oslabila radnički aktivizam, uključujući i štrajkove, ili kako bi umanjila efekat nadolazećih ekonomskih protesta. Ovakvo tumačenje podstaklo je različite teorije zavere – od tvrdnji o „demografskoj manipulaciji“ do ideje da se ovakvim potezom želi razbiti ili skrenuti pažnja sa opozicionog pokreta.
Ovi narativi, iako lišeni dokaza, razotkrivaju nešto dublje od puke informacione konfuzije: duboko ukorenjene strahove – od siromaštva, socijalnog raslojavanja, kulturne promene i političke nemoći. U Srbiji, zemlji sa sve većim deficitom radne snage i zavisnošću od strane radne snage, čak i sporazum o mobilnosti sa afričkom zemljom može se protumačiti kao politička manipulacija i pretnja identitetu, stabilnosti i suverenitetu.
Pored toga, ovaj plan je pokrenuo i pitanja o njegovoj izvodljivosti, mogućnostima socijalne integracije, kao i o zaštiti prava stranih radnika. Ove zabrinutosti dodatno pojačava postojeća zavisnost Srbije od strane radne snage i neujednačena primena inspekcijskih i regulatornih mehanizama. Ali strahovi se ne odnose samo na tretman migranata – brojni sindikati i radnička udruženja izražavaju bojazan da bi ovakvi prilivi mogli negativno uticati na položaj domaće radne snage. Rastuće je uverenje da će poslodavci više favorizovati strane radnike, koji su manje zaštićeni, poslušniji i potencijalno jeftiniji, koristeći ih kao sredstvo za obaranje plata, zaobilaženje sindikalnih zahteva i dalje urušavanje već oslabljenih radnih standarda. Kritičari upozoravaju da bi ova dinamika mogla dodatno oslabiti pregovaračku moć domaćih radnika, normalizovati neformalne i eksploatatorske oblike rada, naročito u radno intenzivnim sektorima poput građevinarstva i poljoprivrede.
Tržište rada u Srbiji: između pada i zavisnosti
Razumevanje trenutne strategije Srbije kada je reč o tržištu rada – uključujući sve veću oslonjenost na stranu radnu snagu – zahteva pažljiviji uvid u strukturne demografske i ekonomske trendove. Tri sile trenutno oblikuju srpsko tržište rada: starenje, depopulacija i emigracija.
1. Starenje i smanjenje radnog kontingenta. Srbija ubrzano stari. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, udeo stanovništva starijeg od 60 godina porastao je sa 24,2% u 2011. na 29,4% u 2024. godini. Niska stopa nataliteta, produžen životni vek i odliv mlađih generacija dovode do sužavanja domaće radne snage, dok se penzioni i zdravstveni sistem suočavaju s rastućim fiskalnim pritiskom.
2. Depopulacija i sektorsko opterećenje. Broj stanovnika Srbije opao je sa 7,25 miliona u 2011. na 6,6 miliona u 2024. godini – skoro 10% manje. Oko 40% opština izgubilo je najmanje trećinu stanovništva, a ovaj trend sada pogađa i regionalne centre. Raspad ruralne radne snage je naročito vidljiv: broj registrovanih individualnih poljoprivrednika prepolovljen je u periodu od 2015. do 2024.
Ovaj demografski pad naročito pogađa sektore poput građevinarstva, poljoprivrede i transporta, gde su nedostaci radne snage najizraženiji. Srbiji je godišnje potrebno oko 5.000 novih vozača autobusa, ali domaći sistem srednjeg stručnog obrazovanja proizvede samo četvrtinu tog broja. Od sredine 2023. godine, gradski prevoz u Beogradu angažuje vozače iz Bangladeša i Šri Lanke kako bi delimično popunio manjak.
3. Emigracija u EU. Još jedan pritisak na tržište rada dolazi od ekonomske emigracije, naročito ka zemljama Evropske unije. Procene obima emigracije se razlikuju. Prema Institutu za razvoj i inovacije (IRI), desetine hiljada radnika iz Srbije godišnje odlaze u inostranstvo, najčešće u Nemačku, Austriju i Švajcarsku. Emigranti su sve mlađi i obrazovaniji, što dovodi do gubitka ljudskog kapitala u ključnim sektorima poput zdravstva, informacionih tehnologija i zanatskih zanimanja. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, između 25.000 i 27.000 građana Srbije godišnje napušta zemlju zbog rada u EU, iako Mihail Arandarenko sa Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Beogradu smatra da su te brojke preuveličane i da stvarna godišnja emigracija ne prelazi 7.000 ljudi.
Ipak, činjenica da do emigracije dolazi je nesporna, a njene posledice – bez obzira na tačan obim – postaće izraženije kako broj novih učesnika na domaćem tržištu rada bude opadao. Dodatno, izveštaj Nove ekonomije iz 2023. godine potvrđuje da se ne radi o kratkoročnom fenomenu: „Srpski gastarbajteri u proseku ostaju u inostranstvu više od 12 godina, a skoro polovina njih se nikada ne vrati.“
Ova dugoročna emigracija smanjuje verovatnoću da će se iseljenici vratiti i doprineti domaćoj ekonomiji ili sistemu socijalnog osiguranja. Čak i kada dolazi do cirkularnih migracija, korist od toga najčešće imaju zemlje odredišta, a ne Srbija.
Ova tri trenda zajedno daju zabrinjavajuću sliku: iako broj zaposlenih u Srbiji formalno raste, ovaj rast se sve više oslanja na produženje radnog veka starijih građana, formalizaciju neformalnog rada, i najvažnije – uvoz radne snage radi popunjavanja praznina u ključnim sektorima.
Projekcije o manjku radne snage u Srbiji variraju u zavisnosti od metodologije i vremenskog horizonta, ali sve ukazuju na produbljivanje strukturnog jaza. UNDP procenjuje da će potražnja za radnom snagom porasti sa oko 125.000 u 2024. na skoro 144.000 u 2026. godini, pre svega zbog odliva mladih i odlaska starijih radnika u penziju bez adekvatne zamene.
Na duži rok, Institut za razvoj i inovacije predviđa kumulativni manjak od 80.000 do 100.000 radnika tokom naredne decenije, usled demografskog pada i stalne emigracije. Važno je istaći da će taj manjak biti neravnomerno raspoređen – kako geografski, jer će seoske i slabije razvijene opštine biti najteže pogođene, tako i sektorski, budući da mlađe generacije sve više teže poslovima u digitalnim i tehnološkim sektorima, dok tradicionalne grane kao što su građevinarstvo, poljoprivreda i industrija teško privlače nove radnike.
Za politiku radnih migracija to znači:
– Oslanjanje na stranu radnu snagu više nije opcija već nužnost – Srbija će morati da izdaje desetine hiljada radnih dozvola godišnje kako bi zadovoljila i osnovne potrebe tržišta rada.
– Privremeni ili sezonski rad stranaca ne rešava problem starenja i emigracije – zemlja se suočava sa strukturnim, dugoročnim padom radne snage koji prevazilazi kratkoročne zamene radne snage.
– Politike moraju biti višeslojne – neophodno je podstaći domaće učešće (posebno među mladima i neaktivnim starijima), motivisati povratak emigranata i ojačati radna prava i integracione sisteme.
Šta radi Vlada za ublažavanje nedostatka radne snage?
Plan Vlade Srbije da u 2025. godini izda do 100.000 radnih dozvola za strane državljane privukao je veliku pažnju javnosti, ali nije tako izuzetan kako se na prvi pogled može učiniti. Naime, poslednjih godina beleži se postepeni rast broja stranih radnika: tokom 2023. izdato je više od 50.000 radnih dozvola (što je za 35 odsto više nego u 2022. kada je taj broj iznosio 37.000), a sa uvođenjem objedinjene radno-boravišne dozvole procenjuje se da je taj broj u 2024. godini porastao na oko 80.000 ili više. Stoga je razlika u 2025. pre simbolička nego strukturna – predstavlja formalizaciju postojećih trendova, a ne nagli zaokret.
Već nekoliko godina, Vlada Srbije pokušava da popuni manjak radne snage angažovanjem radnika iz regiona Zapadnog Balkana, kroz inicijative poput Otvorenog Balkana i bilateralnih bezviznih režima. Međutim, ovi napori nisu doneli značajne rezultate. Radnici iz zemalja kao što su Albanija, Severna Makedonija i Bosna i Hercegovina i dalje masovno biraju Nemačku, Austriju i Švajcarsku, gde su plate znatno više, socijalna davanja izdašnija, a radna prava bolje zaštićena.
Nedavni podaci potvrđuju ovaj trend: prema istraživanju Instituta za razvoj i inovacije, Srbija je od februara do kraja avgusta 2024. godine izdala 14.693 objedinjene radno-boravišne dozvole. Od tog broja, svega 243 dozvole su izdate građanima zemalja Zapadnog Balkana, a samo 174 dodatna zahteva podneta su u okviru Otvorenog Balkana – zanemarljiv broj u odnosu na ukupne potrebe tržišta rada.
Na taj način, Srbija je faktički postala tranzitna ekonomija u evropskom tržištu rada. Dok njeni radnici i dalje odlaze u bogatije zemlje EU, Srbija se sve više oslanja na radnu snagu iz manje razvijenih zemalja, poput Indije, Kine, Nepala, Kenije, Turske, a potencijalno i Gane. Za radnike iz ovih zemalja, Srbija i dalje predstavlja relativnu zaradu i legalan put ulaska, uprkos nižim platama i slabijoj pravnoj zaštiti u poređenju sa Zapadnom Evropom.
U tom kontekstu, važno je istaći da je Srbija jedina zemlja u regionu koja je usvojila strateški pristup ekonomskim migracijama. Strategijom o ekonomskim migracijama za period 2021–2027, Srbija je formalno prepoznala potencijal radne migracije kao podršku domaćem ekonomskom razvoju. Jedan od deklarisanih ciljeva Strategije jeste privlačenje stranih državljana različitih obrazovnih profila, čime je postavljen osnov za uključivanje migranata u ključne sektore privrede.
Jedan primer ovakvog pristupa jeste sporazum o mobilnosti radne snage sa Egiptom potpisan prošle godine. Iako ovaj sporazum nije bio u žiži javnosti, on je stvorio pravni i institucionalni okvir za potencijalno veliki priliv egipatskih radnika – možda čak i veći od broja koji se očekuje u okviru planiranog sporazuma sa Ganom. Ministarstvo rada Egipta usmerilo je svoje aktivnosti na pripremu i obuku radnika za rad u Srbiji, naročito u građevinarstvu i uslužnim delatnostima, uz nastojanja da se obezbede osnovna radna prava. Ovaj model sada može poslužiti kao šablon za širenje strategije Srbije ka drugim zemljama Afrike, Azije i Centralne Azije.
U tom svetlu, sporazum sa Ganom ne predstavlja izolovan slučaj, već logičan sledeći korak u širem pravcu usmeravanja mreže radne snage Srbije ka neevropskim zemljama – posebno u situaciji kada domaći i regionalni izvori radne snage postaju sve manji ili zaobilaze Srbiju. Dakle, memorandum o razumevanju sa Ganom (kao i onaj sa Egiptom) predviđa ciljanu saradnju u sektorima građevine, zdravstva, informacionih tehnologija, poljoprivrede i usluga – delatnostima sa izraženim deficitom radne snage u Srbiji i regionu.
Strana radna snaga: neophodnost, ali ne bez kontroverzi
Iako bi država svakako mogla i morala više da učini kako bi zadržala kvalifikovane domaće radnike, poboljšala uslove rada i podstakla zapošljavanje – naročito u depopulisanim seoskim sredinama – ove mere same po sebi neće biti dovoljne da popune nastalu prazninu. Strani radnici će, stoga, postati trajan deo radnog pejzaža Srbije.
Ipak, angažovanje strane radne snage ostaje politički i društveno osetljiva tema – kako u Srbiji, tako i širom Evrope. Čak i u Nemačkoj, zemlji sa dugom tradicijom gastarbajtera – među kojima su bili i radnici iz bivše Jugoslavije – javno raspoloženje se poslednjih godina značajno promenilo. Zabrinutost zbog integracije, društvene kohezije i ekonomske konkurencije podstakla je jačanje antimigrantskih stavova i uspon ekstremne desnice. Alternativa za Nemačku (AfD) imigraciju je učinila središnjom tačkom svoje platforme. Kako je to duhovito primetio švajcarski dramaturg Maks Friš: „Trebali su nam radnici – došli su ljudi.“
Nemačka nije izuzetak. U Francuskoj, Nacionalno okupljanje dosledno gradi svoje kampanje na temama kulturne pretnje i kontrole imigracije, dok je u Poljskoj stranka Pravo i pravda (PiS) nedavno predložila zabrane ulaska za državljane pojedinih zemalja Bliskog Istoka i Afrike. Ovi primeri ukazuju na širi evropski trend: čak i kada migranti popunjavaju ključne praznine na tržištu rada, javno mnjenje često ostaje nestabilno, neprijateljski nastrojeno i lako politizovano.
Ni Srbija nije ostala pošteđena sličnih kontroverzi, uprkos tome što tradicionalno ima znatno niže nivoe useljavanja. Čak je i nedavni talas ruskih migranata – od kojih su mnogi kulturološki, jezički i verski bliski srpskoj većini – izazvao određene negativne reakcije. U javnom diskursu mogli su se čuti prigovori na rast cena stanovanja, navodno „otimanje“ radnih mesta i opterećenje javnih usluga – iako ne postoje empirijski podaci koji ukazuju na to da su Rusi potisnuli domaće radnike. Ako su takve reakcije izazvali migranti iz Rusije, može se s pravom pretpostaviti da bi dolazak radnika iz kulturno i vizuelno različitijih sredina, poput Južne Azije ili podsaharske Afrike, mogao naići na još kompleksnije i burnije društvene odgovore.
Razgraničiti mit od stvarnosti
Kako se javna debata o politikama radne mobilnosti u Srbiji intenzivira, posebno nakon najave sporazuma sa Ganom, važno je napraviti razliku između opravdanih briga i raširenih zabluda, od kojih su mnoge pojačane senzacionalističkim izveštavanjem i politizovanom retorikom.
Uzmimo za primer brojku od 100.000 radnih dozvola. Iako se često citira kao dokaz o nadolazećem „naletu“ stranih radnika, taj broj (čak i ako se u potpunosti realizuje) predstavlja samo oko 4% trenutne radne snage u Srbiji i svega 1,5% ukupne populacije. Reč je o skromnim proporcijama, daleko premalim da izazovu bilo kakvu značajnu makroekonomsku ili demografsku promenu, a kamoli da naruše lokalna tržišta rada ili kulturnu ravnotežu. Štaviše, malo je verovatno da će se te proporcije značajno promeniti u srednjem roku, imajući u vidu administrativne kapacitete, tražnju na tržištu rada i apsorpcionu sposobnost srpske ekonomije.
Mnoge bojazni javnosti takođe proizlaze iz konfuzije između tokova i zaliha strane radne snage. Tokovi označavaju broj novih stranih radnika koji ulaze u zemlju u određenom periodu (npr. godišnje), dok zalihe označavaju ukupan broj stranih radnika koji u datom trenutku borave i rade u zemlji. Pošto su mnoge radne dozvole privremene ili vezane za sezonske i kratkoročne ugovore, stvarna zaliha stranih radnika uglavnom je niža od kumulativnih brojki o ulasku. Mihail Arandarenko je izračunao da se, iako su godišnji tokovi srpskih radnika-gastarbajtera u zemlje EU28 gotovo utrostručeni između 2010. i 2019. godine, njihov ukupni broj (zaliha) u tim zemljama zapravo smanjio.
Još jedna uobičajena zabluda – često ponavljana u medijima i političkom diskursu – jeste da strani radnici „otimaju poslove“ domaćima. Ovo uverenje zasniva se na takozvanoj „zabludi fiksne količine posla“ (eng. lump of labor fallacy) – pogrešnoj pretpostavci da postoji unapred određen broj poslova u ekonomiji, poput unapred podeljenog kolača, i da svaki strani radnik automatski uskraćuje priliku domaćem. U stvarnosti, tržišta rada nisu igra nulte sume. To su dinamični sistemi u kojima se ponuda i tražnja razvijaju istovremeno, kako je ukazala Jelena Žarković sa Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Ključno je shvatiti da strani radnici nisu samo primaoci plata – oni su i proizvođači koji doprinose BDP-u, poreski obveznici koji pune budžet kroz poreze i doprinose, i potrošači koji veliki deo svojih prihoda troše u lokalnoj ekonomiji. Čak i kada deo zarade šalju porodici u matičnoj zemlji, njihovo prisustvo ne predstavlja čist „odliv“. Naprotiv, oni često pomažu da se proširi proizvodnja, održe javne usluge i generiše nova tražnja, posebno u sektorima gde lokalna radna snaga više ne postoji ili ne želi da radi. Recimo, Kancelarija za budžet američkog Kongresa je 2024. procenila da će buduća imigracija povećati BDP za 2% tokom naredne decenije, uz istovremeno povećanje budžetskih prihoda.
Ulazak stranih radnika može da bude komplementaran, a ne konkurentan domaćoj radnoj snazi, naročito u sektorima gde je domaći interes ili dostupnost niska. Brojne međunarodne studije pokazale su da migranti ne istiskuju lokalne radnike, već često popunjavaju praznine. Podaci za 17 zemalja OECD-a iz perioda 2001–2007. godine pokazuju da ne postoji korelacija između stope nezaposlenosti i imigracije. U Srbiji je ova dinamika vidljiva u građevinarstvu, poljoprivredi i transportu – sektorima koji hronično pate od manjka radnika, uprkos rastu zaposlenosti. Strani radnici u ovim sektorima ne istiskuju domaće, već zamenjuju radnu snagu koje jednostavno više nema zbog starenja, depopulacije sela i emigracije.
Priznati prave rizike – i odgovoriti na njih
Iako su mnoge od najglasnijih kritika radne migracije u Srbiji zasnovane na zabludama ili teorijama zavere, određene zabrinutosti su legitimne ili bi to mogle postati ukoliko se ne adresiraju na vreme. Najvažnije među njima su zaštita prava migrantkinja i migranata, te potencijalni pritisak na zarade i radne standarde, naročito u sektorima niskih plata kao što su građevina, saobraćaj i poljoprivreda.
Iskustva drugih zemalja pokazuju da ovi rizici nisu inherentni samoj radnoj migraciji, već proizlaze iz nefunkcionalnih regulatornih sistema koji ne primenjuju zaštitu jednako na domaće i strane radnike. Kada poslodavci zloupotrebljavaju strane radnike kao „jeftiniju i poslušniju“ radnu snagu, oni podmeću dinamiku kojom se ruše standardi rada za sve, što stvara nezadovoljstvo, stagnaciju plata i nesigurne uslove rada.
Srećom, Srbija već poseduje mnoge institucionalne mehanizme potrebne da se ti rizici ublaže. Njeno radno zakonodavstvo i sistemi socijalne zaštite usklađeni su sa evropskim standardima, a Inspekcija rada ima jasna ovlašćenja da prati uslove zaposlenja i primenu radnih prava. Ono što je potrebno jeste stroža i ciljano usmerena primena ovih mera, posebno u firmama koje se oslanjaju na stranu radnu snagu. Redovne inspekcije, transparentno izveštavanje i dostupni mehanizmi za pritužbe migrantima su od ključnog značaja.
Paralelno, potrebno je ojačati mehanizme kolektivnog pregovaranja, naročito u sektorima gde je učešće stranih radnika veliko. Srpski sindikati i radnička udruženja imaju važnu ulogu u integraciji migrantkinja i migranata u postojeće strukture solidarnosti, kako bi se osiguralo da oni ne postanu instrumenti podele radne snage, već deo zajedničke borbe za bolju radnu svakodnevicu. To uključuje pružanje informacija migrantima, pripremu sindikalnih materijala na više jezika i podršku za samoorganizovanje kad god je moguće. Jedan pozitivan primer zabeležen je 2021. godine, kada su udruženi sindikati Srbije „Sloga“ zatražili od inspekcije rada da izvrši nadzor u kineskoj kompaniji za proizvodnju guma Linglong u Zrenjaninu i utvrdi u kakvim uslovima rade i žive kineski radnici dovedeni da učestvuju u izgradnji fabričkih objekata.
Iznad ovih ekonomskih i institucionalnih izazova nalazi se još dublji društveni rizik: porast ksenofobije i desničarskog ekstremizma. Tabloidi i pojedini mejnstrim portali često prikazuju strane radnike kao pretnju javnom redu i lokalnoj zaposlenosti, oslanjajući se na anegdote i emotivni jezik, a ne na dokaze. Istraživanja pokazuju da ovakvo izveštavanje podstiče strah, normalizuje predrasude i doprinosi toksičnoj političkoj atmosferi. Kako Srbija širi svoju strategiju radne mobilnosti – od Egipta, preko Gane, ka drugim zemljama – mora takođe ulagati u odgovorno komuniciranje s javnošću, zakonsku zaštitu i obrazovne kampanje koje grade društvenu koheziju, a ne podele.
U toj borbi, levičarske organizacije i progresivne inicijative imaju posebnu odgovornost – posebno u sadašnjoj politički zatrovanoj atmosferi. Čak i ako jezik „radničke solidarnosti“ danas zvuči zastarelo, kao odjek retorike socijalističke Jugoslavije, on i dalje predstavlja jedini smislen odgovor na rastuću nejednakost, društvenu fragmentaciju i nacionalističko preusmeravanje pažnje. Tragično je što je levica u Srbiji tokom poslednjih decenija toliko diskreditovana i marginalizovana, povukavši se iz fabrika i sa ulica u fragmentisane kulturne prostore. Ipak, sadašnji trenutak zahteva njen povratak, ne kao nostalgičan gest, već kao praktična snaga dostojanstva, inkluzije i pravičnosti.
Na globalnom nivou, levica mora jasno artikulisati sopstvenu poziciju prema migracijama – ne kao puki humanitarni gest, već kao deo šire strategije klasne solidarnosti u uslovima globalnog kapitalizma. Kao što ističe Branko Milanović u svojoj knjizi „Kapitalizam, sam“, postoji inherentna tenzija između postojanja socijalne države i slobode kretanja radne snage: da bi se očuvala preraspodela i solidarnost unutar nacionalnih granica, države često uvode restriktivne imigracione politike. Ali odgovor na ovu tenziju ne može biti zatvaranje granica već otvaranje institucija solidarnosti. Umesto da se migrantkinje i migranti predstavljaju kao pretnja javnim uslugama i domaćim radnicima, levica bi trebalo da se bori za jednak pristup pravima, sindikalno organizovanje i univerzalnu socijalnu zaštitu – ne kao privilegiju državljanstva, već kao pravo koje proizlazi iz rada samog.
Obnavljanje solidarnosti među svim radnicama i radnicima, bez obzira na pasoš ili etničku pripadnost, nije samo moguće – ono je neophodno za bilo kakvu pravednu i održivu budućnost rada u Srbiji. Jer, kako pokazuje istorija radničkih pokreta, samo ujedinjena radna snaga, domaća i strana, može zaustaviti spiralnu eroziju prava i standarda koju globalni kapital koristi u svoju korist.
Peščanik.net, 24.07.2025.
SVET RADA