- Peščanik - https://pescanik.net -

Zablude, mišljenje i posledice

Ovo sam pisao, i objavio u Politici, povodom plana Martija Ahtisarija u vreme kada se o njemu još raspravljalo i kada se unisono tvrdilo da je u suprotnosti sa međunarodnim pravom:

„Ima li mesta za jedno disidentsko mišljenje o tome da li je predlog Martija Ahtisarija u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija, sa rezolucijom 1244, i da li bi odluka o nezavisnosti Kosova bila presedan? Predlog je u skladu sa Poveljom zato što Ujedinjene nacije ne mogu trajno da preuzmu bilo čije suverene odgovornosti. Štaviše, Povelja nalaže da se teritorije koje su pod međunarodnom upravom pripreme za to da preuzmu obaveze suverenih članova međunarodne zajednice. Ahtisarijev predlog čini upravo to. Mogući su drukčiji predlozi i rešenja, ali se ne može reći da ovaj nije u skladu sa Poveljom. Može, naravno, da se raspravlja kako se došlo do toga da su Ujedinjene nacije preuzele suverene odgovornosti na Kosovu, ali to nije rasprava o Ahtisarijevom predlogu.

On se, takođe, zasniva na Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti. U toj se rezoluciji nalaže prenošenje unutrašnje suverenosti na kosovske privremene institucije kako bi one stekle suštinsku autonomiju. Ne kaže se da je ta autonomija konačni oblik suverenosti Kosova, već se odluka o tome prenosi na buduće političko rešenje. Ahtisarijev predlog polazi od toga da održivo rešenje mora da uskladi unutrašnju i spoljašnju suverenost. Budući da je pitanje unutrašnje suverenosti rešeno Rezolucijom 1244 u korist Kosova, spoljašnja bi suverenost, u celini ili delimično, mogla da bude preneta u nadležnost Srbije samo ako bi se sa tim složili građani Kosova. Te saglasnosti nema. Srbija je mogla pre 1999, posle 1999, a može i sada, kao što će moći i u budućnosti da, nezavisno od toga do kakvog se političkog rešenja sada dođe, ponudi Kosovu zajedničku državu gde bi neki elementi spoljašnje suverenosti bili u nadležnosti Srbije. Ni to ne bi bilo u neskladu sa Poveljom i Rezolucijom. Problem je pribaviti saglasnost.

Konačno, je li kosovski slučaj presedan? Jeste, za sve iste, ne tek slične, slučajeve. Ako bi se našao isti takav slučaj kao što je kosovski, Savet bezbednosti bi morao da odluči isto kao u slučaju Kosova, ako bi poštovao Povelju Ujedinjenih nacija i hteo da bude dosledan. U ovom času takvih slučajeva nema, a mala je verovatnoća da će ih biti u budućnosti. Presedan se ne primenjuje na neki drugi slučaj tako što neko uoči sličnost, već kada se utvrdi identičnost u onome što je relevantno.

Za ovo poslednje, evo primera. Da li je neko od ovih koji sada tvrde da će Kosovo biti presedan za gotovo svaki spor o suverenosti u svetu, da li je iko smatrao da je stvaranje Republike Srpske, onako kako je stvarana i onda kada je stvarana, presedan za Kosovo? Ili sada smatra da je presedan za, recimo, jug Srbije? Zašto bi dakle, Kosovo bilo presedan za Republiku Srpsku ili za bilo koji sličan slučaj? Taj je, dakle, argument o presedanu nevažan i prevashodno retorički. Važni su oni prethodni o saglasnosti Ahtisarijevog predloga sa poveljom Ujedinjenih nacija i Rezolucijom 1244 A ta je saglasnost nesporna.”

Međunarodni sud pravde je u obrazloženju svoga mišljenja o tome da li je izjava o nezavisnosti Kosova u suprotnosti sa međunarodnim pravom u osnovi potvrdio ovakvo tumačenje Ruzolucije 1244 i ukazao na to je Savet bezbednosti pokretanjem, između ostalog, misije Martija Ahtisarija zauzeo stav da se o budućem statusu Kosova mora doneti odluka u određenom roku, jer je stanje uspostavljeno Rezolucijom 1244 neodrživo. Srpska je strana zasnovala svoju politiku na ubeđenosti da joj Rezolucija 1244 garantuje suverenitet na Kosovu i da će joj to potvrditi Međunarodni sud pravde, između ostalog, i zato što će ceniti da bi suprotna odluka mogla da ima ozbiljne političke posledice, jer bi bila shvaćena kao presedan koji će ohrabriti secesionističke pokrete. Ova argumentacija je naišla na kritiku pred Međunarodnim sudom o čemu sam pisao odmah posle održanog javnog sučeljavanja stavova:

„Čitajući do sada iznete argumente pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, mislim da mogu da zaključim da za srpski tim ima nade samo ako Sud bude donosio političku, a ne odluku zasnovanu na pravu. To je više nego jasno, posebno ako se pročitaju istupanja zastupnika Ujedinjenog Kraljevstva. Kratko i neverovatno jasno izlaganje profesora Kroforda, po svim učesnicima, čini se, najvećeg autoriteta u ovoj oblasti, čita se kao definitivno.

Najpre, pitanje na kojem je insistirala Srbija, i koje je postavljeno Sudu, ne može, po svemu sudeći, da dobije odgovor kojim bi se postigao cilj kome teži srpska strana. Jer se od Suda traži da ceni legalnost deklaracije o nezavisnosti. Ali čak i ako bi sud odlučio da je taj čin zaista bio nelegalan, to ne bi istovremeno značilo i da je nezavisnost Kosova nelegalna – što je očigledno ključni pravni argument. Sud bi, naravno, mogao da zasnuje svoje mišljenje o deklaraciji na argumentima protiv secesije, rukovodeći se političkim razlozima, kojima obiluju izlaganja koja se protive kosovskoj nezavisnosti.

Ali ne i pravnim. To je, po svemu sudeći, ključni problem. Iz argumenata koje su do sada iznele suprotstavljene strane, teško je videti da međunarodno pravo zabranjuje secesiju, jer uopšte ne reguliše postupak nastanka država. Ono, jasno je, ne sadrži pravo na secesiju, ali je ni ne zabranjuje. Iz niza primera koji su razmatrani, vidi se da je Savet bezbednosti u nekim slučajevima, sa kojima se često poredi slučaj Kosova, izričito zabranjivao secesiju ili priznavanje novih država (tu, po svemu sudeći, spade i Bosna i Hercegovina). U slučaju Kosova, kao i u mnogim drugim slučajevima, takve odluke Saveta bezbednosti nema.

Uz to, argument da Rezolucija 1244, ustvari zabranjuje secesiju i donošenje deklaracije o nezavisnosti nije, kako izgleda, posebno jak, budući da postoje jasni dokazi da je ona bila posmatrana kao statusno neutralna. Drugim rečima, da se nije izjašnjavala o tome kako bi trebalo da izgleda konačni status Kosova. A proces kojim se došlo do stanja takvog kakvo jeste nesumnjivo je to stanje, nezavisnost Kosova, imao kao jedan od mogućih ishoda. Dakle, kada se čitaju argumenti, ako bi se Sud ograničio na to da odgovori na usko formulisano pitanje koje mu je postavljeno, pravno posmatrano, bar ceneći težinu iznetih argumenata, ili bi morao da se ne složi sa srpskim timom ili bi njegovo mišljenje bilo lišeno značajnijih pravnih posledica kakvo god da je. Jedino ukoliko bi sudije rešile da stvari posmatraju politički i da cene šta im se čini da je celishodnije, Sud bi mogao da prihvati argumente ili neke od argumenata srpskog tima.

Naravno, Sud može da posegne za argumentima koji u raspravi nisu izneti ili su učesnicima rasprave nepoznati, što je svakako razlog da se njegovo mišljenje očekuje sa velikim zanimanjem. Opet, srpska je strana tražila pravno mišljenje nadajući se da će prevagnuti politički argumenti. To bi možda moglo da se dogodi da je pitanje postavljeno u opštijem obliku, recimo, poput često pominjanih pitanja koje su kanadske vlasti postavile svom Vrhovnom sudu. Kanadske su vlasti iskreno htele da znaju da li Kvebek ima pravo na unilateralnu secesiju po kanadskom ustavu i po međunarodnom pravu i koje pravo ima prednost u slučaju da se po ovom pitanju razlikuju?

Dakle, ne da li skupština Kvebeka krši unutrašnje ili međunarodno pravo ako proglasi nezavisnost, već da li ima pravo po ustavu i međunarodnom pravu da izdvoji ovu provinciju jednostranom odlukom? Sud je našao da to pravo ne postoji ni u kanadskom ustavu niti u međunarodnom pravu. No, kanadski je ustavni sud bio mišljenja da Kanada ne bi imala izbor nego da pokrene pregovore sa Kvebekom ukoliko bi se njegovi građani na referendum izjasnili za otcepljenje i ukoliko bi u toj odluci bili uporni. Sličnog je mišljenja mogao da bude i Međunarodni sud pravde da je bio suočen sa istim pitanjima u slučaju Kosova. Ovo pogotovo, jer Rezolucija 1244 već poziva na pregovore o budućem statusu. Da bi se to izbeglo, postavljeno je pitanje koje je moglo da dobije povoljan odgovor samo ukoliko bi strah od širenja secesionizma nadvladao pravnu argumentaciju. Budući da se secesionisti ne mogu oslanjati na pravo, osim u specifičnim slučajevima kada im se grubo krše ljudska prava, prema kojima međunaordno pravo ima obaveze, Sud očigledno nije našao da će doći do ozbiljnih političkih posledica ako to u svom mišljenju i istakne. Tako je pravo odnelo prevagu nad politikom.

Koje su posledice ovakve politike? Zbirno rečeno, da se suočava sa suženim mogućnostima da obezbedi ishode koji bi bili u skladu bar sa nekim od interesa koje država Srbija i njeni građani imaju na Kosovu. U osnovi svih problema jeste strategija etničkog razgraničavanja koja je dobila široku podršku pre dvadesetak godina i koju srpska javnost još nije spremna da napusti. Zbog nje postoji neodoljva privlačnost svih zabluda, kako o sopstvenim ciljevima, tako i o odnosu sveta prema njima. Kada je reč o politici prema Kosovu, alternative su relativno jasne: etničko razgraničenje ili sporazum o suverenim odgovornostima Srbije i Kosova. O tom sam sporazumu pisao više puta od 1999 (i pre toga, ali je ovde važan politički kontekst koji je nastao posle usvajanja rezolucije 1244), a posebno početkom 2003, uoči poznatog Solunskog susreta Evropske unije sa zemlja Zapadnog Balkana, i u vreme pregovora Srbije i Kosova uz posredovanje Volfganga Išingera i „trojke“ 2007. Rezime tih pisanja se može naći u mom skorašnjem napisu na Peščaniku, a povodom zasedanja Skuštine Srbije posle objavljivanja mišljenja Međunarodnog suda: „Svestan sam da je uzaludno, ali svejedno da odgovorim na pitanje šta bi vlada i skupština trebalo da urade? Prvo bi trebalo da precizno definišu interese države Srbije na Kosovu – političke, ekonomske, kulturne i svake druge.

Drugo, da utvrde način – ustanove i politiku – kojima se ti interesi mogu ostvarivati. To znači da se tačno utvrdi ko preuzima odgovornost za šta? Dakle, šta je odgovornost Srbije, šta Kosova, šta autonomnih tela na Kosovu, a šta međunarodne zajednice u svim njenim oblicima.

Treće, da predloži sporazum između Srbije i Kosova o utvrđenim ciljevima, interesima i odgovornostima. To bi bila forma ustavnih međusobnih obaveza Srbije i Kosova i njihovih obaveza prema međunarodnoj zajednici. To bi istovremeno bio i osnov za uzajamno priznavanje.

Četvrto, da zajedno sa Evropskom unijom formulišu strategiju pridruživanja, regionalne saradnje i privrednog i društvenog razvoja.

Peto, da institucionalizuju partnerstvo kako bi se obezbedila realizacija preuzetih obaveza i obezbedilo uzajamno razumevanje i saradnja.

Razgovori ili pregovori bi bili, koliko tehnički toliko i statusni, kako se to sad kaže. Alternativa tome jeste teritorijalno i etničko razgraničenje, koje je posle presude Međunarodnog suda praktično neizvodljivo, uz ostalo i zbog toga što, čak i kada bi moglo da se zamisli, ide na uštrb interesa pre svega građana i države Srbije. To ne bi bilo teško utvrditi ako bi se ti interesi precizno sagledali i ako bi se razmotrili izvodljivi načini za njihovo ostvarivanje.

Da bi se ovo poslednje videlo, dovoljno je poći od pretpostavke da se interesi Srbije na Kosovu ne mogu ostvariti osim uz saradnju kosovskih vlasti. Iz toga sve ostalo sledi.

Pri tom bi posebno trebalo imati u vidu asimetričnost interesa zainteresovanih strana. Srbija ima veće interese na Kosovu nego što Kosovo ima u Srbiji, a sa protokom vremena će se razlika uvećavati, a to će ostaviti traga na onome što će se konačno moći postići“.

Polazna tačka novog pristupa bi trebalo da bude napuštanje politike etničkog razgraničavanja i pogrešnog shvatanja suverenosti države nad ljudima i teritorijama. O ovom poslednjem bi možda imalo smisla nešto reći.

Na najkraći način bi se državni suverenitet, od Hobsa i Bodena do danas, mogao odrediti kao skup obaveza države u međunarodnim odnosima koje su ili faktičke, kao posledica odnosa snaga, ili legalne, dakle, proističu iz međunarodnog prava. Ove međunarodne obaveze uključuju, opet od Grocijusa do danas, i obaveze prema građanima sopstvene i drugih država. Koje su te obaveze i kako se one regulišu i izvršavaju, to je posebno pitanje. No, u ovom konkretnom slučaju, suverenost Kosova i Srbije podrazumeva da ove dve države preuzmu obaveze, koje bi trebalo da su unete u njihove ustave, kojima se poštuju interesi njihovih građana i samih država.

To bi tako bilo čak i kada bi Kosovo imalo samo unutrašnju suverenost, dakle ako bi imalo status koji bi se određivao kao „više od autonomije, manje od nezavisnosti“. Čak i tada, interesi građana Srbije i države Srbije ne bi mogli da budu zadovoljeni ako ne bi postojao sporazum sa kosovskim vlastima, odnosno ako one ne bi preuzele odgovornost da te interese poštuju i o njima se staraju. Kosovo ima i zadržaće unutrašnju suverenost bez obzira na to koje će odnose izgraditi sa Srbijom. Štaviše, imaće i faktičku spoljašnju suverenost, kao što je već ima, jer jedino kosovske vlasti mogu da preuzmu obaveze prema međunarodnoj zajednici čak i ako Kosovo nije član Ujedinjenih nacija. Od suštinskog je značaja, dakle, da se razume da je suverenost Kosova u interesu Srbije, bar kada je reč o interesima koje ona i njeni građani imaju na Kosovu. Naravno, to bi trebalo formalizovati određenim sporazumom i institucionalizacijom partnerskih odnosa u oblastima od interesa za jednu ili obe strane.

U ostvarivanju tih suverenih obaveza značajnu ulogu ima i međunarodna zajednica, u budućnosti oličena pre svega u Evropskoj uniji. Opet, promena u odnosu na trenutno stanje bi bila samo u pravcu poboljšanja odnosa i povećanja odgovornosti triju strana, kako prema sopstveni građanima tako i prema građanima drugih dveju strana. Ti bi odnosi suverenih nosilaca odgovornosti učlanjenjem u Evropsku uniju prerasle u sistem obaveza unutar pravnog sistema ove složene zajednice. Uostalom, Evropska unija je politička i pravna konstrukcija koja bi upravo trebalo da rešava probleme koji proističu iz činjenice da nacionalna i etnička razgraničenja u Evropi nisu ni moguća a ni poželjna. Neke zemlje su homogene, ali velika većina nije i pokušaji da se ta homogenziacija postigne u eri nacionalizma su doveli do veoma krvavih ratova uz ispoljavanje najgorih strana ljudske prirode. A iste posledice je imala i srpska politika etničke homogenizacije, poznate pod eufemističkim nazivom „humanih preseljenja“. U racionalnoj javnosti, ako sopstveno iskustvo nije dovoljno, mišljenje Međunarodnog suda pravde bi trebalo da pomogne oslobađanju od zabluda i izboru političkog delanja koje teži dobrim posledicama.

Helsinška povelja, jul-avgust, 2010.

Peščanik.net, 28.08.2010.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija