Vučićev posjet zavičaju i besmisao entiteta

Posjet Aleksandra Vučića zavičaju, koji je poslužio kao intro u veliki nacionalistički miting u Mrkonjić Gradu, bio je zanimljiviji sam po sebi od svih predvidivih govora izrečenih na mjestu prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a. Inače, obilježavanje ZAVNOBIH-a gotovo da je proskribirano i u samom Mrkonjić Gradu i u kompletnoj Republici Srpskoj.

Jer upravo se u toj predstavi, iz kojeg god ugla je promatrali, krije toliko bolna činjenica o besmislenosti egzistencije entiteta u Bosni i Hercegovini, a samim tim i Republike Srpske. Ne može se o svemu tomu govoriti bez spominjanja rata, politike i kulture sjećanja jer je kombinacija svega navedenog i bila prisutna čitavo vrijeme. Ali ono što se može vidjeti jeste apsurd čitave priče. Vratit ću se kasnije samoj predstavi, praćenoj ugošćivanjem političara koji predstavljaju ostatke ostataka priče o „srpskom svetu“ u obnovljenoj porodičnoj kući, no nevjerovatno je kako nikome, pa ni samom Vučiću ne upada u oči paradoks u nečemu o čemu govori. Jer kad sve stavimo sa strane, simpatije, nesimpatije, autokraciju, nasilnost vlasti i sve povezano s tim, ostaje to da smo svi mi ljudi i da smo u mnogim stvarima slični. Jedna od njih je osjećaj kojeg nosimo za zavičaj i vječna čežnja da se tom zavičaju vraćamo. To je uostalom, bez obzira što jeste riječ o političkoj predstavi, demonstrirao i sam Vučić sada.

E sada. Kad vi uvedete logiku krvi i tla, čak i da niste provodili etnička čišćenja i genocid nad pripadnicima drugih nacija, odnosno čim ste kao primarnu ideju zaštite nacionalnih interesa uveli ideju da je to jedino moguće na ekskluzivnom dijelu teritorija koji bi trebao pripadati primarno, ako ne i isključivo samo jednom narodu, vi ste zapravo oduzeli zavičaj svima drugima na tom teritoriju, ali i pripadnicima svoga naroda na ostalom dijelu teritorija, koji nije ušao u taj vaš ekskluzivni entitet. I tu dolazimo do ratnih zločina nad Srbima u Čipuljiću i do Vučićeve rečenice da je ostalo možda još 40-ak ljudi u čaršiji, do ponosa kako mu je otac obnovio porodičnu kuću i do svega što je naopako u vezi nacionalizma. Konkretno pitanje glasi: Na koji je konkretno način činjenica egzistencije Republike Srpske pomogla Srbima u Čipuljiću, Sarajevu, Mostaru, Zenici, Tuzli i ostalim sredinama? I što sad s tom obnovljenom kućom kad tamo nije Republika Srpska? I odgovor je sam po sebi jasan. Ne samo da im nije pomogla, nego je itekako odmogla. Dalje pitanje glasi, odakle ideja da se teritorijalno, umjesto institucionalno štite nacionalni interesi? A odgovor na to pitanje može biti samo taj da ideja dolazi od inzistiranja da se ne živi zajedno s drugima. I eto nas na kraju kruga. Ako se ne želi živjeti zajedno s drugima, onda nema života ni u Čipuljiću. Potpuno je nevjerovatno zašto rasprava o ovim stvarima izostaje i zbog čega već desetljećima slušamo iste govore i nacionalističku histeriju, s jednako pogubnim rezultatima za sve, pa i za pripadnike vlastite nacije.

Da taj entitet ne služi ničemu, svjedoči i kompletan cirkus s ilegalnim ulaskom specijalne policije RS-a na teritorij Federacije BiH, jer je i bez njih Aleksandar Vučić imao sasvim normalnu zaštitu lokalne policije za vrijeme boravka u Bugojnu.

I u vezi toga, vraćajući se na govore u Mrkonjić Gradu, koji su puni patosa, samosažaljenja, izbjegavanja bilo kakve odgovornosti i poluistina, budući da je nedvojbeno Tuđmanova vlast napravila sve da Srbi odu i nikad se ne vrate i da to jeste bio izvorni cilj hrvatskog nacionalizma, samo što to nije kompletna slika onoga što im je omogućilo da se to dogodi, ali su ujedno i puni logički neodrživih gluposti, poput one da nikad nitko iz Zagreba nije ostavio cvijet za srpske žrtve, gdje se u istoj rečenici spominje kako je uvreda za žrtve kada im se u Jasenovac donosi cvijet s hrvatskom zastavom, jasno je da imamo posla s jednom ideologijom koja nikako da ode sa scene. I koja je unesrećila stotine hiljada ljudi na ovim prostorima, uključujući i same Srbe. A koja je još uvijek nespremna da se pogleda u ogledalo i iskreno se suoči s onim što je napravila. Isprika o tome kako je Srbija bila slaba i nikad više neće dopustiti da se Oluja ponovi predstavlja sve samo ne put istinske katarze suočavanja i prave kulture sjećanja na sve što je dovelo do osmog mjeseca 1995., do Srbije kakva je danas i do toga da u brojnim krajevima gdje su ti ljudi živjeli, danas dobuju tek starci iza kojih neće ostati nitko.

Peščanik.net, 06.08.2026.