- Peščanik - https://pescanik.net -

Veštice iz Zemuna

Foto: Ne davimo Beograd

Tri žene bile su deo „lanca“ niz koji je iz jedne škole u Zemunu test iz matematike za malu maturu „procurio“ u javnost. Tako kažu vest, policija i ministar prosvete Šarčević. Šarčević kaže i da nema razloga da dâ ostavku „kad je problem otkriven“. Isto – da on ne treba da dâ ostavku – misle i Vučić i Brnabić, reći će još Šarčević.

Informacija je štura: jedino je jasno da se Šarčević ne oseća krivim ni za šta. Sve ostalo pokriveno je maglom. Pošto je tako, možemo samo da spekulišemo. Zdrav razum i pamet nalažu da se fokusiramo na sintagmu „otkrivenog problema“. Tom sintagmom Šarčević se brani od odgovornosti. On doslovno kaže: ostavka bi imala smisla da je problem ostao neotkriven; pošto sam problem otkrio, nema ostavke.

Krenimo redom. Prvo, Šarčević priznaje da postoji problem. Da li je on problem rešio? Nije. On kaže da ga rešava: „Ali od jednog gafa javnost pokušava da napravi slona. Mi smo sprečili da se loše stvari dese, produžili jedan dan i napravili sistem bezbednim. Sam sistem koji smo zatekli je loš. Javnost mora da zna da mi već dve godine radimo na sistemu matura koji će biti potpuno drugačiji i zaštićen.“

I još: „Šarčević je podsetio da je prethodnih godina ’najslabija karika’ bilo štampanje materijala, ali da je tu ’začepljena rupa’, kao i da je ranije bilo slučajeva da su se testovi dopisivali i prepravljali.“ Dakle, problem postoji, Šarčević ga je identifikovao i rešava ga. Iz njegovog ugla, nema razloga za ostavku. Nevolja je u tome što je jedan „gaf“ pokazao da Šarčević problem rešava loše.

Drugo, Šarčević kaže da ne treba da dâ ostavku „kad je problem otkriven“. Ispada, ako samo njega slušamo i ne razmišljamo, da je on otkrio problem i da to sebi pripisuje kao zaslugu. Ali, to nije tačno. Problem su otkrile upravo tri žene iz Zemuna, koje i vest, i policija, i Šarčević sve vreme bacaju u lance. Nije stvar u lancu, nego u tome što su te žene pokazale da Šarčević ne rešava problem.

Drugim rečima, mi ne bismo ni znali da problem postoji da tri žene iz Zemuna nisu došle do testa za koji je Šarčević do juče tvrdio da je apsolutno bezbedan i pustile ga u javnost. Dakle, nije Šarčević otkrio problem nego su to uradile te tri žene i tako pokazale da Šarčević nije govorio istinu kada je garantovao tajnost testova.

Ako bismo sad sledili logiku ministra da je onaj ko otkrije problem oslobođen svake odgovornosti, onda ove tri žene u najmanju ruku ne bi smele da budu predmet bilo kakve policijske obrade, a u najboljem slučaju bi Šarčević morao da im se zahvali jer su mu primerom pokazale da je sistem loš i da u njegovom popravljanju ministar nije nimalo odmakao u protekle dve godine.

Naravno, te tri žene jesu predmet policijske obrade, a Šarčević im se nikada neće zahvaliti za uslugu koju su mu napravile. Naprotiv, u vestima se od te tri žene prave kradljivice, a njihov gest se naziva krađom. Tako stižemo i do treće važne poente: šta su to te tri kradljivice zaista ukrale? Da li su one test odnele kući i proradile ga sa svojom decom i tako im omogućile da na testu postignu nezasluženi uspeh?

Da je tako bilo, i da su pri tom otkrivene, to bi zaista bio svojevrsni lopovluk i zaslužilo bi osudu, kako javnu tako i prikladnu pravnu. Ali ne, umesto da ga krišom odnesu kućama, one su test javno podelile sa drugima. Dakle, možemo s dobrim razlogom spekulisati da im namera nije bila da krađom za svoju decu pribave rezultat koji im ne pripada, već da pokažu da je sistem otvoren za zloupotrebe uprkos garancijama ministra.

Tako su otvorile prostor da se pitamo – svi izuzev ministra, naravno – da li je bilo i koliko slučajeva da su i drugde „procurili“ testovi, ali da je curenje zaustavljeno na pragu javnosti, to jest da je ostalo u granicama takozvanih privatnih interesa.

Sve i da iza njihovog čina stoje neki drugi motivi, pa čak i oni politički, kako to insinuira Šarčević, pokazuje se kao činjenica da sistem nije siguran. Otkrivanje testa pre vremena to očigledno potvrđuje. Šarčević pak odgovara da to nije bitno; naprotiv, važno je da je problem otkriven, kaže on. Pa da, važno je, ali problem nije otkriven njegovom zaslugom, pa je i utoliko njegova odgovornost veća, a ne manja.

Umesto da se žiteljima Srbije, a pre svega đacima, roditeljima i starateljima izvini za propuste svog ministarstva, Šarčević će, sasvim očekivano od ove vlasti, svima njima da zapreti: „Ja ću da poručim roditeljima da se ne igraju sa svojom decom. Oni svoj revolt, politički stav, nezadovoljstvo mogu da iskažu na hiljadu drugih načina. Ako misle da su njihova deca talac te priče, onda ja nisam njihov saučesnik.“

Tako to izgleda sa ovim vlastima. Pokažete im da očajno loše rade svoj posao a oni vašu kritiku trenutno diskvalifikuju kao politički stav i odmah uzmu taoce.

Peščanik.net, 19.06.2019.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)