- Peščanik - https://pescanik.net -

Vučićeva zahvalnost

Foto: Peščanik

Kina je uvek volela da ima odskočnu dasku u Evropi. Nekad su to bili Enver Hodža i Albanija, danas Aleksandar Vučić i Srbija.

Ali, da počnemo od početka. Prvo je Aleksandar Vučić 17. marta u onom obraćanju naciji u kojem je obznanio uvođenje policijskog časa, govoreći o solidarnosti Kine prema Srbiji, veliku zahvalnost uputio i Komunističkoj partiji Kine. Do sada to nije bio slučaj. Zahvaljivao se po pravilu Narodnoj republici Kini, bratskom kineskom narodu i, posebno, njegovom predsedniku Si Đinpingu, ali KPK u tom kontekstu nije pominjao.

Da ovaj korak nije bio slučajan – mada je generalno u Vučićevim javnim nastupima sve dobro proračunato, pa i spontanost – govori činjenica da je sutradan, 18. marta, i premijerka Ana Brnabić, takođe visoka funkcionerka SNS-a, ponovila predsednikov potez i zahvalila se i Komunističkoj partiji Kine.

Ovo se bez ikakvih rezervi može okvalifikovati kao upotreba, tačnije zloupotreba teških prilika u društvu i državi, dakle epidemije i vanrednog stanja, u partijske, tj. političke svrhe.

Približavanje Srpske napredne stranke Komunističkoj partiji Kine počelo je ubrzo po Vučićevom dolasku na vlast, još 2014. godine. Sredinom marta te godine, naime, u Beogradu su se sastale delegacija dve partije i „razgovarale o produbljivanju međupartijske saradnje“. „Visoku delegaciju iz Kine, koju je predvodio zamenik ministra međunarodnog departmana Centralnog komiteta KP Kine Džou Li, primio je lider SNS Aleksandar Vučić, zajedno sa delegacijom naprednjaka koju je predvodila internacionalna sekretarka Jadranka Joksimović“, objavili su tada mediji.

Posle izvesnog zatišja, situacija se intenzivira, ili makar vesti dospevaju u javnost, od 2018. godine. Tada je, početkom juna, delegacija KP Kine posetila Novi Sad i razgovarala sa predsednikom Gradskog odbora SNS-a Milošem Vučevićem.

Vrhunac te saradnje, makar do sada, dogodio se aprila prošle godine tokom Vučićevog boravka u Pekingu na drugom Forumu „Pojas i put“. Predsednik Srbije i Srpske napredne stranke odabran je tom prilikom da govori na panelu KP Kine „Povezivanje među ljudima“. A „o daljnjem razvoju bilateralnih odnosa“ neplanirano dugo (nekoliko sati, uključujući i ručak) razgovarao je s Vangom Huningom, članom Stalnog odbora Politbiroa CK KP Kine i, kako je sam Vučić rekao, „ideologom moderne Kine“, čijim se idejama i sam oduševio.

Konačno sredinom oktobra 2019. predsednik Vučić je razgovarao sa članom Politbiroa KP Kine i sekretarom Sekretarijata Centralnog komiteta KPK Jangom Sijaoduom. Visokog kineskog partijskog funkcionera primila je i premijerka Ana Brnabić.

U svim tim susretima Aleksandar Vučić je kao ključan razlog za saradnju isticao analogiju: kao što je Kina „suočena s velikim političkim pritiscima političkih i privrednih konkurenata sa Zapada“ tako je i „Srbija, koja je na važnom strateškom mestu, opkoljena i pritisnuta sa svih strana“.

Srpska napredna stranka sa Komunističkom partijom Kine ima bolju saradnju nego sa bilo kojom evropskom narodnom partijom, odnosno sa partijama kojima SNS po „vokaciji“ pripada i koje su joj ideološki mnogo bliže od bilo koje komunističke partije.

Tako da nije čudo što je u međuvremenu državna saradnja sa ekonomije – gde su već potpisani ugovori u vrednosti od oko sedam milijardi dolara: pola krediti, pola investicije – proširena na policiju. Sredinom maja 2019. ministar Nebojša Stefanović i ministar javne bezbednosti Kine Džao Kedži potpisali su tri dokumenta o saradnji u „oblasti unutrašnjih poslova“. A sprema se i vojna: Vučić je najavio kupovinu bespilotnih letelica, jer će „za 10 godina budućnost ratovanja biti u bespilotnim letelicama ’samoubicama’, kako ne bi ljudi ginuli“. To je dakle ta vizija.

Da se vratimo na „solidarnost“ od koje je, navodno, sve počelo. „Evropska solidarnost je mrtva. To je samo prazan list hartije“, rekao je Vučić. I to kaže čovek koji je samo tri dana ranije apsolutno i potpuno zabranio izvoz osnovnih životnih namirnica i dezinfekcionih sredstava. EU je, makar formalno, izvoz samo ograničila, to jest uslovila ga prethodnim odobrenjem vlade. Drugo, dok druge optužuje za nedostatak solidarnosti, Vučić se hvali kako je situacija u Srbiji mnogo bolja nego u gotovo svim zemljama Evropske unije. Recimo, da Srbija ima pet puta više respiratora po stanovniku od Velike Britanije. Ako je tako, solidarnost valjda treba da pokažu oni kojima je bolje, a ne oni kojima je gore. Ali Englezima nije palo na pamet da od Srbije traže respiratore, a kamoli da se ljute što im ih ne daje.

Niti se ijedan lider iz našeg regiona, a kamoli Evrope, požalio na konferenciji za novinare da je „srpska solidarnost mrtva“. A kada Vučić naglašava da će respiratore nabaviti i za Republiku Srpsku, jer „mi“, navodno, nismo kao drugi, on u stvari pokazuje solidarnost samo prema sopstvenom narodu, takoreći – prema samome sebi. U međuvremenu je, doduše, malo reterirao, ali osnovni utisak je ostao isti. Ipak, solidarnost sa Italijom svela se na izjavu dubokog saučešća. (Uzgred, kritike na račun Evropske unije pokazuju potpuno nerazumevanje, nekad i zlonamerno, njenog ustrojstva, stepena integrisanosti i nadležnosti; EU nema ministarstvo zdravlja ni sopstveni zdravstveni sistem ni zdravstveni fond, niti sopstvenu policiju i vojsku koja kontroliše granice, ali je zgodno da se na Brisel prebaci odgovornost za sopstvene propuste.)

Kako bi Kina reagovala, postavlja se dalje pitanje, da je Vučić od „brata“ Sija (uzgred, šta bi sa bratom Mohamedom bin Zajedom) pet miliona maski, respiratore itd, tražio u času kada je epidemija tamo bila na vrhuncu. A bilo je logično, i odgovorno, da (se) o nabavci misli tada, to jest na vreme, jer je bilo jasno da će korona doći i u Evropu, pa i u Srbiju. Umesto toga, on je u vladi organizovao hepeninge gde je korona nazivana najsmešnijim virusom u istoriji čovečanstva, a on lično kao preventivu preporučivao „čašicu rakije“. Uzgred, kad sve ovo prođe, biće prilika da se naši vrhunski lekari priupitaju zašto niko nije reagovao na besprimerne bedastoće njihovog kolege.

Nije, međutim, da se vratimo na osnovnu temu, Vučiću u tom trenutku ni palo na pamet da bilo šta traži od Kine. A, evo, od Evrope koja je u sličnoj, možda i goroj situaciji, traži. I ljuti se što ne može da dobije. Zaboravljajući da je Srbija od Evrope decenijama dobijala mnogo, mnogo više.

U stvari – tobože se ljuti. Jer, on je uvek u političkoj kampanji. I neće propustiti nijednu situaciju da ne izvuče neku korist za sebe i svoju partiju. Ne mareći za Srbiju.

Peščanik.net, 20.03.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)