- Peščanik - https://pescanik.net -

Yes, you can!

Andrew Smith

Živim na Voždovcu, u beogradskoj opštini budućnosti. Visoki funkcioneri Demokratske stranke su se prvi i poslednji put provezli ovim krajem tek pošto je njihova stranka izgubila na lokalnim izborima u junu 2009. Nošeni nevericom da su DS kadrovi toliko podbacili na terenu, neki od njih su seli u auto i razgledali ovaj deo grada, koji kao po nekom Andrićevom receptu sažima rastureni urbani svet sa prigradskim udžericama i divljim deponijama. Ostao je legendarni putopis Nebojše Krstića koji je, po ugledu na Jeroteja Račanina koji je početkom 18. veka čitav dan putovao od Beogradske tvrđave do Rakovice, poduzeo putovanje od Cvetkove pijace do Boleča. Taj istorijski put je Krstića podsetio na prolazak kroz Teheran. Na stranu njegov orijentalizam, razume se da je on sve to posmatrao očima začuđenog urbanog deteta koje je pokušalo što bolje da upije utiske i potom ih prenese rukovodstvu poražene stranke sa sedištem u Krunskoj. Sve u svemu, Voždovac je u njegovom putopisu, pisanom s kraja te davne 2009, viđen kao svet u poluraspadu duž čijih se drumova, s obe strane, “in continuo niže đubre”. On je tom prilikom izrazio dilemu o granici među gradskim opštinama, tj. da li to silno đubre pripada njihovima ili njegovima. Nije bio siguran, ali mu je ta strašna izvangranična slika nesumnjivo aktivirala naslage gorčine pa je ceo jedan vehementni pasaž posvetio prisećanju na to šta su sve naprednjaci bili tokom svog prethodnog života. Na kraju se izduvao i vratio u grad, među svoje. U Krunskoj je bilo toplo, voždovački Teheran dovoljno daleko.

Na Voždovcu sviće ranije nego u ostatku Beograda. Tu se najpre pokazuju slabosti starih struktura i politička avangarda stupa na istorijsku scenu. Da je Tadić bio zaista vizionar kao što se pričalo u njegovom kabinetu, on bi na primeru poraza DS na Voždovcu mogao da napravi novu strategiju vođenja stranke do 2012. Nemali broj analitičara je te lokalne izbore, s pravom, ocenio tada kao prekretničke. Danas, posle smene Dragana Đilasa sa mesta gradonačelnika Beograda, DS i LDP ugovaraju predizbornu koaliciju i sanjare o 40 posto glasova u ovoj opštini. Takođe, misle kako udružena opozicija, koja je po svaku cenu išla na obaranje Đilasa nema nikakvu ideju i plan za vođenje Beograda, zaboravljajući da jedan njegov deo, tj. Voždovac već godinama živi u toj stvarnosti. Pa kakva je to stvarnost, zapitaće se građani ostalih beogradskih opština, sada pomalo zbunjeni neočekivanim interregnumom i još bezizglednijom budućnošću. Najpre se mora imati u vidu činjenica da je ovde DSS nastavio da živi punim plućima. Njihove kadrove je moguće videti na takmičenjima u Sportskom centru „Šumice“, ispred marketa na Dušanovcu kako dele propagandni materijal, te kako se u nedeljna popodneva sa decom zadovoljni šetaju neuređenim parkovima ove opštine. Možda su Šumice zapravo epicentar njihovog okupljanja, političkog i ekonomskog. Na tom terenu se mogao videti i jedan lep kontinuitet prethodne i aktuelne vlasti u zajedničkom pokušaju podizanja balon hale uz bok sportskog centra. Naime, u toku izborne večeri u maju prošle godine, grupa radnika sa motornim testerama je uletela u park i počela da seče drveće. Da nije bilo hitne intervencije građana koji su samoinicijativno reagovali, snimili drvoseče, organizovali proteste i sami branili svoj park, na tom mestu bi nikao još jedan divlji objekat. Akter ove priče bio je kadar LDP-a, izvesni Ratko Bukvić koji je do izbora 2009. radio kao načelnik Odeljenja za građevinsko-komunalne poslove na Voždovcu. Ovoga puta se pojavio kao vlasnik firme „Bwine“ koja je prema ugovoru sa Sportskim centrom „Šumice“ trebalo da podigne balon halu. Iako je direktor sportskog centra izjavio tom prilikom da su se „dogovorili“ da balon hala zauzme prostor do prvih javora, ispostavilo se da je u pitanju bio blitz krieg koji je mogao svima da donese dobrobit, starima i novima. Naravno, ako akcija prođe neprimećeno. Opštinski funkcioneri na Voždovcu mogu sebi da priušte takvu vrstu poslovne kreativnosti. Građani, međutim, moraju da ostanu budni.

Na Voždovcu se nikada ne spava. Kada noćna divljanja omladine i navijača uminu, od ranih jutarnjih sati na tim mestima se pojavljuju starije aktivistkinje SNS-a koje stoje pored kartonskih kutija sa stranačkim oznakama. Pre nekoliko dana su ponovo bile dole, pod mojim prozorom. Ispostavilo se da dele novi broj Voždovačkih novina u prepoznatljivom trikoloru sa specijalnim antiđilasovskim flajerom pod naslovom “Zašto mora da se promeni Statut grada Beograda”. Kao odgovor, ponuđena je jednosmerna prepiska predsednika opštine dr Dragana Vukanića sa “odlazećim gradonačelnikom Đilasom”. Na naslovnoj strani novina je, razume se, Vučić sa makazama u rukama. U pozadini je zadovoljan i zahvalan narod: na sceni je rezanje vrpce pred novosagrađenom sportskom salom u Jajincima. Ostale vesti tiču se asfaltiranja seoskih ulica, betoniranja stepeništa pred zgradama i, što je najvažnije, izgradnje dobrog odnosa sa majkom Crkvom. Naime, predsednik opštine postao je nosilac Ordena Sv. Save drugog stepena zbog svoje “delatne ljubavi prema SPC”. Nije to malo u danima sveopšte bede, kada nova radna mesta nalaze jedino bivši ministri poput Bratislava Petkovića i Gorana Kneževića.

Nas ostale bi trebalo da ogreje srdačna atmosfera kojom odiše fotografija dveju predsedničkih porodica, Obaminih i Nikolića. Nadam se da je tokom kratkog razgovora sa američkim kolegom, predsednik Nikolić stigao da se pored rešavanja kosovskog problema pohvali i planiranom ekspanzijom demokratije sa Voždovca na čitavu teritoriju Beograda. Ne znam šta bi na to mogao da mu odgovori Barak Obama, ali budući da dobro zna kapacitete prethodne vlasti u Srbiji, oličene u pojavi svetskog Vuka Jeremića, mogao je samo da ga potapše meko po ramenu i kaže mu, Yes, you can!

Peščanik.net, 27.09.2013.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)