Pitanje o ceni kafe ili ćevapa u skupštinskom restoranu nije demagogija. To svakako nije najvažnija stvar koja se nalazi na „meniju“ srpskog parlamenta, niti će se na osnovu toga ocenjivati njegov rad, ali nije ni pitanje koje se može tek tako bagatelisati.
Jer, zbilja, zašto bi cena hrane i pića u centru Beograda bila ne samo daleko ispod cene u najzabačenijoj seoskoj kafani, nego i ispod „cene proizvodnje“. Time se jedina profitna jedinica u skupštinskoj strukturi lišava zarade, tj. profita, koji bi mogao biti korisno upotrebljen za pokrivanje nekih drugih troškova i time za smanjenje poreskog opterećenja građana i privrede. Ma koliko sitno, ono bi načelno bilo vrlo bitno. Drugo, još bitnije, tako niskim cenama šalje se loša poruka i poslanicima. Oni sebe automatski vide kao povlašćenu, od naroda odvojenu klasu, što je prvi korak ka zapostavljanju narodnih interesa.
Zato Vučićev cinizam, i pokušaj omalovažavanja (jednog) poslanika, a u stvari, praktično, čitave opozicije, nije nešto što spada u domen obične i uobičajene razmene udaraca po cevanicama, nego izraz nedostatka sluha za temeljna politička pitanja.
U konkretnom slučaju, čak, premijer Vučić je imao mogućnost da situaciju preokrene u svoju korist ili bar da je neutrališe. Pre svega zato što za takvu praksu nije kriv saziv ovog parlamenta, ma koliko ličio na prethodni. Ruku na srce, to je praksa koja traje decenijama, još iz socijalističko-samoupravnih vremena. Dugo se pričala anegdota, istinita razume se, kako žene zaposlene po državnim ustanovama kao što su bili Skupština, SIV (Savezno izvršno veće), Ce-Ka, dolaze na posao sa manjerkama, ali ne punim nego praznim, kupuju hranu u restoranima, koje je (kao i danas uostalom, osim CK) svaka od ovih ustanova imala, i nose to kući. Novi-stari premijer mogao je, dakle, uz malo političke veštine, da sugestiju prihvati i pusti je u proceduru, pa šta poslanici odluče.
Umesto toga Vučić se opredelio za nervoznu reakciju u kojoj je opoziciji prebacio da se „umesto zakona koje je obećala, obračunava sa kafe kuvaricama i ćevapima“. Treba li napominjati da je to je bila tek prva, konstitutuvna sednica Skupštine, na kojoj o suštinskim stvarima još i ne može da bude reči. I, naravno, ako se rezultat opozicije bude zaustavio na ovoj koti, on će biti zanemarljiv. Ali, ako se po jutru dan poznaje, neće biti baš tako. Nova opozicija je uspela da prvi skupštinski dan, koji je tako reći tehničko-tehnološkog karaktera, iskoristi da pokrene i neke načelne teme, da skrene pažnju javnosti na sebe i, sudeći po reakcijama, iako za sada samo na društvenim mrežama, pridobije njene simpatije.
Nije isključeno da će u SNS neko nagrabusiti zato što se oni – koji su, ne tako davno, obećavali hleb za tri dinara – nisu setili da postave to pitanje. Ili što ih je Radulović, koji Vučića izgleda posebno nervira, preduhitrio.
Peščanik.net, 05.06.2016.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Mijat Lakićević (see all)
- Putinovo „paljenje Rajhstaga“ i Vučićevo pumpanje srpstva - 29/03/2024
- Pretnja mirom: Srbi, Rusi i Kant - 22/03/2024
- Željko Obradović, državni neprijatelj - 23/02/2024