- Peščanik - https://pescanik.net -

Vreme nerazumnih

Foto: Peščanik

Retrospektivni pogled samo na poslednjih nešto više od mesec dana u Srbiji izgleda kao „pohvala ludosti“. Sadržaj događanja i retorike iz kojih zrače nerazumnost i voluntarizam preplavljuje i guši svaku mogućnost da se o bilo čemu u ovom društvu razgovara. Paradigma te nemogućnosti su, na primer, besadržajni odgovori ministarke zadužene upravo za takozvani „društveni dijalog“ koja, osim birokratske frazeologije, ne ume da izgovori ništa što bi sadržinski nalikovalo dijalogu. Politika se u Srbiji svela na isprazno parolašenje i propagandu, pritom oslobođene bilo kakve obaveze prema elementarnim pravilima razumnog rasuđivanja.

Ne znam koliko je takvih, ali samo nerazumnima može da bude prihvatljivo objašnjenje da je projekat sa Rio Tintom bio jedna od najviše hvaljenih i u zvezde kovanih „razvojnih šansi“ Srbije koje je obezbedio aktuelni režim, sve dok se nije javio narodni bunt. Tada je, obnoć, to postalo delo „bivšeg režima“. Dakle, ispada da je Rio Tinto jedini projekat koji je sadašnji režim nasledio od bivšeg, a i to se počelo isticati tek onda kada je postao nepopularan. Zašto niko nije pominjao bivši režim u kontekstu Rio Tinta dok je rudnik litijuma bio na sva usta hvaljen?

Samo nerazumnima može da bude prihvatljiv argument da bagerista ili vozač nekog drugog vozila, sasvim svejedno, koji se kreće putem na kojem stoje ljudi (čak i ako ovi blokiraju put protivno zakonu!) ima pravo da te ljude pregazi, tobož na osnovu ustavne garantije slobode kretanja. Čak i kada takvo tumačenje daje lično predsednik države (tada naročito!) treba biti i psihopata pa takvo „tolkovanje“ ustava prihvatiti kao ispravno.

Znatna količina nerazumnosti potrebna je da se podrži ekološki aktivizam, ali „pod uslovom da nije politički“. Da bi se neko pitanje – na primer ekološko – na određeni način rešilo potrebno je doneti neki zakon, propisati neku meru, doneti nekakve odluke. Te zakone, mere ili odluke donese nekakvi državni organi. Neki od njih su izabrani, neki imenovani, ali svi su deo sistema javne vlasti i ne postoji ni najmanja mogućnost da borba za rešenje nekog pitanja o kojem odlučuje javna vlast bude depolitizovana. Ideja da je to zaista moguće je posledica političkog idiotizma, a besomučno ponavljanje te mantre – ili manifestacija tog idiotizma ili postiđujućeg odsustva građanske hrabrosti da se u slučaju postojanja problema ukaže na krivca za taj problem. A taj krivac je uvek i svuda – vlast.

Raskošna nerazumnost potrebna je i da bi se prihvatila zdravo za gotovo i režimska mantra o sprečenim atentatima na AVtokratora, od kojih se niti za jedan jedini ne zna ko ga je, kada i kako pripremao. Budalaština sa atentatima glasi: ne zna se ko je pripremao atentate, nema osumnjičenih (osim politikantskih insinuacija da je reč o opoziciji), organi nemaju nikakve dokaze za pokretanje odgovarajućih krivičnih postupaka, ali se zna da su atentati pripremani! Kako!? Predstavnici režima o tim atentatima pričaju kao da se radi o krađi kutije šibica ili nekim bagatelnim temama, neretko gotovo usput. A na pitanje o atentatima AVtokrator je govorio ovako: „Kažete – bili su pokušaji atentata, ne znam ni za jedan… Da li su neki planirali ili ne, da li je bilo ideja, pa posao nadležnih je da to spreče“. AVtokrator je, čini se, jedini u ovom režimu koji ne zna ni za jedan atentat usmeren protiv njega. A elaboracija o poslu nadležnih „da to spreče“ je obično zamlaćivanje jer niko nije ni tražio tu vrstu „pouke“ nego upravo komentar upornog ponavljanja da su atentati bili pripremani. Ne treba biti pravnik pa znati da je planiranje atentata kažnjivo delo i da, ako je poznato da je neko planirao atentat na bilo koga, taj koji je atentat planirao mora biti sankcionisan. Nemoguće je, dakle (pa je i nerazumno u takvo nešto poverovati) uvek iznova i iznova otkrivati „planirane“ atentate, a baš nikad ne otkriti ko ih je planirao.

Samo nerazumnom može da ne izgleda nerazumno kada neko ko obavlja dužnost direktora EPS-a unazad nekoliko godina, između ostalog i u vreme kada se na čelu nadležnog ministarstva nalazila Zorana Mihajlović, danas dramatično i naprasno upozorava: „Ako gospođa Zorana Mihajlović ostane na čelu Ministarstva rudarstva i energetike duže od tri meseca, ako bude vodila to ministarstvo i jedan jedini dan posle izbora, naš elektroenergetski sistem je osuđen na smrtnu kaznu, na potpunu propast“, navodeći da, istovremeno, „veruje istinskom patrioti i zaštitniku svog naroda, predsedniku Aleksandru Vučiću“. Zašto Grčić Vučića, koji se jedini za sve pita (što je takođe nerazumno), o tako dramatičnom stanju nije obavestio ranije ostaje nepoznato, ali nije ništa manje nerazumno, naročito ako je Grčić zaista uveren u sposobnost, moć i dobre namere samodržavnog AVtokratora. Zašto je godinama ćutao? Je l morao da bude na mestu direktora sistema koji je sve vreme propadao, štaviše bio – svesno uništavan?

Treba biti nerazumnik pa čitavu ujdurmu sa Novakom Đokovićem zaista posmatrati kao nekakav udar na Srbiju, Srbe, srpstvo, Novaka kao Srbina… Bez pouzdanih informacija o Đokovićevoj dokumentaciji, o procedurama, o pravilima i sličnim „sitnicama“ (a uvid u kompletnu dokumentaciju javnost je dobila tek četvrtog dana „krize“!) svaki zaključak o skorašnjim dešavanjima bio je neminovno proizvoljan. Svakoj prosečno razumnoj osobi to bi moralo biti nesporno, ali sa paranojom se počelo od prve sekunde saznanja da postoji neki problem u Melburnu. Takav nivo unisone histerične paranoidne pristrasnosti u oceni neke situacije zaista nije skorije viđen, čak ni u ovoj sredini, inače patološki samoviktimizujućoj.

Potrebna je znatna količina nerazumnosti i da bi se, ne samo zatvarale oči, već i najogavnije napadali svi koji ukazuju na, vrlo odmereno govoreći, nelogičnosti koje se tiču Đokovićeve dokumentacije i testova, pozitivnog i negativnog, kao i svih pratećih kontroverzi (vreme izdavanja potvrda, ćutanje o tome da je bio pozitivan na koronu, posete javnim mestima u vreme kada je mogao da zarazi i druge…). Napadi po društvenim mrežama ispunjeni najodvratnijim uvredama upućenim svakome ko se usudi da ne obožava plemenskog natčoveka reflektuju masovnu patološku mržnju Đokovićevih vernika prema društveno odgovornom propitivanju ponašanja nekoga ko ostvaruje širok društveni uticaj. Divljanje po društvenim mrežama Đokovićevih obožavalaca nije nikakva sportska strast, već morbidni sektaški ritual oslobođen svakog razuma.

U sukobu je sa razumnom političkim praksom kada na televizijskim debatama kao predstavnike opozicije po pravilu ne vidimo lidere ni predstavnike najvećih opozicionih političkih organizacija, već najčešće nekakvih opskurnih družina, pretežno desničarskog opredeljenja. Najupečatljiviji primer su SS Zavetnici, čija se predstavnica pojavljuje gotovo svakodnevno u nekoj od televizijskih emisija. Da li je moguće da je nerazumnost toliko zavladala, pa da se tako očigledna podmetačina režima ne prepozna kao maligna kontaminacija političkog života veštačkom proizvodnjom tobožnje opozicije? Postoji li politički elementarno osvešćena pamet kojoj ovo nije očigledno?

Nerazumno je očekivanje da bi poseta AVtokratora Priboju doprinela da se Bošnjaci u ovom gradu osećaju istinski bezbednije. Nije samo problem u tome što je šovinistička propaganda svih provladinih i mnogih opozicionih tabloida sasvim suprotna tobože prijateljskom tonu AVtokratorovih izjava. Problem je i to što ništa u svakodnevnom životu, u političkoj kulturi, kao i uopšte u kulturnoj i identitetskoj politici koja se neguje u Srbiji ne doprinosi tome da se sve etničke zajednice koje u njoj žive osećaju ravnopravno. AVtokrator je čovek koji će u istoriji srpsko-bošnjačkih odnosa ostati upamćen po pretnji streljanjem sto Bošnjaka za jednog ubijenog Srbina. Ne postoji ništa što bi tu sramnu epizodu moglo da ispravi, a naročito ne neuverljiva „transformacija“ od zagovornika nacističkih metoda obračuna do lažno „umerenog“ nacionaliste. Uprkos nastojanjima režima da bagateliše podsećanje na ove AVtokratorove reči famoznim i posve nerazumnim zazivanjem „istrgnutosti iz konteksta“ (kao da postoji kontekst u kojem to može zvučati prihvatljivo) stvarni utisak koje te reči zauvek ostavljaju lako je testirati: zamislimo da je na čelu bilo koje od susednih država pojedinac koji je svojevremeno – kao neko ko je u ratovima i učestvovao, a ne samo podstrekavao – izgovorio takvu pretnju Srbima. Takvog pojedinca bi ta činjenica, iz perspektive Srba, obojila za sva vremena. U tom kontekstu je naročito bedna i cinična Vučićeva opaska da je kvalifikovanje postupka pretnji Bošnjacima klanjem kao fašističkog „olako upotrebljavanje tog pojma“.

Moglo bi se govoriti o elementima nerazumnosti u procesu ustavnih promena, u predizbornim prilikama, u kadrovskim rešenjima, u funkcionisanju medija, u spoljnoj politici, u identitetskim pitanjima, u urbanističkim projektima, u odnosu prema epidemiološkoj situaciji u zemlji… Tu se više zaista ne postavljaju pitanja legalnosti, opravdanosti, preferencija, već zaista najelementarnije pitanje (ne)poštovanja zdravog razuma. Takav voluntarizam otkriva da se režim oseća svemoćno, do mere da može tvrditi i raditi doslovno sve što njegovim pripadnicima padne na pamet. Ako se u svakoj prilici koja zahteva analitičko mišljenje i argumentaciju sve zadrži na parolama, histeriji i na pukim floskulama, onda je reč o društvu čija perspektiva može da bude samo dublje potonuće u diktaturu i, na kraju, u brutalno nasilje. Odsustvo potrebe nosilaca političke, ideološke, vrednosne, kulturne hegemonije da sopstveno ponašanje utemelje na elementarno razumnim osnovama ne ostavlja prostor za drugačije ishode, kao što taj prostor ne ostavlja ni masovno pristajanje društva na sveopštu nerazumnost.

Peščanik.net, 14.01.2022.


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.