- Peščanik - https://pescanik.net -

Vučić i sedam mačića

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Rast plata u 2016. iznosiće 10 odsto. To je Aleksandar Vučić, kao predsednik Vlade Srbije, obećao u svom ekspozeu 27. aprila 2014. godine, ali obećanje nije i neće ispuniti. U času kada čitate ovaj tekst, dragi čitaoci, vama su poznata sva nova premijerova obećanja, ali u času kada je on – tekst, ne premijer – nastajao (utorak popodne), nama nisu bila, pa se učinilo zanimljivim i korisnim da se svi zajedno podsetimo starih. Ne svih, naravno, nego samo onih najvažnijih, koji bi mesto našli i u izlaganju od 15 minuta, a kamoli ne u trosatnom, koliko je trajalo ono pretprošlogodišnje, ili četvorosatnom, koliko je, prema najavama, trajalo ovogodišnje.

U ta, krucijalna, spada svakako i ono da će privatizacija preostalih 159 društvenih preduzeća biti okončana do kraja te, 2014. godine. Prošla je 2014, prošla je i 2015, proći će i 2016, a to obećanje neće biti ispunjeno. U stvari, da napravimo malu digresiju, od svega što je Vučić obećao pre dve godine ispunio je samo jedno – mada nesporno vrlo važno – ono o fiskalnoj konsolidaciji, tj. o smanjenju deficita u državnoj kasi. U koje treba uračunati i smanjenje plata u javnom sektoru za 10 odsto, dok smanjenje penzija, da i na to podsetimo, nije bilo obećano, ali je uprkos tome – ispunjeno.

Ovde se, međutim, ne sme ispustiti iz vida jedno: kada se hvali, kao što se ovih dana hvali, da je za dve godine deficit smanjen na četvrtinu, tj. sa osam na dva odsto bruto domaćeg proizvoda, onda Vučić zaboravlja da je u vreme tog ekstremnog budžetskog manjka na vlasti bio, glavom i bradom, on sam.

Lista neispunjenih obećanja, da se vratimo na početak, mnogo je duža. Pored već pomenutog okončanja privatizacije, tu je čitav niz krupnih, „strukturnih”, kako vole da kažu ekonomisti, promena praktično celokupnog javnog sektora: javnih preduzeća, državne uprave, lokalne samouprave, zdravstva, obrazovanja… Međutim, dok je na privatizaciji mnogo toga urađeno, ali ona ipak nije završena, u nabrojanim oblastima nije urađeno praktično ništa, jedva ako je zagrebano po površini.

Moglo bi se ovom spisku dodati i pravosuđe, mada se, nasuprot prethodnim, u njegovom slučaju ne može reći da ništa nije urađeno. Naprotiv, učinjeno je mnogo, ali uglavnom na potčinjavanju pravosudne izvršnoj vlasti i daljem urušavanju njene samostalnosti.

Pred Vučićem se, dakle, nalazi sedam zadataka. Nijedan nije mačji kašalj; za svaki treba i vremena, i znanja, i upornosti. Ali – nijedan nije ni nov. Kako su oni u njegovom ekspozeu poređani, na šta je stavljen naglasak i čemu je dato prvenstvo, kakav je raspored tih zadataka u vremenu i prostoru, nije ni važno. Važno je da je novi/stari premijer dve godine već potrošio. Uglavnom uzalud.

Novi magazin, 11.08.2016.

Peščanik.net, 11.08.2016.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.