- Peščanik - https://pescanik.net -

Vidovdanska poslanica

Foto: Peščanik

Vučićevi autorski tekstovi, još uvek ne tako učestali, po pravilu su plitki i pretenciozni. Njegov sirovi stil nevešto prikriva autorovu pretenziju da jednostavnim rečima kaže nešto tobože misaono. Međutim, ta pisana obraćanja javnosti ne odlikuje negovana jednostavnost – što bi bilo sasvim umesno i razumno za nekoga ko se obraća najširoj javnosti, već jednostavno – besmislenost.

Ovoga puta Vučić se putem društvenih mreža obratio javnosti još jednim kratkim pisanim sastavom, povodom Vidovdana. U tom pisanom sastavu poznati autor je najpre objavio da smo transistorijski „mi“ o Vidovdanima činili „velike i časne stvari, i, mnogo ređe, nečasne“. Ovde je naročito interesantan deo „i mnogo ređe“. Vučiću je jako stalo da sebe prikaže kao besprekorno objektivnog, zbog čega u svakoj prilici mora da naglasi kako on, eto, zna da u istoriji Srba i Srbije ima i tih „nečasnih“ epizoda. Ali koga Vučić podseća da su te epizode „mnogo ređe“? Koja je funkcija tog naročitog naglašavanja? Ko bi mogao uopšte i da pretpostavi da Vučić, kojim slučajem, misli da su takve „nečasnosti“ pojava koja u srpskoj istoriji prednjači nad „velikim i časnim“? U svakom slučaju, nije to ništa mišljeno i smisleno, to je naprosto rezultat nagonske potrebe autora da se legitimiše kao patriota, budući da ga očigledno teško pogađaju optužbe za izdaju, pri čemu je toj kulturi etiketiranja upravo on dao neke od najžalosnijih doprinosa, što i dalje nastavlja da čini preko svojih jurišnika i trbuhozboraca. Kako bilo da bilo, na Vidovdan su se u novijoj istoriji odigrali sledeći događaji, od srazmerno većeg značaja: sklopljena kontroverzna Tajna Konvencija između kneza Milana Obrenovića i Dvojne monarhije (1881); atentat u Sarajevu (1914); falično usvajanje Ustava Kraljevine SHS (1921); skup na Gazimestanu (1989); izručenje Slobodana Miloševića Hagu (2001). Šta su sa ovog popisa „velike i časne stvari“, a šta „mnogo ređe nečasne“ po Vučićevom tolkovanju istorije ne bih se usudio da nagađam, kao ni da odgonetam kriterijum ove podele.

Posle razvrstavanja i vrednovanja istorijskih događaja sledi malo Vučićeve amaterske „filozofije istorije“: „Vidovdan je prerastao mit“, kaže autor teksta, „i postao istorija, naša istorija, teška i previše krvava. Ona koje danas nemamo razloga da se stidimo, naprotiv, ali još manje imamo pravo da koristimo Vidovdan kako bismo obmanjivali buduća pokoljenja“. Osim ponovnog samoopravdavanja kao i u prethodnom slučaju („nemamo razloga da se stidimo, naprotiv“), u ovom delu Vučićevog sastava pažnju privlači „prerastanje mita u istoriju“ koja je, međutim, valjda zbog te neprirodne evolucije (prerastanja), „teška i previše krvava“. Na prvi pogled blesava konstrukcija, zapravo je insinuacija da je određenost srpske istorije mitom o Vidovdanu razlog njene tegobnosti i krvavosti. Kako ona ne bi više bila takva „nemamo prava da koristimo Vidovdan“ za obmanjivanje budućih pokolenja. Tako se još jednom potvrdilo da je Vučić eksplicitan i emfatičan kada se busa u nacionalna prsa, a evazivan kada treba da saopšti nešto što suštinom odudara od glavnog ideološkog toka, pa se skriva iza zakukuljenih formulacija.

Gubeći se na kraju kratkog teksta ponovo u ambiciji saopštavanja velikih misli, Vučić poručuje čitaocima da „ništa bolje, i ništa više, od Vidovdana, ne pokazuje koliko je stvaranje istorije i budućnosti u našim rukama, koliko zavisi od nas i onoga šta, kako i koliko radimo“. Tu se ponovo manifestuje vučićevsko gomilanje reči bez smisla. Iako njihov autor očito misli da su te reči vrlo smislene i važne, one ne znače ama baš ništa. Šta bi trebalo da bude stvaranje istorije, a šta budućnosti i zašto je baš Vidovdan taj koji najbolje pokazuje zavisnost „istorije i budućnosti“ od sadržaja i kvaliteta današnjeg rada niko živi ne bi mogao sa izvesnošću da kaže. To je sve samo manifestacija ideološkog stava da je Vidovdan najvažniji, kao u onom vicu sa Srbinom, Nemcem i Amerikancem, u kojem je Srbin ispao najpametniji, ali ne znamo tačno kako i zašto.

Nahvalivši tako Vidovdan, maniristički i bez sadržaja, Vučić ponovo želi da demonstrira svoju tobožnju racionalnost, ali da, istovremeno, ne povredi mit. On zato poziva one koji su spremni da ga slede da Srbiju načine „velikom, poštovanom i to na zemlji, a ne samo na nebu“. Ovaj poziv je opšte mesto Vučićeve „transformacije“, ali je istovremeno i komično podrazumevanje da je to oko veličine i poštovanja koje Srbija uživa na nebu kod Boga Savaota, takoreći, svršena stvar i da sad samo treba da se poradi na zemlji, tom drugom ravnopravnom entitetu, kanda malo zapostavljenom zarad onog nebeskog.

Tekst o kom je ovde bilo reči zapravo je propratni sadržaj posta na Instagramu, bilbordskog tipa, sa potpisom A. Vučića i usklikom: „Srećan Vidovdan“! Ma koliko da se logičkog egzibicionizma i akrobatike unosi u razna tumačenja legende o Vidovdanu i boju na Kosovu, pojam stradanja ostaje ključni u tom kontekstu, pa poželeti „srećan Vidovdan“ sadrži nemalu dozu iščašenosti. Čak i kada „vidovdansku etiku“ posmatramo u njenom hrišćanskom kontekstu – kao postradanje za „višnji život“, koje u konačnom ishodu vodi nečemu željenom i radosnom – ponovo ostaje snažna disonanca između sadržaja konkretnog prazničnog sećanja i tako verbalizovanog pozdrava. Naime, u hrišćanskoj paradigmi Isusovo stradanje, iako u biti instrument spasenja, samo po sebi je tragičan trenutak. Otuda niko ko išta zna o hrišćanstvu neće poželeti vernicima srećan Veliki Petak, dan kada se obeležava Hristovo raspeće i stradanje, što hrišćani smatraju najtužnijim događajem, bez obzira na njegovo mesto u hrišćanskoj soteriologiji. Tako je i sa Vidovdanom: „srećan Vidovdan“ je posve oksimoronična konstrukcija.

Peščanik.net, 29.06.2020.

VIDOVDAN

The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.