Bližnji su me, precenjujući moje pamćenje i zlopamćenje upitali – beše to pre našeg najvećeg praznika, o kome drugi, naoko razvijeniji narodi mogu samo da sanjaju – ko beše Milo Lompar, uh, znao sam u taj mah samo da mene što se tiče tavori među ljudima nazadnim, zaista ne mogu odmah iz glave da pobrojim neke istaknute milovske nazadarije, ali on se nahodi u onom delu moje nenegovane arhive gde blagoprebivaju ljudi, bili upokojeni ili bili krepki starčići, koji su pod mojim ličnim minusom; na taj minus ne daju velikani naravno ni pet para, čak i ako su u nekom trenutku i oni bljesnuli u mojoj služb. hiperprodukciji.
Uglavnom, ja koji slovim za kućnog istoričara (iako istoriju ne poznajem i takoreći ne priznajem) nisam bio siguran ni čime se gosn desničar zapravo bavi, kad, malo se prisetim, malo mi pomogne familija, Milo Lompar je profesor na Filološkom, kako sam ga mogao smesti s uma, pa studenti ga obožavaju… Obožavaju, a meni je dovoljno i to što je jedno vreme bio rukovodilac najstarijeg dnevnog lista na Balkanu da ga otpremim u svoju privatnu ropotarnicu, da ne kažem na smetlište istorije. Ipak, nisam pomislio da će mislilac koji se prošetao kroz bezmalo sve registrovane nacionalističke pokrete dobiti reč kao glasnogovornik Studentskog neoruž. ustanka, ali ako je već dobio reč, mogao sam, iako nisam vidovit, ali mogao sam kao kad studenti pišu po tabli šta će naš vlasnik reći, pa udaraju recke i broje pogotke, da unapred napišem i predočim studentima profesorov govor. Ili je građanin-profesor već oprobavao i naučno testirao taj govor pred mladom publikom, nevakcinisanom da odoli i da se odupre nacionalizmu? Možda je, grešna mi duša, baš kao Srbenda i odabran da prosvetli stotinu hiljada duša u jednom danu, dahu?
Je li moguće, i kako studenti nisu primetili da im se obraća Vulin u profesorskom ruhu, jezikom doduše nekoga ko se profesionalno i privatno oduševljavao Crnjanskim (što ga naravno miljama udaljava od Vulina, ali građanin-profesor je i Crnjanskog možda više voleo kao desničara nego kao pesnika i romanopisca?); bolesna i neiskorenjiva ideja Srpskog sveta reklamirana je na trgu umalo ne rekoh Dimitrija Tucovića, izvinjavam se svim rodoljupcima što pominjem ime čoveka čije smo posmrtne ostatke odneli sa glavnog beogradskog trga da bismo njegovo grobno mesto, za koje izgleda niko nije obnavljao grobarinu, ustupili fontani u boji i Milu Lomparu.
Studenti su ustali u odbranu ljudskosti, bezmalo uništene u našoj naopakoj državi, i gotovo prežaljene, branili su – i brane ih i sada, iako su reč dali elementu koji ne pripada skupu – vrline od kojih su se odrasli (malograđani, nacionalisti, konformisti i profiteri despotije) oprostili, ili su se opraštali, govoreći, kao i kad neko umre, da život ide dalje; studenti su vođeni etikom, moralom koji se ne osvrće na geografiju, a još manje na takozvane nacije, jer je sveobuhvatan, opštečovečanski, da bi ih njihov nadam se privremeni idol vratio u lokalnu moram reći žabokrečinu: Srpski svet, za koji je, budući lingvistom, smislio neki učeni eufemizam, ali koji nije daleko od vulinovske prozirne bedastoće – to je san građanina-profesora koji prethodno besedijaše na promociji knjige Radovana Karadžića, prepoznao sam među publikom lica koja neću da pominjem ni da opisujem njihove ozbiljne i tronute fizionomije, tronute i pesničkim delom ratnog zločinca i uzvišenim rečima budućeg oratora sa Slavije.
Ako su studenti pljesnuli rukama „Ura, profesor Milo je sa nama“, moram im reći da je još više pljesnuo prevejani Velikosrbin kad mu se ukazala prilika, možda ju je i sam stvarao – svakačast-svakačast ponavljam poput voditeljki na pinkovima i poput Zorice Brunclik kad se sa bračnim drugom vozi putem Milosh The Great, koji svojim vrednim ručicama i svojim dukatima žeženim sazda naš lokalni Alexander The Great: „Svakačast, Vučiću, svakačast“; hoću reći da nisu studenti dobili ili pridobili Mila, nego je prevejani Milo radosno i ispada pametno uočio priliku da za svoj besmrtni zamysel dobije hiljade i desetine hiljada iskrenih i za sada nekoristoljubivih pristaša.
Već sam se službeno i privatno okomio na pojedince za koje sam mislio da škode Pokretu, sad je Pokret sam sebi naudio, voleo bih da se studenti zahvale voljenom profesoru na pretoplim i dirljivim rečima, da mu to bude istorijski i oproštajni govor, Milovo zaveštanje, neka se tako pominje u budućim udžbenicima istorije, i da se vrate, studenti, pitanjima dobra i zla, oko kojih su pokrenuli narodnooslobodilačku borbu (profesor pak mora da je bio olabavio sa svojim srbovanjem, kako bih inače uspeo da ga takoreći zaboravim? uglavnom ga je blokada fakulteta razbudila, podmladila i raširila njegova krila dvoglavog orla).
Pre neki dan, prolazeći pokraj vazda upaljenog televizora, ugledam studentskog ljubimca, nadam se ne i vođu, na našoj televiziji, N1, besedio je o ljudskoj prirodi, ono važno već je kazao na Slaviji, nisam naravno hteo to da gledam niti da slušam, mogao sam voditeljki, isto kao i studentima, reći šta bi njezin gost zaista učinio da je neko, jer tako se serijal zove: „Da sam ja neko“: „Svi Sorabi bi živovali u svojoj državi, čiji je Kosovo ustavni i mitski neotkidivi deo. Ta, zašto ne reći, velika država natkrilila bi ne samo sadašnju Srbiju, nego i okolne države u kojima se jošte srpski zbori i u kojima su kosti naših starih, ta bi nad-država bila nad ovozemaljskim državama, sa njihovim varljivim i nadasve nepravednim granicama, ono što je nebo nad zemljom, bila bi duhovni i božanski štit, nevidljiv kao što je nevidljiv štit koji predostrožne i mudre države imaju protiv neprijateljskih projektila; da sam ja neko, vaša televizija ne bi nosila oznaku kao da ste logoraši novog svetskog poretka, N1, nego bi se zvala NS, Naša Srbija, Nova Srbija, morali biste imati i edukativne emisije, ’Kako se pravilno i otmeno srbuje’ i sl.“
Kaže se da je čovek srećan ako radi ono što voli i ako voli ono što radi, pa je profesor-građanin živi primer srećnog čoveka, profesor bi me verovatno i ispravio: srećnog Srbina. Ali koga, za razliku od većine desničara sa kojima je koketirao i sarađivao, krasi mislim iskrenost. Prigrlio je jedan mit, stvorio je od njega sebi polje rada i piše na njegovom licu koje se pojavilo u mojoj kući da mu je sve potaman. Sreća nekih ljudi je nepodnošljiva, ima ili je bilo, negde kod Fjodora Mihailoviča, ja zlatne dane profesorove mogu da podnesem, mada ni to ne ide glatko, ali mi je žao što kao zavodnik ima toliko uspeha: ako je nacionalista protiv samodršca, to ne znači nužno da je nacionalisti samodržavlje toliko baš mrsko, nacionalisti kod samodršca smeta ako potonji nije kadar ili nije čak ni voljan da sve Srbe okupi u jednoj državi: tako su se u frontu protiv trenutnog (bar da je trenutan) vlastodršca na Slaviji našle hiljade studenata, sto četrdeset hiljada nezadovoljnika, i profesor Lompar, svi u isto vreme, na istom mestu, svakako ne i sa istovetnim pobudama, ali većina je, mislio sam, došla da bi se suprotstavila bezakonju, pri čemu govornik namerno promaši temu, svesno zabašuri ono što je svrha bunta, ali pogodi ono što je njemu bila meta.
Peščanik.net, 10.07.2025.
Muzički blog Ljubomira Živkova
MILO LOMPARNADSTREŠNICA