- Peščanik - https://pescanik.net -

Vučić i ćevapi

Čas anatomije, fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Pitanje o ceni kafe ili ćevapa u skupštinskom restoranu nije demagogija. To svakako nije najvažnija stvar koja se nalazi na „meniju“ srpskog parlamenta, niti će se na osnovu toga ocenjivati njegov rad, ali nije ni pitanje koje se može tek tako bagatelisati.

Jer, zbilja, zašto bi cena hrane i pića u centru Beograda bila ne samo daleko ispod cene u najzabačenijoj seoskoj kafani, nego i ispod „cene proizvodnje“. Time se jedina profitna jedinica u skupštinskoj strukturi lišava zarade, tj. profita, koji bi mogao biti korisno upotrebljen za pokrivanje nekih drugih troškova i time za smanjenje poreskog opterećenja građana i privrede. Ma koliko sitno, ono bi načelno bilo vrlo bitno. Drugo, još bitnije, tako niskim cenama šalje se loša poruka i poslanicima. Oni sebe automatski vide kao povlašćenu, od naroda odvojenu klasu, što je prvi korak ka zapostavljanju narodnih interesa.

Zato Vučićev cinizam, i pokušaj omalovažavanja (jednog) poslanika, a u stvari, praktično, čitave opozicije, nije nešto što spada u domen obične i uobičajene razmene udaraca po cevanicama, nego izraz nedostatka sluha za temeljna politička pitanja.

U konkretnom slučaju, čak, premijer Vučić je imao mogućnost da situaciju preokrene u svoju korist ili bar da je neutrališe. Pre svega zato što za takvu praksu nije kriv saziv ovog parlamenta, ma koliko ličio na prethodni. Ruku na srce, to je praksa koja traje decenijama, još iz socijalističko-samoupravnih vremena. Dugo se pričala anegdota, istinita razume se, kako žene zaposlene po državnim ustanovama kao što su bili Skupština, SIV (Savezno izvršno veće), Ce-Ka, dolaze na posao sa manjerkama, ali ne punim nego praznim, kupuju hranu u restoranima, koje je (kao i danas uostalom, osim CK) svaka od ovih ustanova imala, i nose to kući. Novi-stari premijer mogao je, dakle, uz malo političke veštine, da sugestiju prihvati i pusti je u proceduru, pa šta poslanici odluče.

Umesto toga Vučić se opredelio za nervoznu reakciju u kojoj je opoziciji prebacio da se „umesto zakona koje je obećala, obračunava sa kafe kuvaricama i ćevapima“. Treba li napominjati da je to je bila tek prva, konstitutuvna sednica Skupštine, na kojoj o suštinskim stvarima još i ne može da bude reči. I, naravno, ako se rezultat opozicije bude zaustavio na ovoj koti, on će biti zanemarljiv. Ali, ako se po jutru dan poznaje, neće biti baš tako. Nova opozicija je uspela da prvi skupštinski dan, koji je tako reći tehničko-tehnološkog karaktera, iskoristi da pokrene i neke načelne teme, da skrene pažnju javnosti na sebe i, sudeći po reakcijama, iako za sada samo na društvenim mrežama, pridobije njene simpatije.

Nije isključeno da će u SNS neko nagrabusiti zato što se oni – koji su, ne tako davno, obećavali hleb za tri dinara – nisu setili da postave to pitanje. Ili što ih je Radulović, koji Vučića izgleda posebno nervira, preduhitrio.

Peščanik.net, 05.06.2016.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.