- Peščanik - https://pescanik.net -

Vrpca

Foto: Ivan Čolović

Kosovo u pristupnoj besedi patrijarha Porfirija

U govoru koji je mitropolit Porfirije (Perić) održao prilikom preuzimanja funkcije patrijarha SPC – što se u crkvenom jeziku zove „ustoličenje u najsvetiji tron arhiepiskopa pećkog, mitropolita beogradsko-karlovačkog i patrijarha srpskog“ – on je nekoliko rečenica posvetio Kosovu.1 To se moglo očekivati, jer je u postkomunističkoj Srbiji Kosovo obavezna tema u govorima kojima se nosioci najviše vlasti, bilo crkvene bilo državne, obraćaju narodu. Njima danas na raspolaganju stoji bogat fond ustaljenih figura i fraza za obradu ove teme.

Deo govora posvećen Kosovu Porfirije je počeo obećanjem da će se najviše moliti za Srbe na „stradalnom Kosovu i Metohiji“, jer mu je najveće briga „mnogostradalno Kosovo i Metohija, naš duhovni Jerusalim, kako je govorio patrijarh Irinej“. Dodajući Kosovu Metohiju on se priklonio politici imenovanja „južne srpske pokrajine“ koju danas praktikuju srpski političari i svi drugi koji na taj način žele da istaknu da ne priznaju državu koja se zove Republika Kosovo. Dakle, u ovom slučaju nema sumnje da novi patrijarh govori savremenim srpskim političkim jezikom. Ali, ne vidi se odmah da na to upućuju i reči „stradalno“ i „mnogostradalno“ i sintagma „naš Jerusalim“, za koje bismo pre rekli da pripadaju isključivo tradicionalnom jeziku SPC, da su ekskluzivno rezervisane za crkvene velikodostojnike i druge vernike kad oni govore o važnosti Kosova za pravoslavnu veru i crkvu.

Međutim, i ove reči i ova sintagma, zajedno sa mnogima drugim, prešle su u politički rečnik postkomunističke Srbije. Već letimično „guglanje“ pokazaće vam da je „duhovni Jerusalim“ izuzetno popularan među današnjim srpskim političarima, da su ga oni prisvojili i učinili političkom parolom. Tako su čitaoci Njujork tajmsa 16. januara 2010. godine od Vuka Jeremića, tadašnjeg ministra spoljnih poslova Srbije, saznali da je „Kosovo srpski Jerusalim“. A isto to su 21. marta 2014. godine čuli i čitaoci izraelskog dnevnika Džeruzalem post. Njima je to rekao Aleksandar Vulin, koji je tada bio ministar bez portfelja u vladi Srbije. Da i on to zna i želi da i drugi znaju izjavio je 7. avgusta 2018. Ivica Dačić, tada ministar inostranih poslova Srbije. On je o tome govorio za domaće medije. „Neko je rekao da je Kosovo Jerusalim – jeste Jerusalim, ali srpski Jerusalim“, objasnio je Dačić. Otkud ovo na prvi pogled suvišno naglašavanje da je Kosovo srpski Jerusalim? Potreba da se to naglasi pojavila se dan ranije (6. avgusta 2018) kad su mediji u Srbiji obavili vest da je bivši predsednik Albanije Bujar Nišani na svom fejsbuk nalogu napisao da je Kosovo „Jerusalim Albanaca“.2 On je taj neko s kojim se Dačić – uvek spreman na šegu i šalu – delimično složio. Ova Nišanijeva „objava“ na fejsbuku svedoči o tome da ponešto iz rečnika savremenog srpskog crkveno-političkog jezika, čak i neke za srpske nacionaliste osveštane metafore, kakva je nesumnjivo „Kosovo je naš Jerusalim“, može da se nađe i kod suseda, sa – kako se danas kaže – obrnutim predznakom.

Isti transfer u politiku desio se i sa naizgled samo za crkveni jezik vezanom izrazu „stradalno Kosovo“. Najnoviji primer naći ćete u izjavi za javnost koju je predsednik Vučić dao 25. februara, posle prvog zvaničnog razgovora sa novim patrijarhom. Rekao je da su razgovarali o tome „kako da pomognemo našem stradalnom narodu“. Možda njega jedan sasvim ličan motiv podstiče da se služi ovom frazom crkvenog porekla, jer mu je „stradalno“ moglo da postane draga reč otkad se našla u pohvali koju je pre tri godine (10. januara 2018) dobio od prethodnog patrijarha SPC, kad je ovaj zahvalio bogu što Srbi imaju Vučića, „što nam je podario čoveka koji se lavovski bori za srpski narod, a posebno za mučeničko i stradalno Kosovo i Metohiju“.

Razumljivo je i očekivano što je Porfirije u ovom slovu o Kosovu morao da nađe mesto za „kosovski zavet“. Ovaj termin crkvenog porekla danas je upadljivo prisutan u srpskom političkom jeziku, tako da nije potrebno navoditi primere koji to potvrđuju. Učestalo, takoreći inflatorno pozivanje srpskih nacionalista na „kosovski zavet“, na „zavetno Kosovo“, na „zavetnu kosovsku misao“ i tome slična zavetovanja, podstaklo je jednu ultradesničarsku političku stranku u Srbiji, osnovanu 2012, da sebe nazove Zavetnici, s obrazloženjem da je to učinjeno „po uzoru na istorijsko iskustvo u kojem središnju tačku zauzima kosovski zavet, kao vekovna inspiracija brojnih vladara, naučnika, pesnika, pisaca, vojskovođa i najvećih srpskih umova“.

Porfirije je objasnio da on ovaj termin koristi zato što on, za razliku od termina „kosovski mit“, koji upućuje na izmišljene, imaginarne stvari, navodno označava nešto drugo: pravu, duboku i svetu vezu Srba sa Kosovom. „Kosovo i Metohija za Srbe“, rekao je on, „nisu naprosto samo mit, jer mit pripada svetu imaginacije, pa tu možemo i gubiti i pobeđivati. Kosovo je naš zavet, a taj kosovski zavet koji je vezan za Novi zavet, u čijem temelju stoji svetost. Otuda je Kosovo za nas nit, pupčana vrpca koja nas povezuje sa našom duhovnom i istorijskom kolevkom, sa suštinom našeg identiteta“.

Međutim, da bi nešto bliže rekao o navodnoj novozavetnoj svetosti ovog srpskog zaveta, Porfirije se ne usteže od toga da posegne za metaforama i rečima-lozinkama, koje je iznedrila politička imaginacija srpskih nacionalista gradeći, dograđujući i prerađujući mitsku priču o Kosovu – čak i za nekim sasvim izanđalim i otrcanim, pa su se u njegovom govoru našle i „nit“ i „pupčana vrpca“ i „kolevka“. Pri tom se on nije potrudio da ih na smislen način poveže, tako da je ostavio Kosovo da istovremeno bude i kolevka i nit koja Srbe za kolevku vezuje. Da bi zabuna bila još veća, ovde se ne radi o običnoj niti nego o vrpci kojom je dete pupkom vezano za majku, koja se na kraju porođaja odseca, bez čega ni majka ni dete ne bi porođaj preživeli. Ali na slici koju je Porfirije ponudio, Srbi su ostali pupkom vezani za majku Kosovo, njihovo rođenje je zaustavljeno, odnosno, kako bi se danas reklo, zaleđeno. Izgleda da nikoga u Srbiji to nije zabrinulo. Naprotiv, to što se našla u govoru novog patrijarha SPC odmah je nepresečenu pupčanu vrpcu učinilo posebno privlačnom i za druge govornike o srpskom Kosovu. Jedan od njih, Goran Rakić, šef Srpske liste, iskoristio je sastanak sa Vučićem u Kuršumliji (26. februara 2021) da u izjavi posle tog sastanka istakne da su Srbi na Kosovu za Vučićevu Srbiju vezani upravo ovom vrpcom, i da će on sve učiniti da tako ostane. „Tu pupčanu vrpcu sa našom državom Srbijom nikad niko neće moći da preseče“, rekao je Rakić.

U Porfirijevom slovu o Kosovu našle su se još neke metafore i reči-lozinke karakteristične za savremeni srpski politički jezik, to jest za dominantnu političku imaginaciju postkomunističke Srbije. Tako su se, uz „kolevku“ i „pupčanu vrpcu“, ovde obreli i „srce Srbije“ i „naš identitet“, a u to društvo uskočila je i ćirilica kao jedna od „svetinja“ koje slavi današnji srpski nacionalizam. „Mi smo u Kosovu i Kosovo je u nama, našim svetinjama, ćirilici i kosovskom zavetu“, rekao je Porfirije, i dodao: „Kosovo je srce Srbije, peva današnje mlado pokolenje“. Istina, o ovom srcu Srbije danas pevaju mnogi, naročito takozvani navijači, ali prvi je o tome zapevao Milošević, on je prvi upotrebio ovaj politički slogan. Kad je reč o sloganu o Kosovu u nama i nama u njemu mogućno je da ga je sam Porfirije smislio, oslanjajući se na kliše iz koga je izašla parola „Mi smo Titovi, Tito je naš“, a pre toga „Mi pripadamo Pašiću, Pašić pripada nama“. Kad govornik, kao ovde Porfirije, koristi jedan ovakav kliše, on to radi spontano, jer on je u klišeu i kliše je u njemu.

Ova mala analiza metafora i drugih figura i slika u delu pristupne besede novog patrijarha SPC posvećene Kosovu pokazuje da on ovde govori hibridnim crkveno-političkim figurativni jezikom kojim danas govore predstavnici vlasti u Srbiji kad se obraćaju narodu, bilo da su to crkveni velikodostojnici ili političari. Ovaj figurativni jezik je važno sredstvo današnje politike simbola u Srbiji, služi za izgradnju i učvršćivanje nacionalističkog simboličkog poretka, sa Kosovom kao centralnim simbolom. I politički i ekonomski i crkveni interesi ostvaruju se i legitimišu zahvaljujući ovom poretku, on je poredak njihove zajedničke dominacije, i zato ga predstavnici svih ovih interesa zajedno čuvaju i slave. Važno mesto koje u tome ima figurativni jezik o Kosovu razlog je, da ne kažem opravdanje, što ovde nudim analizu primera tog jezika u pristupnoj besedi novog patrijarha.

Govorio je ovom prilikom Porfirije i o drugim temama. Posebnu pažnju javnosti u Srbiji i Hrvatskoj privukla je njegova izjava da mu je Hrvatska druga otadžbina, što su mnogi pozdravili kao još jednu potvrdu da je novi patrijarh čovek mira i pomirenja, posebno kad je reč o odnosima između Srba i Hrvata. Jedan novinar je čak našao da je on u tom pogledu sličan Đorđu Balaševiću. Međutim, ni kad govori o miru i pomirenju Porfirije ne pokazuje nameru da se u to ime distancira od danas u Srbiji dominantnog nacionalističkog simboličkog poretka utemeljenog na kosovskoj mitologiji, zvali je zavetom ili loncem, svejedno. To od njega ne treba ni očekivati, jer on je danas jedan od stubova, jedan od čuvara ovog poretka. A poredak je tako skrojen, takav mu je difolt, da u njemu nema mesta za detant, mir i pomirenje sa susedima. Nema tu Srba bez Kosova, a nema ni suseda koji nisu neprijatelji. Zbog toga, a ne zato što treba sumnjati u dobre namere novog patrijarha, ne može se mnogo, ili bolje reći ne može se ništa, očekivati od Porfirijevog mirotvorstva i pomiriteljstva. Kao što je rekao istoričar Vjekoslav Perica, danas jedan od najboljih tumača odnosa između religije, crkve i politike na takozvanim našim prostorima, „ne može svrha molitvi za pomirenje biti: ratovi da prestanu a mitovi da ostanu“.3

Peščanik.net, 02.03.2021.


________________

  1. Citiram ih prema video zapisu objavljenom 19. februara 2021. na sajtu Eparhije kruševačke SPC.
  2. Nišanijevu izjavu navodim prema prevodu u Blicu od 6. avgusta 2018.
  3. Vjekoslav Perica, „Paket aranžman ili Obrana i posljednji dani“, Peščanik, 22.02.2021.
The following two tabs change content below.
Ivan Čolović, rođen 1938. u Beogradu, na Filološkom fakultetu diplomirao opštu književnost (1961), magistrirao (1972) romanistiku, na Filozofskom fakultetu doktorirao etnologiju (1983). Radio kao urednik u nekoliko izdavačkih preduzeća, u penziju otišao 2000. kao naučni savetnik Etnografskog instituta SANU. Predavač i gostujući profesor na univerzitetima u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj, Italiji, Engleskoj, Sloveniji, Švajcarskoj i Poljskoj. Preveo desetak knjiga sa francuskog, najviše dela Rolana Barta i Žorža Bataja. Objavio 17 knjiga studija i eseja. Dobitnik je sledećih nagrada i priznanja: Herderova nagrada (2000), Orden viteza Legije časti (2001), nagrada Konstantin Obradović (2006), povelja Prijatelj lista Danas (2009), zvanje počasnog doktora Varšavskog univerziteta (2010), nagrada Vitez poziva (2010) i medalja Konstantin Jireček (2012). Biblioteku XX vek osnovao je 1971, a od 1988. je i njen izdavač. (Istorijat Biblioteke prikazan je u knjigama Dubravke Stojanović Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011) i Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983), Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000), Vreme znakova (1988), Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990), Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009), Pucanje od zdravlja (1994), Jedno s drugim (1995), Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002), Kad kažem novine / When I say newspaper (1999, 2004), Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007), Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001), Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011), Vesti iz kulture (2008), Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012), Zid je mrtav, živeli zidovi (ur, 2009), Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011), Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014), Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu. Ogledi o političkoj antropologiji, 4 (2020), Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji, 5 (2023). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983); Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000); Vreme znakova (1988); Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990); Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009); Pucanje od zdravlja (1994); Jedno s drugim (1995); Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002); Kad kažem novine / When I say Newspaper (1999, 2004); Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007); Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001); Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011); Vesti iz kulture (2008); Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012); Zid je mrtav, živeli zidovi (ur.) (2009); Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011); Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014); Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu (2020).

Latest posts by Ivan Čolović (see all)