- Peščanik - https://pescanik.net -

Vučićevo spasavanje Tanjuga

Fotografije čitateljki, Slavica Miletić

Napisao sam, u prošlom tekstu na ovom mestu, kako bi predsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić sigurno našao neko rešenje za Tanjug samo da je on (Tanjug, ne Vučić) veliki i važan kao Železara Smederevo, recimo. Nisam ni bio svestan – više je to uostalom, kao što se iz teksta lako može zaključiti, bilo ironično – da je premijer u stvari već na tome radio.

„Meni je stalo i pomoći ću i naći ćemo način da sa opremom i svojim objektom koji imamo olakšamo nekom privatniku koji bi tu uložio“, objavile su Vučićevu izjavu novine u subotu, istog dana kada se pojavio pomenuti tekst.

Tako se ispostavilo da premijer radi upravo ono što – ne bi trebalo da radi. Jer – narušava fer i poštenu utakmicu na tržištu. I to višestruko.

Godinu dana je, najpre, sasvim dovoljno vremena da se ko god hoće, bilo koji privatnik, po zakonom propisanim pravilima javi i kupi Tanjug. Kao što smo videli, za druge medije našlo se kupaca. A baš ovih dana vidimo kako izgleda i šta se dešava kad vlast pokušava da (za sebe) spase nacionalne brendove.

Tek obezbeđivanje privilegija, recimo u vidu poslovnog prostora, nije u redu. Šta nije u redu – nije po zakonu. Uostalom, zar baš opet ovih dana nismo svedoci nemarnog i neodgovornog odnosa države prema svojim nepokretnim dobrima. I zar nije krajnje vreme da se i tu prekine sa samovoljom i uvedu jasna pravila. Baš nam se to, zar ne, neprekidno i obećava.

I, na kraju krajeva, nije to fer ni prema drugima. Ne mislim samo na one koji nisu u dosluhu sa vlašću pa ne mogu sebi da obezbede par stotina kvadrata po bagatelnoj ceni. Ne mislim ni na dve druge informativne agencije, koje su bez ikakve podrške države, u žestokoj kompeticiji na siromašnom tržištu, za relativno kratko vreme izgradile sasvim solidnu reputaciju. Ima, naime, još fabrika koje su (bile) „brend nejm“ – recimo „Budimka“, od zlata jabuka, iz Požege – i sa još više zaposlenih; zašto njih premijer ostavlja na cedilu.

Mislim, da opet ne bude zabune, ironično.

Jednostavno rečeno – po cenu da zazvuči previše edukativno – ono što Vlada zapravo treba da radi jeste stvaranje ambijenta u kojem, kada je o medijima reč, neće carevati novinarsko smeće i u kojem će biti interesa, i mesta, za svakoga ko se ozbiljno i odgovorno bavi svojim poslom. Pa i za Tanjug.

Peščanik.net, 11.11.2015.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.