- Peščanik - https://pescanik.net -

Vučić i Dafina

Foto: Mina Milenković

Tri dana pošto je predsednik Aleksandar Vučić najavio, tačnije odlučio da se zabrani izvoz nekoliko agrarnih proizvoda (pšenica, brašno, kukuruz), Vlada Srbije je u četvrtak 10. marta i formalno potvrdila tu odluku. Činjenica da je time predsednik opet izašao daleko izvan svojih nadležnosti, a da se Vlada ponovo pokazala kao puki izvršilac njegove volje, više nikoga ne iznenađuje ni uzbuđuje.

Uzbudili su se, i uzbunili, jedino (poljo)privrednici preko čije grbače će se ova odluka prelomiti. Neki su se odmah i oglasili ustvrdivši da je zabrana izvoza nepotrebna, jer Srbija ima velike viškove hrane, a uskoro će i nova žetva.

Zabrana izvoza bi svakako bila izlišna da se zaista zna kakvo je stanje u robnim rezervama, koliko i čega tamo stvarno ima. Problem je, međutim, u tome što su robne rezerve služile za komercijalne poslove naprednjaka, tako da je u njima često robe bilo na papiru ali ne i u magacinu. Uostalom, i sam predsednik Vučić je priznao da su robne rezerve bile potpuno van kontrole.

Sad kad je odluka definitivno doneta postavlja se pitanje ko će snositi štetu od zabrane izvoza. Recimo – troškove zbog produženog (prinudnog) skladištenja, odnosno gubitke zbog nerealizovanog izvoza ili kasnijeg izvoza po nižim cenama i slično. Pitanje je zapravo retoričko, jer zabranjujući izvoz država nije predvidela nikakve mere obeštećenja za firme i pojedince koji će ovakvom odlukom biti pogođeni. O korupciji do koje će doći ako se vlast ipak odluči da uvede neki sistem dozvola za izvoz – da se i ne govori.

Na kraju, ona scena na konferenciji za novinare kad Vučić pokazuje fotografije prepunih skladišta neodoljivo je podsetila na onaj snimak na kojem Dafina Milanović pokazuje kasu prepunu deviza. Jer trebalo je smiriti građanstvo koje je već počelo da sumnja u održivost „piramidalne štednje“, a zapravo državno organizovane pljačke deviznih rezervi stanovništva. Zato je i sada, nakon Vučićevih „umirujućih“ poruka usledila navala na prodavnice.

Koga su zmije ujedale i guštera se plaši.

Peščanik.net, 14.03.2022.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)