- Peščanik - https://pescanik.net -

Vesti iz kulture, 3

Da li su Radovan Karadžić i Eduard Limonov čitali Kiša? To neobično pitanje postavio je poljski književnik Šištov Varga govoreći na jednom skupu posvećenom Danilu Kišu, koji je juna 2005. godine održan u Beogradu. Poljski književnik je tom prilikom izrazio sumnju da je Kiš u svojoj zemlji zaista bio poštovan i čitan pisac, jer da je to zaista bilo tako, razmišljao je Varga, da su zaista ljudi u bivšoj Jugoslaviji voleli i čitali Kiša, onda ti ljudi verovatno ne bi dozvolili da u njihovoj zemlji izbije rat, ne bi bilo nasilja i stradanja, ne bi bilo zločina u Srebrenici.

Razvijajući tu ideju Varga se setio Karadžića i Limonova, odnosno one poznate scene iz 1993. godine ovekovečene na filmskoj traci, u kojoj vidimo ovu dvojicu kako stoje na nekom položaju sa koga Karadžićeve snage pucaju po Sarajevu. I vidimo takođe kako Limonov iz mitraljeza ispaljuje jedan rafal na grad u oblacima dima. Da li su ona dva pisca koja su se srela na brdu iznad spaljenog Sarajeva, Karadžić i Limonov, da li su čitali Kiša, pitao se Varga. Nedavno smo dobili delimičan odgovor na ovo Vargino pitanje. Sada znamo da je od one dvojice pisaca koje smo videli kako se šepure na brdu iznad Sarajeva u plamenu, da je bar jedan od njih čitao Kiša, onaj s mitraljezom, Limonov. O tome nam on sam govori u autobiografskoj priči pod naslovom Balkanski pisac, koju možete pročitati u Književnom listu od 1. januara 2007. godine u prevodu Radmile Mečanin. Danilo Kiš je jedan od junaka te priče, on je u stvari balkanski pisac iz njenog naslova.

Ipak, o svom čitanju Kiša Limonov ovde govori samo uzgred. Tako saznajemo da je on pročitao, kako kaže, jednu njegovu knjižicu džepnog formata i da mu se ona uopšte nije dopala. Otkrio je da se tu radi o temama karakterističnim za disidentsku književnost, o ratu, o logorima i tome sličnom, ali, nažalost, seća se Limonov, uz sve to bilo je dodato nekoliko kofa dobrih balkanskih užasa i nadrealističkih svireposti. Još gori, u stvari daleko gori utisak na Limonova ostavio je čovek koji je ovu bezvrednu disidentsku knjižicu napisao, tj. prljavko Danilo. Da, tačno tako, dobro ste čuli, prljavko Danilo, tako Limonov naziva Kiša. Uopšte, prljavo je osnovni ton Kišovog portreta koji ćete ovde naći. Nečistoća je tu istaknuta kao njegova najupadljivija, glavna osobina. Limonov ga je naslikao kao jednu pre svega neoprostivo, odvratno prljavu osobu. Prljavko Danilo je uz to i veoma ružan i ponaša se ružno, nametljivo. To je, kaže Limonov opisujući svog junaka, jedna nevelika izborana, nosata njuška na pogurenom kosturu, uska ramena, bučna narav.

Saznajemo i da Danilo ima bezobrazan običaj da nepoznatim osobama odmah govori ti, i još goru naviku da sagovornika stalno prekida, gurajući ga svojim prljavim prstima. Kad smo se upoznali, priča Limonov, prljavko Danilo je odmah počeo da mi govori ti. Čak i za mene, surovog, džeklondonovskog junaka, dodaje on, Danilo Kiš je bio težak sa njegovim tikanjem, prekidanjem sagovornika, navikom da krive, ne baš čiste prste gura u prsa sagovornika. Bučni i nevaspitani prljavko Danilo voleo je, kao što se moglo i očekivati, da đipa uz cigansku muziku. To je pisac ove priče otkrio prilikom njihovog poslednjeg susreta u Budimpešti 1987. godine. Ali zbog nečega se u tom trenutku ovaj neotesani balkanski pisac neočekivano upristojio i Limonov je ubrzo saznao šta je bilo to što je Kiša smirilo i dovelo u red. Bolest, rak. Video sam ga, piše on, 1987. u Budimpešti. Uz ciganske violine je igrao neki divlji ples i bio je vrlo pristojan. Ima rak, rekao mi je neko od prisutnih za stolom, on zna. To je, reklo bi se, jedna od poenti priče o balkanskom piscu prljavku Danilu. Njegovu divlju balkansku prirodu, narav ovog nepojavnog mešanca mogla je samo bolest da omekša, da uljudi, da takoreći pročisti.

Ali priča ima još jednu poentu, i ona je, nema sumnje, važnija. Nju čini ono mesto u priči gde nam Limonov sugeriše šta bi mogao da bude uzrok neobične fizičke i moralne ružnoće prljavka Danila. Naime, čitalac ove priče dobija i kratko obaveštenje o poreklu ovog njenog junaka, koje, po svemu sudeći, treba da mu pomogne da bolje shvati njegove glavne crte, dakle, Danilovu nečistoću, ružnoću i bučnost. Jer on, čitalac, možda će se upitati otkud toliko rugobe na jednom mestu, kod jednog čoveka. Pisac nam, međutim, ne daje odgovor na to pitanje, ali zato nam pomaže da ga nađemo, sugeriše nam gde bi odgovor mogao biti, a on se, reklo bi se, krije u poreklu junaka priče, u identitetu prljavka Danila.

Nesrećni Danilo, on identitet uopšte nije imao ili tačnije, imao je više njih, što izlazi na isto, to jest da on u stvari nije imao pojma ni ko je, ni čiji je, ni odakle je u stvari. Definisati tačno ko je on, priča Limonov, mislim da to ni sam nije mogao. Njegovim žilama su tekle mađarska, srpska, ciganska i jevrejska krv kao minimum. Limonov nas navodi da tu, u tom genetskom mutljagu, u tom nečistom poreklu junaka njegove priče vidimo izvor i njegove telesne ružnoće i zapuštenosti. Kako on to čini? Pa, između ostalog i tako što on svog junaka prvi put naziva prljavkom Danilom odmah posle ovog osvrta na njegovu zamućenu krvnu sliku, kao zaključak tog osvrta. Tek posle toga on pominje njegove prljave prste i ostalo. Čitalac treba da razmišlja otprilike ovako – šta kažete, srpska, mađarska, ciganska, jevrejska krv i ko zna koja još. Pa da, kad ste mi posle toga pokazali njegove prljave prste, niste me uopšte iznenadili.

Ovakvo povezivanje genetskog porekla, fizičkog izgleda i moralnih osobina predstavlja jedno od opštih mesta rasističke antropologije, koje se obilato rabe u fašističkoj umetnosti i književnosti. Uverenje da je ključ za razumevanje čoveka u njegovim genima, koji ga navodno na odlučujući način vezuju za rasu, odnosno kako se to u naše vreme eufemistički kaže, za etnos ili za naciju, to uverenje se i danas često nudi kao tobože potvrđena naučna istina. Od te vajne istine živi i novi fašizam, kako onaj polusvesni, svakodnevni, tako i ovaj pretenciozni, elitni, estetizovani fašizam, čiji je jedan od najpoznatijih predstavnika pisac ove priče, Eduard Limonov.

Kad se tako misli, to jest kad se misli kako današnji fašisti misle, onda se svaki čovek koji se ne može lako svesti na neki kolektivni genetski kod, koji nema i neće da ima krvnim zrncima ispisan nacionalni identitet, pretvara u neku vrstu rugobe, fizičke i moralne. Što je još gore, i zbog čega su novi fašisti posebno besni, te navodne rugobe pokušavaju da opstanu, pa čak i da svoju nesvodljivost na jedan nacionalni ključ, svoju rasnu nečistoću, svoju izdaju krvi proglase vrlinom. Neki među njima, i to je za fašiste već vrhunac skandala, postali su simboli tog svetogrđa, tog poricanja istine krvi. Eto, taj vaš Danilo Kiš, reći će vam neki današnji fašista, kunete se u njega, postao je idol svima vama koji biste da pobegnete od zavetne istine, od krvi predačke, od vere jedine koja je zapisana u vašim genima.

E, upravo taj Kiš, Kiš simbol otpora fašizmu, morao je da privuče pažnju i fašiste Limonova. Zbog toga je Kiš postao junak ove njegove priče. Zato se on sa njim ovako obračunava. On je morao da zapazi da Kiš kao simbol otpora fašizmu ima ulogu sličnu ulozi nekih gradova u bivšoj Jugoslaviji sa izrazito mešovitim stanovništvom, koji su postali simboli otpora politici etničkog čišćenja i koji su iz istog razloga u očima fašista bili legla svakog zla i poroka. Takvo mesto je svojevremeno bilo i Sarajevo, a sa njim se Limonov još ranije obračunao, onim famoznim rafalom iz mitraljeza. Sad je svoju junačku pucnjavu dopunio ovim rafalom mizernih rasističkih uvreda koje je ispalio na Kiša.

Da se na kraju vratim na ono od čega sam počeo, na mišljenje Šištova Varge da ljudi koji su čitali i voleli Kiša ne bi dozvolili da njihovom zemljom zavladaju ratni zločinci. Sad, kad sam pročirao ovu auobiografsku priču Eduarda Limonova mogu da kažem da se ovaj ruski fašista u jednoj stvari slaže sa Vargom. I on misli da je čitanje Kiša važno, i on misli da bi ta lektira mogla da odvrati ljude od medicine koju im on nudi, a koja treba da im putem lekovitog rata, ubijanja i raseljavanja vrati izvornu rasnu, nacionalnu, versku i fizičku čistoću. Upravo zato što pridaje veliki moralni značaj Kišovom delu, Limonov se ovako besomučno, najgorim rasističkim uvredama na njega ostrvio.

Kao što znamo, nije on ni prvi, a verovatno neće biti ni poslednji fašista koji ovako besno nasrće na pisca Grobnice za Borisa Davidoviča, ali svaki od njih samo potvrđuje da je Kiš bio i očigledno ostao kost u grlu toj i danas rasprostranjenoj vrsti mislilaca, pisaca i mitraljezaca. A za nas koji ne marširamo ni u jednom rasnom ili nacionalnom stroju ovo najnovije fašističko čitanje i portretisanje Danila Kiša može da bude još jedan podstrek, možda bolji od svake druge preporuke, da čitamo i volimo ovog pisca. Da li ste čitali Kiša? Ako još niste, evo, Eduard Limonov će vas možda naterati da počnete.

Peščanik.net, 19.01.2007.

Autor čita ovaj esej u radio emisiji Peščanik

Preuzmite knjigu Ivana Čolovića Vesti iz kulture

SARAJEVO

The following two tabs change content below.
Ivan Čolović, rođen 1938. u Beogradu, na Filološkom fakultetu diplomirao opštu književnost (1961), magistrirao (1972) romanistiku, na Filozofskom fakultetu doktorirao etnologiju (1983). Radio kao urednik u nekoliko izdavačkih preduzeća, u penziju otišao 2000. kao naučni savetnik Etnografskog instituta SANU. Predavač i gostujući profesor na univerzitetima u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj, Italiji, Engleskoj, Sloveniji, Švajcarskoj i Poljskoj. Preveo desetak knjiga sa francuskog, najviše dela Rolana Barta i Žorža Bataja. Objavio 17 knjiga studija i eseja. Dobitnik je sledećih nagrada i priznanja: Herderova nagrada (2000), Orden viteza Legije časti (2001), nagrada Konstantin Obradović (2006), povelja Prijatelj lista Danas (2009), zvanje počasnog doktora Varšavskog univerziteta (2010), nagrada Vitez poziva (2010) i medalja Konstantin Jireček (2012). Biblioteku XX vek osnovao je 1971, a od 1988. je i njen izdavač. (Istorijat Biblioteke prikazan je u knjigama Dubravke Stojanović Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011) i Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983), Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000), Vreme znakova (1988), Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990), Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009), Pucanje od zdravlja (1994), Jedno s drugim (1995), Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002), Kad kažem novine / When I say newspaper (1999, 2004), Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007), Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001), Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011), Vesti iz kulture (2008), Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012), Zid je mrtav, živeli zidovi (ur, 2009), Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011), Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014), Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu. Ogledi o političkoj antropologiji, 4 (2020), Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji, 5 (2023). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983); Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000); Vreme znakova (1988); Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990); Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009); Pucanje od zdravlja (1994); Jedno s drugim (1995); Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002); Kad kažem novine / When I say Newspaper (1999, 2004); Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007); Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001); Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011); Vesti iz kulture (2008); Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012); Zid je mrtav, živeli zidovi (ur.) (2009); Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011); Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014); Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu (2020).

Latest posts by Ivan Čolović (see all)